Revr-30/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-30/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. I. iz M. L., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz M. L., protiv tuženika L. d.d. M. L., radi poništenja otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci od broj Gž-870/02-2 od 27. lipnja 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-6535/00 od 27. studenoga 2001. godine, u sjednici održanoj dana 30. travnja 2003. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Rijeci od broj Gž-870/02-2 od 27. lipnja 2002. godine i presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-6535/00 od 27. studenoga 2001. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je poništena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. lipnja 1998. godine i tuženiku naloženo da tužitelja vrati na radno mjesto brodomontera, odnosno na drugo odgovarajuće mjesto sukladno stručnoj spremi i sposobnosti tužitelja, te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.656,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbaci kao nedopuštena zbog toga što se tuženik upušta u raspravljanje o činjenicama.

Nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP), nije izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ali je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Utvrđeno je da je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu dana 23. lipnja 1998. godine iz razloga što je dana 6. lipnja 1998. godine neopravdano izostao s posla, premda je dan prije bio obaviješten da taj dan treba doći raditi prekovremeno. Za povredu radne obveze od strane tužitelja tuženikov poslovođa je saznao toga istoga dana (u subotu 6. lipnja 1998. godine), a direktora je o tome obavijestio dana 8. lipnja 1998. godine (ponedjeljak) Prema pravnom shvaćanju sudova nižeg stupnja rok od 15 dana u kojem se u smislu čl. 107. st. 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, br.38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01, dalje: ZR) može izvanredno otkazati ugovor o radu treba računati od dana 6. lipnja 1998. godine kada je tuženikov poslovođa saznao za povredu radne obveze, a taj rok je istekao 21. lipnja 1998. godine. Stoga nije odlučno ističe se u obrazloženju drugostupanjske presude što je dana 22. lipnja 1998. godine bio blagdan, jer je rok od 15 dana istekao prethodnog dana (21. lipnja 1998. godine) pa je izvanredni otkaz nezakonit jer je učinjen nakon isteka toga roka (23. lipnja 1998. godine).

Saznanje za činjenice na kojima se temelji izvanredni otkaz ugovora o radu treba, i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, računati ne samo od neposrednog saznanja osobe ovlaštene za donošenje odluke o otkazu, već se može izvesti iz saznanja osobe koja je zbog svojih voditeljskih ovlaštenja dužna izvijestiti o tim činjenicama pravovremeno i bez odgode. Tuženikov poslovođa je saznao za činjenice na kojima se temelji izvanredni otkaz u subotu 6. lipnja 1998. godine, a direktora je o tome izvijestio u ponedjeljak 8. lipnja 1998. godine. Rok od 15 dana iz čl. 107. st. 2. ZR treba računati od dana kada je poslovođa prvi put bio u mogućnosti (odmah, bez odgode) izvijestiti direktora o učinjenoj povredi. Zbog pogrešnog pravnog stava da se taj rok računa od dana saznanja poslovođe za povredu radne obveze nije ni utvrđivana činjenica je li poslovođa uopće bio u mogućnosti izvijestiti direktora prije 8. lipnja 1998.godine, a s obzirom na činjenicu da je prethodnog dana bila nedjelja.

Nepravilno su nižestupanjski sudovi primijenili i odredbe iz čl. 77. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”,br.53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO), koje se primjenjuju na odgovarajući način u smislu čl. 6. ZR. Rok određen u danima počinje teći prvog dana poslije događaja od kojega se rok računa, a završava se istekom posljednjeg dana roka (čl. 77. st. 1. ZOO). Nižestupanjski sudovi su pošli od toga da se događaj od kojeg se rok računa zbio dana 6. lipnja 1978. godine (toga dana tužitelj je izostao s posla i tuženikov poslovođa je za tu činjenicu saznao), pa bi dakle prvi dan roka od 15 dana bio 7. lipnja 1998. godine, a zadnji dan 21. lipnja 1998. godine, a toga dana je bila nedjelja. Slijedećeg dana 22. lipnja 1998. godine je bio blagdan – Dan antifašističke borbe, prema čl. 1. tada važećeg Zakona o blagdanima, spomendanu i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine”, br. 33/96). Ako posljednji dan roka pada u dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se slijedeći radni dan, a u konkretnom slučaju to je 23. lipnja 1998. godine kada je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu.

Zbog tih razloga revizija tuženika je prihvaćena, te su temeljem čl. 395. st. 2. ZPP presude sudova nižeg stupnja ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da je tuženik prekludiran u pravu izvanredno otkazati ugovor o radu u smislu čl. 107. st. 2. ZR, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, odnosno nižestupanjski sudovi nisu ni cijenili je su li ispunjene propisane pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu, a što je potrebno učiniti prilikom ponovnog suđenja.

U Zagrebu, 30. travnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.