I Kž-172/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-172/01-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i sudske savjetnice – tajnice u vijeću Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. J. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 333. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, X-opt. R. Š. i I-opt. N. J., podnesenima protiv dijelova rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2001. godine,

broj

K-101/00,

u

sjednici

održanoj

dana

22. ožujka 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Žalbe državnog odvjetnika, X-opt. R.Š. i I-opt. N.J. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu je rješenjem od 26. veljače 2001. godine broj K-101/00 pod toč. II) izreke odbio prijedlog branitelja X-optuženika D.D., odvjetnika iz Z., da se iz spisa izdvoje dijelovi zapisnika o ispitivanju svjedoka T.M. na glavnoj raspravi od 27., 28., 29. i 30.11.2000. godine, te od 04., 05., 11., 12. i 13.12.2000. godine, a u dijelovima u kojima je svjedok iskazivao o međusobnom odnosu odvjetnika i njegove stranke kao neosnovan. Nadalje, pod toč. III) izreke odbijeni su prijedlozi branitelja I-optuženika odvjetnika M.S. i Ž.D. iz Z., i branitelja XII-optuženika odvjetnika V.M. iz Zagreba, da se iz spisa izdvoje zapisnici o ispitivanju svjedoka T.M. na glavnoj raspravi od 27., 28., 29., i 30.11.2000. godine, te od 04., 05., 11., 12. i 13.12.2000. godine, kao neosnovani. Pod toč. IX) izreke odbijeni su prijedlozi branitelja I-optuženika odvjetnika M.S., braniteljice II-optuženika odvjetnice mr. L.V., branitelja IV i V-optuženika odvjetnika Č.P., branitelja VII-optuženika i z.z. branitelja VI-optuženika odvjetnika Z.H., te branitelja XII-optuženika odvjetnika V.M., da se iz spisa izdvoje zapisnici o ispitivanju svjedoka broj 1 kod istražnog suca od 14., 15. i 16.02.2000. godine, te o ispitivanju tog svjedoka na glavnoj raspravi od 07., 12., 13., 19. i 20.02.2001. godine kao neosnovani. Pod toč. XI) izreke, temeljem čl. 331. st. 2. u svezi čl. 9. st. 2. ZKP, iz spisa su izdvojene četiri audio kazete sa snimljenim telefonskim razgovorima između svjedoka broj 1 i osobe za koju on tvrdi da je III-okr. Z.P., te prijepisi navedenih razgovora od 04.01.2001. godine, 02.02., 03.02., i 06.01.2001. godine sačinjeni u ŽDO-u Zagreb.

Žalbe su podnijeli državni odvjetnik, X-opt. R.Š., po branitelju D.D., odvjetniku iz Z. i I-opt. N.J., po branitelju Marijanu S., odvjetniku iz Z.. Državni odvjetnik žalbom pobija dio rješenja pod toč. XI) izreke, s prijedlogom da se rješenje u tom dijelu preinači na način da se utvrdi da se radi o zakonitim dokazima koji ostaju u spisu. X-opt. R.Š. žali se na toč. II) izreke citiranog rješenja, s prijedlogom da se pobijano rješenje u tom dijelu preinači i izdvoje dijelovi zapisnika o ispitivanju svjedoka T.M., u kojima taj svjedok iskazuje o međusobnom odnosu odvjetnika i njegove stranke. I-opt. N.J. žalbom pobija citirano rješenje u dijelovima pod toč. III) i IX) izreke i predlaže da se to rješenje u toč. III) i IX) preinači na način da se zapisnici o ispitivanju svjedoka T.M. i svjedoka broj 1 izdvoje iz spisa kao nezakoniti dokazi ili, podredno, da se pobijano rješenje u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. u svezi čl. 399. st. 1. ZKP, u podnesku od 09. ožujka 2001. godine, broj: KŽ-DO-350/01, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a da se žalbe I i X-optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalbe su neosnovane.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

