Rev-3153/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3153/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B., zastupanog po M. H., dipl. pravnici, protiv tuženice V. L. iz B., zastupane po D. B.-Č., odvjetnici u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 06. svibnja 1999. broj Gž-695/1999-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 25. siječnja 1999. broj P-1227/97-35, u sjednici održanoj dana 06. svibnja 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženice, te je potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno:

"I. Tuženik V.L. iz B., N. .., je dužan tužitelju GRADU B. platiti iznos od 9.637,24 kn (slovima: devettisućaštestotridesetsedamkunadvadesetčetirilipe) uz zakonsku zateznu kamatu od 18% godišnje od 26. lipnja 1997. godine do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.200,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan preko dosuđenih 9.637,24 kn do iznosa od 10.825,41 kn."

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i da nižestupanjske presude budu preinačene, odnosno da presude budu ukinute i da predmet bude vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja Grada B. kao pravnog sljednika prvotnog tužitelja – Fonda za financiranje stambenih djelatnosti Općine B. - koji je u tijeku ove parnice prestao postojati, kojim se traži isplata dospjele stanarine za predmetni stan, kojeg su tuženica i njezin sada pok. suprug V.L. dobili na privremeno korištenje 1991. godine rješenjem tužiteljeve komisije za privremeno korištenje stanova, za razdoblje od 1992. godine do 28. travnja 1997. godine, kada je u odnosu na predmetni stan tuženica sklopila ugovor o najmu, sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim u dijelu koji se odnosi na neplaćenu stanarinu za razdoblje od 01.01.1995. godine do 28.04.1997. godine, temeljeći odluku na činjenicama da je u tom razdoblju tuženica bila privremeni korisnik stana zajedno sa suprugom, a nakon njegove smrti da je ona bila isključivi nositelj prava privremenog korištenja stana, i da stanarina nije plaćena.

Osporavajući osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, tuženica tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, te nastavno i sada u reviziji, ističe prigovor nepostojanja aktivne legitimacije tužitelja Grada B., navodeći da predmetni stan nije nikada bio u vlasništvu Grada B., odnosno bivše Općine B., već da je stan pripadao SUBNORH-u, te da tužitelj nije "valjano argumentirao aktivnu legitimaciju prvotnog tužitelja Fonda za financiranje stambenih djelatnosti Općine B.", a osim toga ističe prigovor nedostatka njezine pasivne legitimacije u odnosu na obvezu plaćanja stanarine za razdoblje kada je bio živ njezin suprug. Tuženici i njezinu suprugu stan je dodijeljen na privremeno korištenje na temelju Zakona o privremenom korištenju stanova ("Narodne novine" broj 66/91 i 76/93), pa je prema odredbi iz čl. 8. st. 2. istog Zakona postojala njihova obveza plaćanja nadoknade u visini stanarine i druge troškove u svezi s korištenjem predmetnog stana, koje su za razdoblje do sklapanja ugovora o najmu bili dužni plaćati Fondu za financiranje stambenih djelatnosti Grada Bjelovara, koji je sukladno odredbi iz čl. 50. Zakona o stambenim odnosima – ZSO ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94) bio dužan organizirati i osiguravati redovnu naplatu stanarine.

Da je postojala obveza plaćanja stanarine Fondu, proizlazi iz odredbe čl. 47. st. 4. ZSO.

Stoga su sudovi pitanje aktivne legitimacije pravilno ocijenili kada su zaključili da u ovom sporu postoji aktivna legitimacija Grada B. na osnovi pravnog sljedstva iza bivšeg Fonda za financiranje stambene djelatnosti.

Isto tako, sudovi su pravilno ocijenili pitanje pasivne legitimacije kada su zaključili da je za života supruga tuženice postojala njezina solidarna obveza plaćanja stanarine, jer se radi o obvezi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno obiteljske zajednice za koju, prema odredbi iz čl. 295. u odnosno vrijeme važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 51/89 i 59/90) bračni drugovi odgovaraju solidarno i da stoga tuženica neodlučno ističe da ona nije jedini nasljednik pok. supruga i da dio neplaćene stanarine predstavlja dug ostavitelja za koji se odgovara do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

Slijedom navedenog proizlazi da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.) na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju se u reviziji neosnovano ukazuje tvrdnjom da nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a dio datih razloga da je nejasan.

Radi toga je, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 06. svibnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.