I Kž-420/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 420/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. M. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Požegi od 12. veljače 1999. godine, br. K 36/98, u sjednici održanoj 13. ožujka 2002. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. V.M. kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Požegi proglasio je krivim opt. V.M. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ i izrekao mu primjenom čl. 61. st. 1. i 2. KZ kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke suda o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženom izreče stroža kazna.

Žalbu je podnio i opt. V.M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske razgledao je spis.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženi nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 420/1999-3

Tvrdnje iz žalbe da se sud prvog stupnja nije smio ograničiti samo na iskaz oštećene, već da je trebao sveobuhvatnije cijeniti izvedene dokaze, kao i da nalazi vještaka ne potvrđuju navode optužbe, nisu osnovani. Naime, iskaz oštećene posredno u cijelosti potkrepljuje, prije svega, iskaz majke oštećene svjedokinje M.M., koja kako iskazuje, vjeruje oštećenoj.

Iskazu oštećene, koja do u detalje opisuje događaje, kako na dan 10. svibnja 1998. godine na poljskom putu između mjesta S. i M. M., tako i događanja u idućih 10 dana u još četiri navrata, s pravom prvostupanjski sud vjeruje. Vrlo precizno oštećena navodi postupanje oštećenog, način na koji ju je prisilio na obljubu, a posebno njegove neposredno izrečene prijetnje. Način na koji je optuženi stavljao u izgled oštećenoj zlo koje će joj se dogoditi, da će je baciti pod vlak, a budući se događaj odigrao u blizini pruge, posve sigurno je kod mlt. oštećene izazvao strah. Također i prijetnje optuženog da će je ubiti ukoliko bude govorila, govore da se nije radilo o "običnim prijetnjama", već prijetnjama posve određenim, neposrednog napada na njen život.

Oštećena detaljno opisuje svako mjesto gdje su djela izvršena, iskazujući pri tome i izrečene prijetnje, a da se je sve to doista tako i odigralo, svjedoči i činjenica da je to sve detaljno ispričala svojoj majci, što je svjedokinja M.M. u svome iskazu i potvrdila.

Potkrijepu iskazu oštećene da je i nalaz vještaka psihijatra prema kojem oštećena nije osoba sklona fantaziranju, a vjerodostojnost njenih iskaza, prema tome vještaku, nije manja od prosjeka. Ona, kako tvrdi vještak, teško izlazi iz realiteta, konkretna je i jednostavna osoba, kod nje nema naglašenih patologija. U situaciji, smatra vještak, koja je ozbiljna, ne mogu se kod oštećene očekivati neistinite izjave. Nadalje iz nalaza istog vještaka proizlazi da je oštećena pretrpjela traumatski šok iz kojeg je uspijela pobjeći u svoj pojednostavljeni svijet. Sve su to okolnosti, koje uz iskaz oštećene njene majke, ukazuju na pravilnost odluke suda prvog stupnja da je oštećeni djelo počinio.

Također i nedosljednosti u obrani samog optuženog, koje prvostupanjski sud opisuje (str. 4 presude), svjedoče da se obrani optuženog ne može vjerovati.

Okolnost da je oštećena kazivala pred prvostupanjskim sudom otvoreno, jasno proizlaze iz činjenice što je oštećena, kako to nalazi vještak psihijatar, jednostavna, konkretna osoba, čak i manje traumatizirana događajem nego što bi je za to očekivali, pa nisu osnovani niti prigovori iz žalbe da sud prvostupanjski nije pažljivo neposredno ocijenio iskaz oštećene.

Pored svega navedenog ne ukazuje se potrebnim saslušati kao svjedoka I.P. predloženog u žalbi na okolnosti je li bio zamoljen od majke mldb. da iste preveze u P. radi davanja naknade izjave pred sudom.

Prema tome, optuženi svojom žalbom nije doveo niti u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, pa nema nikakove potrebe da se to činjenično stanje ponovno utvrđuje pred prvostupanjskim sudom.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. ZKP ovaj sud prvog stupnja nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženog.

I Kž 420/1999-3

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana.

Državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti, porodično stanje, neosuđivanost i učešće optuženog u Domovinskom ratu, dok nije dovoljno varolizirao otegotne okolnosti, upornost i bezobzirnost optuženog pri izvršenju djela.

Žalba optuženog podnesena je u njegovu korist zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu optuženog zbog odluke o kaznenoj sankciji, pa je sud i iz toga razloga ispitao odluku prvostupanjskog suda zbog odluke o kazni.

Protivno navodima žalbe, sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja kazne cijenio optuženom pravilno, kao olakotno raniju neosuđivanost, učešće u Domovinskom ratu, te činjenicu da je otac troje mldb. djece koju uzdržava, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir izvršenje kaznenog djela u više navrata, te određenu bezobzirnost zbog iskorištavanja položaja oćuha. Po utvrđenju ovog suda drugog stupnja prvostupanjski sud pravilno je utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, ocjenu prvostupanjskog suda tih okolnosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud i smatra da je izrečena kazna primjerena društvenoj opasnosti djela i ličnosti opt. te da će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Zbog svega naprijed navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. ožujka 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Ana Garačić, v.r.