Državni odvjetnik žalbom navodi da je snimanje razgovora koji nam je namijenjen pravo svako osobe, pa da se ne radi o neovlaštenom snimanju. Drži da se onaj koji snima vlastiti razgovor sam odriče svog ustavnog prava na tajnost općenja, pri čemu nisu značajna ustavna prava druge osobe. Dodaje da se i nalogom istražnog suca iz čl. 180. ZKP ograničavaju i reduciraju ustavna prava osobe protiv koje se takav nalog donosi, ali se istim nalogom zapravo zadire i u prava osobe koja razgovara s onim protiv kojeg je takav nalog donesen. Tvrdi da bi stoga i takve druge osobe mogle reći da je tim snimanjem (na temelju naloga istražnog suca) povrijeđeno njihovo ustavno pravo. Zaključuje da se privatnost razgovora ograničava u dva slučaja: a) temeljem zakona i b) ako ga se sami svjesno i dobrovoljno odreknemo. Pritom napominje da se ZKP-om uopće ne predviđa mogućnost izdavanja naloga za prisluškivanje žrtvinog telefona. Ističe da su svi sudionici postupka, pa i javnost već upoznali sa sadržajem telefonskih razgovora, a da se zaštititi pravo druge osobe može samo tako da se svjedoka uopće ne ispituje o sadržaju tih razgovora. Tehničke snimke telefonskih razgovora su u konkretnom slučaju fizički predmeti koji su nosioci dokaza, koji se mogu, a i moraju upotrijebiti radi utvrđivanja činjenica u tom postupku. Napominje se da se čl. 131. KZ dozvoljava snimanje razgovora koji su nam namijenjeni, pa se radi o ovlaštenom snimanju, pri čemu sud sigurno nije “nepozvana” osoba u smislu čl. 131. st. 2. KZ.

Međutim, svim tim navodima državnog odvjetnika ne osporava se uspješno osnovanost i pravilnost pobijanog rješenja, jer se u konkretnom slučaju i po mišljenju ovog, Vrhovnog suda radi o nezakonitim dokazima iz čl. 9. st. 2. ZKP. Naime, Zakon o kaznenom postupku definirao je kada i kojim slučajevima, te pod kojim uvjetima je dozvoljeno privremeno ograničenje ustavnih prava i sloboda radi pribavljanja podataka i dokaza za provedbu kaznenog postupka, i u to u čl. 180. do 183., pri čemu je odredbom čl. 182. st. 6. ZKP odredio da, ukoliko su mjere iz čl. 180. ZKP poduzete bez naloga istražnog suca ili je postupljeno protivno odredbi iz čl. 180. i čl. 182. ZKP, na pribavljenim podacima i obavijestima, kao i na dokazima za koje se iz tih podataka i obavijesti saznalo, se ne smije temeljiti sudska odluka u kaznenom postupku.

Nesporno je, da je svjedok broj 1 snimao vlastite razgovore, kao što je nesporno da za takvo snimanje nije bio izdan nalog istražnog suca u smislu odredbe čl. 180. ZKP. Okolnost što svjedok broj 1 snimanjem vlastitih razgovora nije počinio kazneno djelo neovlaštenog snimanja i prisluškivanja iz čl. 131. KZ, odnosno što je po mišljenju državnog odvjetnika on bio po čl. 131. st. 2. KZ ovlašten da sud upozna sa razgovorom koji je snimio, jer da se sud (kao i državni odvjetnik) ne mogu smatrati nepozvanim osobama, još uvijek ne čini audio vrpce sa snimljenim razgovorima zakonito pribavljenim dokazom i smislu odredaba Zakona o kaznenom postupku, a koji je, kako je to gore izloženo, sasvim određeno propisao i naznačio kada i pod kojim uvjetima mogu audio vrpce biti korištene kao dokaz. Međutim, suprotno daljnjem zaključivanju državnog odvjetnika, bez obzira na to što te audio vrpce, pa onda niti njihovi prijepisi, zbog procesne nezakonitosti pribavljanja predstavljaju nezakonite dokaze iz čl. 9. st. 2. ZKP, to se ne odnosi na ispitivanje svjedoka broj 1 o sadržaju razgovora koji je on vodio sa osobom za koju tvrdi da se radi o II-okr. Z.P.. To stoga, što je izvor saznanja dopušten – radi se o razgovoru koji je svjedok broj 1 vodio s osobom za koju tvrdi da je II- okrivljenik, pa je njegovo iskazivanje o sadržaju tog razgovora, koji mu je bio namijenjen, procesno dopušteno sredstvo dokazivanja, za razliku od preslušavanja audio vrpci, pa stoga i čitanja prijepisa tih vrpci.

U odnosu na žalbu X-opt. R.Š.

Žalitelj smatra da privilegirani odnos između stranke i odvjetnika (u ovom slučaju okrivljenika i branitelja) ne smije ni biti predmetom dokazivanja. Smatra da je time povrijeđeno zajamčeno pravo obrane, te da stoga predstavlja nezakonit dokaz.

