II Rev-17/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 17/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatka Crnića kao predsjednika vijeća, te Mladena Žuvele, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja RO T. iz Z., koga zastupa punomoćnik mr. Z. H., odvjetnik iz Z., protiv tuženika HURO Z. iz Z., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., radi isplate iznosa od 964,00 dinara, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 22. svibnja 1990. br.Pž-2343/89-2, kojom je potvrdjena presuda Okružnog privrednog suda u Zagrebu od 23. svibnja 1989. br. P- 13467/88-12, u sjednici održanoj dana 16. travnja 1991.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepeni je sud odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu kojom je tuženi obvezan da tužitelju isplati 9,645.355 (964,50) dinara, sa zateznim kamatama i parničnim troškovima u iznosu od 2,044.888 (204,50) dinara.

Tuženi izjavljuje reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Javno tužilaštvo Hrvatske, iako pozvano u smislu čl. 390, Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) nije dostavilo svoje izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da je tuženi etažni vlasnik posebnog dijela poslovne zgrade u Z.,(restoran A.), a tužitelj da obavlja zajedničke poslove upravljanja i gospodarenja tim objektom, temeljem Ugovora o rukovanju i održavanju

II Rev 17/1991-2

spomenutog objekta iz travnja 1982. kojeg je zaključilo 9 korisnika poslovnog prostora sa tužiteljem kao davaocem usluga.

Prednik tuženog, a djelomično i tuženi uredno su naknadjivali troškove zajedničkih dijelova (voda, struja, plin, grijanje i dr.), da bi tuženi početkom 1988. godine odbio plaćanje 40% dijela troškova s obrazloženjem, u bitnom, da neki zajednički dijelovi zgrade ne služe i "njegovom" dijelu, pa da stoga ne treba ni snositi troškove u cjelini, a osim toga osporio je i valjanost spomenutog ugovora iz 1982. godine.

Sudovi su udovoljili zahtjevu za isplatu (i) 40% zaračunatog a neplaćenog iznosa, a tuženi u reviziji ponavlja one iste prigovore koje je isticao i u pravomoćno okončanom postupku, ali, sve njegove prigovore drugostepeni je sud cijenio i s pravom ih nije prihvatio, uz obrazloženje koje daje odgovore na sva sporna pitanja ovog postupka i koje u svemu prihvaća i ovaj sud.

Tako s pravom nije prihvaćen prigovor o nevaljanosti ugovora iz 1982. godine o čemu je raspravljeno kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP) budući da posebna parnica u kojoj se raspravlja o valjanosti ugovora (P-2142/87 istog suda) nije (još) okončana.

Tuženi naime ustraje u tvrdnji da ugovor nije ni sklopljen, jer da nije sklopljen uz suglasnost organa upravljanja (čl. 55. st. 1. i 4. Zakona o obveznim odnosima) ali je već drugostepeni sud potanko objasnio da se ova odredba u konkretnom slučaju ne može primijeniti, a s pravom je ukazao i na odredbu čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugog bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog ako on ugovor naknadno odobri, što se je nesumnjivo zbilo u konkretnom slučaju.

Ponovljeni prigovor da tuženi ne bi bio u obvezi jer da neki zajednički dijelovi služe samo nekim posebnim dijelovima pa da stoga i troškove koji se odnose samo na neke zajedničke dijelove valja rasporediti samo na korisnike tih zajedničkih dijelova (primjena čl. 5. st. 4. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada), takodjer s pravom nije prihvaćen, jer u postupku tuženi nije doveo u sumnju navode tužitelja da troškove rasporedjuje u skladu s ugovorom, a u takvoj situaciji tuženi može mijenjati ugovorne odredbe samo uz pismeni pristanak vlasnika posebnih dijelova zgrade, odnosno stranaka u ugovoru ili zatražiti da to na njegov prijedlog učini općinski sud u izvanparničnom postupku, dakako nakon što se ostvare tražene pretpostavke (čl. 3 1 . Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada).

II Rev 17/1991-2

Slijedi dakle da su sudovi na utvrdjeno činjenično stanje materijalno pravo ispravno primijenili, a kako pri tome nisu počinili niti neku od odlučnih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, to se revizija ukazuje neosnovanom, pa je zato odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 16. travnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Zlatko Crnić v.r.