I Kž-335/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 335/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2015. broj K-123/14, u sjednici održanoj 9. rujna 2015.

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oslobodio je od optužbe opt. I. P., zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 te je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučio da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 335/15-4

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Državni odvjetnik u žalbi nastoji dovesti u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja tvrdnjama da iskazi svjedoka M. R., S. I., Z. O., T. F. i P. D., a na koje se poziva sud pri argumentaciji svog zaključka da opt. I. P. nije podizao za sebe novce s bankomata, s računa tvrtke TD P. M. nisu vjerodostojni, jer da su neki od njih dvojbeni, a da neki nisu odlučni jer da svjedoci nemaju saznanja o odlučnim činjenicama. Nadalje, žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud, s druge strane, pogrešno ocijenio kao nevjerodostojan iskaz svjedoka K.

V. Nastoji se osporiti zaključak suda prvog stupnja da taj svjedok neistinitim iskazivanjem nastoji od sebe otkloniti kaznenu odgovornost, a da izvedeni dokazi ukazuju da je on faktički vodio poslovanje tvrtke P. M. bez obzira što je opt. P. bio formalni direktor tvrtke. Državni odvjetnik i ukazuje da je pozivanje suda prvog stupnja na autentičnost potpisa na izjavi (list 900), u kojoj K. V. priznaje da je na inkriminiran način prao nezakonit novac, pogrešno jer je grafološkim vještačenjem utvrđeno da tekst izjave nije pisao svjedok V.

Međutim, svim naprijed navedenim prigovorima državni odvjetnik niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja.

Naime, da iskaz svjedoka K. V., koji jedini i to samo na posredan način tereti optuženika tvrdnjama da je upravo optuženik bio direktor TD P. M. a da on nema ništa s tom tvrtkom, ali ne tvrdi da zna da je optuženik dizao novce s bankomata, nije istinit, kako to utvrđuje sud prvog stupnja, nedvojbeno slijedi iz iskaza evidentno nezainteresiranih i objektivnih iskaza svjedoka T. F. i P. D. Ti su svjedoci poslovali s tvrtkom P. M. i povezuju K. V. s tom tvrtkom, a ne znaju za opt. P. Svjedok D. je pri tom vrlo konkretan jer opisuje točno o kojoj se poslovnoj suradnji radilo (isporuka armaturne mreže) navodeći da se s V. nalazio u kafiću i da mu je V. govorio da nije vlasnik odnosno direktor tvrtke P. M. ali da ima sve žigove kod sebe i sva ovlaštenja.

Nadalje, sud prvog stupnja s pravom, u argumentaciji svoje tvrdnje da je V. vodio poslovanje tvrtke P. M. a da je optuženik pri tome samo "figurirao" kao direktor, ocjenjuje i iskaz također potpuno nezainteresiranog svjedoka Z. O. koji navodi da ga je V. nagovorio da s njim osnuje tvrtku I. t. d.o.o. koja je nakon par mjeseci zapala u financijske probleme i prestala je s radom.

Kraj takvog stanja stvari, kada iskaz svjedoka V., da nije ništa imao s tvrtkom P. M. opovrgavaju nezainteresirani svjedoci, tada se i iskaz svjedoka I., koji je doduše optuženikov šogor, a koji također tvrdi da ga je V. jednako kao i optuženika na prijevaran način nagovorio da bude formalni direktor firme (T. g.), iako je sve poslove vodio V., ukazuje vjerodostojnim.

Iz naprijed navedenih razloga, kada obranu optuženika, u kojoj tvrdi da je na nagovor K. V., pristao da ga se registrira kao direktora tvrtke P. M. očekujući određenu novčanu naknadu, ali da je sve poslovanje stvarno vodio V., potvrđuju navedeni svjedoci F., D., I. i O., tada je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je K. V. stvarno vodio poslovanje tvrtke P. M. a ne optuženik.

I Kž 335/15-4

Kada sve naprijed navedene okolnosti idu u korist optuženika i ukazuju da je K. V. faktički vodio poslovanje tvrtke P. M. te je evidentno u tom smislu on bio i u poziciji da raspolaže novčanim sredstvima koja su uplaćivana na račun te tvrtke, tada pitanje autentičnosti teksta i potpisa na izjavi (list 900) u kojoj on priznaje da je na inkriminirani način prao nezakonito stečeni novac, nema taj značaj koji mu pridaje žalba. Naprotiv, sve navedeno upućuje da je ispravan zaključak suda prvog stupnja da se radi o autentičnoj izjavi i da ju je potpisao V., neovisno o tome tko je pisao tekst izjave.