Suprotno žaliteljevom stanovištu, osnovano je prvostupanjski sud odbio prijedlog za izdvajanje iz spisa dijelova zapisnika o ispitivanju svjedoka T.M., budući svjedoka ne veže obveza čuvanja kao tajne onoga što je povjerio svom odvjetniku, odnosno bratnitelju, te o volji svjedoka ovisi hoće li i koliko iskazivati o svom odnosu s braniteljem. Naime, prema odredbi čl. 233. toč. 2. ZKP, kao svjedok se ne može ispitati branitelj okrivljenika o onome što mu je okrivljenik kao svom branitelju povjerio, osim ako to sam okrivljenik ne zahtjeva, pa je očito da dužnost čuvanja kao tajne odnosa okrivljenik – branitelj veže samo branitelja, i to tako dugo dok ga okrivljenik izričito ne oslobodi te dužnosti.

Slijedom iznesenog, kako niti u odredbama ZKP-a, a niti u odredbama nekog drugog zakona, nema zapreke da svjedok, ukoliko te želi, iskazuje i o svom odnosu s braniteljem, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o dokazu koji je pribavljen na nezakonit način u smislu čl. 9. ZKP, zbog čega je žalbu X-optuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

U odnosu na žalbu I-opt. N.J.

Žalbom se u odnosu na toč. III.) izreke prvostupanjskog rješenja navodi niz nepravilnosti vezanih uz izjavu o odustanku od progona u odnosu na T.M., pa tako da je izjavu o odustanku od progona od 12.10.2000. godine broj T-27/00 donio zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako je ovlast u vezi primjene čl. 176. ZKP vezana isključivo na osobu državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te je kao takva neprenosiva po bilo kojoj osnovi, te nadalje, da je povrijeđen zakon, jer se prema izričitoj odredbi čl. 176. ZKP, odluka o odbačaju kaznene prijave ili odustanku od kaznenog progona donosi u formi rješenja, a u ovom postupku donesena je u formi izjave.

Osim toga, ističe se da je u toj izjavi predloženo da se T.M. ispita kao svjedok, ali ne od strane ŽDO-a, već od zamjenika DORH, koji nije stranka u postupku, čime je povrijeđeno pravilo dokaznog prava da dokazne prijedloge, u konkretnom kaznenom predmetu, predlažu isključivo stranke u kaznenom postupku. Žalitelj navodi da u tom kaznenom postupku osim izjave o odustanku od progona nema niti jednog drugog pismena koje bi se odnosilo na realizaciju instituta iz čl. 176. ZKP, a da se realizacija tog instituta može ostvariti samo ako je državni odvjetnik Republike Hrvatske pribavio iskaz okrivljenog T.M. i na temelju tog iskaza ocijenio razmjernost između težine kaznenih djela i važnosti tog iskaza za otkrivanje kaznenih djela i članova zločinačke organizacije.

Pritom je iz obrazloženja izjave o odustanku vidljivo da je zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske ocijenio važnost iskaza T.M., pa takav iskaz postoji, ali nije dostavljen sudu. Bez obzira na formalnu kvalitetu iskaza (radi li se formalnom ili neformalnom dokazu) žalitelj drži da je državni odvjetnik Republike Hrvatske bio dužan dostaviti iskaz T.M. sudu, kako bi sud mogao kontrolirati zakonske uvjete primjene ustanove pokajnika. Ističe da smisao pokajnika nije da bude dokazno sredstvo, već da otkriva nova kaznena djela i nove članove zločinačke organizacije, a ne da se dokažu činjenice vezane za pojedina, već poznata kaznena djela i već poznate članove organizacije.

Također smatra, da je za dobivanje statusa pokajnika, pored iskaza kojeg takva osoba daje državnom odvjetniku, nužno da taj iskaz bude fiksiran kao dokaz u kaznenom postupku. Kako je prema izjavi županijskog državnog odvjetnika takav iskaz fiksiran u formi istražnog zapisnika (kod istražnog suca u kaznenom postupku), nerazumljivo je da sud ne traži od županijskog državnog odvjetnika da dostavi sudu zapisnik o ispitivanju T.M. kod istražnog suca, jer, po mišljenju žalitelja, tek fiksiranjem zapisnika kao dokaza T.M. stječe svojstvo i status pokajnika, pa treba provjeriti je li taj iskaz pribavljen na postupovno valjani način.

Žalba tvrdi da su iskazi svjedoka M. sa glavne rasprave tzv. nezakoniti dokazi iz čl.

9. st.

2. ZKP, jer da se radi o “plodu otrovne voćke”, odnosno o tomu da je izvorni dokaz (obavijesni razgovor ŽDO i M., te fiksirani dokaz kod istražnog suca u istrazi) pribavljen na nezakoniti način, jer je T.M. kod ŽDO-a ispitan u svojstvu svjedoka, a pred istražnim sucem ispitan je kao svjedok u vrijeme kada je imao svojstvo okrivljenika, pri čemu u predmetu koji nije u smislu čl.