Nadalje, posve je promašena konstrukcija državnog odvjetnika da odgovornost optuženika proizlazi već iz same činjenice da on, kao odrasla, zdrava i ubrojiva osoba koja je pristala da se firma registrira na nju, svakako ne bi dala trećoj osobi bankovnu karticu da njome raspolaže, kao i novcima te tvrtke, a da pri tom sebe svjesno izlaže kaznenom progonu.

Takvo bi se zaključivanje žalitelja odnosilo na redovno stanje u poslovanju neke tvrtke, ali ne i na fiktivno poslovanje tvrtke koja služi kao paravan da se nezakonito novčana sredstva „operu“ tj. uvedu u novčani sustav kao legalan. Nadalje, takvo bi zaključivanje ukazivalo na postojanje "objektivne odgovornosti" jer bi u tom kontekstu za sve nezakonitosti u poslovanju tvrtke odgovarala osoba koja je registrirana kao direktor odnosno član uprave poduzeća, što je neprihvatljivo u kaznenom pravu u kojem je odlučno, između ostalog, utvrditi i krivnju počinitelja.

Prema navedenoj bi logici žalbe, u konkretnom slučaju optužbom svakako trebalo obuhvatiti i M. R. koji je nakon 26. prosinca 2006. i tijekom cijele 2007. bio direktor P. M. i tijekom kojeg je razdoblja s računa tvrtke, također uz isti modus operandi, podizanjem novca s bankomata, podignut dvostruko veći iznos novca od onog u inkriminiranom periodu (preko šest milijuna kuna). Međutim, iako su istražne radnje pokrenute i protiv te osobe, optužba protiv nje nije podignuta, očito zbog činjenice da je R. veći dio tog razdoblja bio u zatvoru u S. Međutim, iz navedenog slijedi da za podizanje novca s računa navedene tvrtke tijekom 2007. nije nitko optužen jer se ne zna tko je podizao navedene milijunske svote novca i to ukazuje da tužitelju u odnosu na ovaj događaj sama okolnost formalnog upisa odgovorne osobe, posve ispravno, nije bila dovoljan dokaz za optuženje i te osobe.

Nakon svega navedenog, svemu ipak treba istaći i slijedeće.

Sve okolnosti predmetnog slučaja bi ukazivali da se ovdje radi o suspektnom poslovanju tvrtke P. m.

Naime, iz nalaza i mišljenja G. D., vještakinje za financije i knjigovodstvo, proizlazi da tvrtka P. m. nije imala zaposlenih, te se samo po sebi postavlja pitanje fiktivnosti uplata u kratkom vremenskom razdoblju tako visokih novčanih uplata na račun takve „fantomske“ tvrtke s osnova izvršenih usluga, građevinskih radova i isporuka robe koje nisu popraćene uobičajenom dokumentacijom (fakture, otpremnice, privremene i okončane situacije za izvedene građevinske radove i sl.).

Nadalje, na suspektnost poslovanja navedene tvrtke i dvojbenu ulogu svjedoka K. V. ukazuje činjenica da je tvrtka S. g. d.o.o. u kojoj je jedini osnivač i odgovorna osoba K. V. (list 120) od početka 2007. (list 604) pa zaključno da konca srpnja 2007. (list 679) na račun tvrtke P. m. kada je u njoj direktor bio M. R. uplatila preko 2,4 milijuna kuna (list 21).

I Kž 335/15-4

Nadalje, tvrtka I. t. u kojoj je odgovorna osoba bio Z. O. (list 133), koji je opisao kako ga je V. nagovorio da preuzme tu tvrtku, je na račun P. m. uplatila samo tijekom tri mjeseca 2006. (rujan - prosinac) oko 2,6 milijuna kuna, a što je također vidljivo iz financijske dokumentacije (list 18). Dakle, ove bi okolnosti ukazivale da se preko te dvije tvrtke vrše vrlo visoke uplate na račun tvrtke P. m., i povezuju V. s tvrtkom P. m., ne na način kako on to tvrdi: "nešto je vodio s optuženikom", već da je u pitanju nešto daleko veće i ozbiljnije.

Dakle, kada se imaju u vidu sve navedene okolnosti, tada evidentno slijedi zaključak da je uloga optuženika, kao osobe koja je u vrijeme počinjena kaznenog djela imala svega devetnaest godina i nije imala baš nikakvog iskustva s poslovanjem u trgovačkim društvima, bila periferna, i da je tvrtka P. m. osnovana zbog prikrivanja drugih djelatnosti.

Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da optužba nije dokazala svoje navode i pravilno je optuženika uslijed nedokazanosti tvrdnji tužitelja oslobodio optužbe.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio povrede iz st. 1. citiranog propisa, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 9. rujna 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.