29. ZKP isti predmet koji se vodio protiv okr. T.M..

Kao prvo, što se tiče žalbenog prigovora da je izjavu o odustanku od progona donio mr. S.Z., koji da nije bio ovlašten na to, jer da je ta ovlast isključivo rezervirana za državnog odvjetnika Republike Hrvatske, treba reći da je prema rješenju Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 16. lipnja 2000. godine broj: A-151/00, potpisanom po tadašnjem državnom odvjetniku RH, tadašnji imenovani državni odvjetnik Republike Hrvatske ovlastio mr. S.Z., da ga zamjenjuje u obavljanju poslova državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Prema tome, ovlast za postupanje u konkretnom slučaju mr. S.Z. crpi iz spomenutog rješenja, slijedom čega taj žalbeni prigovor nije osnovan. Nadalje, prema odredbi čl. 176. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske može rješenjem odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona osobe koja je postala pripadnikom zločinačke organizacije, ako je to, razmjerno težini počinjenih kaznenih djela i važnosti iskaza te osobe, važnost za otkrivanje kaznenih djela i članova zločinačke organizacije. Sukladno odredbi čl. 200. ZKP u tijeku istrage ili nakon završene istrage, istražni sudac obustavlja rješenjem istragu kada državni odvjetnik izjavi da odustaje od progona, a sukladno odredbi čl. 291. ZKP, ako tužitelj odustane od optužnice prije nego što je glavna rasprava počela, predsjednik vijeća obustavlja rješenjem kazneni postupak. Iz citiranih odredaba vidljivo je da državni odvjetnik rješenjem odbacuje kaznenu prijavu, a nakon započetog postupka (tj. istrage) od progona odustaje izjavom, koja može biti dana usmeno na zapisnik ili u pisanoj formi. Prema tome, predmetna izjava o odustanku od kaznenog progona protiv T.M. od 12. listopada 2000. godine, koja je dana u pisanoj formi, valjano je sačinjena, te time nije povrijeđen zakon. Što se tiče žalbenog prigovora o tomu da je u navedenoj izjavi predloženo ispitivanje T.M., kao svjedoka, valja napomenuti da je prema odredbi čl. 2. st. 2. ZKP za kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj državni odvjetnik, a citirani prijedlog iz izjave o odustanku od kaznenog progona predstavlja preuzimanje obavljanja jednog od poslova zamjenika državnog odvjetnika od nižeg državnog odvjetništva, sukladno odredbi čl. 18. st. 2. Zakona o državnom odvjetništvu. Također, time ovaj dokazni prijedlog zbog svega izloženog nije postao nezakonit, odnosno nezakonito pribavljen dokaz.

Pogrešno žalitelj smatra da sud treba i da je ovlašten kontrolirati zakonske uvjete primjene ustanove pokajnika. Takvo ovlaštenje i dužnost suda ne proizlazi iz odredbe čl. 176. ZKP, već je prema toj odredbi takva odluka u isključivoj domeni državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je samostalan u odlučivanju o primjeni načela svrhovitosti. Također, i ovaj Vrhovni sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da smisao pokajnika kao svjedoka nije u otkrivanju novih, do tada nepoznatih kaznenih djela, odnosno novih, do tada nepoznatih članova zločinačke organizacije. Takav zaključak, naime, ne proizlazi iz odredbe čl. 176. ZKP, koju treba smisleno i logički povezati s odredbom čl. 46. ZKP, što znači da po načelu svrhovitosti državni odvjetnik može odustati od progona neke osobe sve do završetka glavne rasprave, dakako, ukoliko ocjeni da je iskaz takve osobe (okrivljenika, odnosno optuženika) važan za taj postupak koji je u tijeku, a vodi se već protiv određenih osoba i zbog određenih kaznenih djela. U suprotnom bi smisao pokajnika postao posve upitan.

Nadalje, što se tiče dobivanja statusa pokajnika, treba reći i da je stjecanje tog svojstva, kako je to već gore navedeno u potpunosti u nadležnosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Stoga, iskaz T.M. pribavljen od strane županijskog državnog odvjetnika u obliku neformalne obavijesti, bez obzira na to je li tom prigodom T.M., primio neka upozorenja ili nije, ne može postati dokazom, pa tako ni nezakonitim dokazom, već ostaje neformalna obavijest, budući državni odvjetnik nije ovlašten ispitivati građane u svojstvu svjedoka, pa takve službene zabilješke ne mogu nikada postati dokaz. Što se tiče iskaza T.M. ispitanog kao svjedoka u nekom drugom kaznenom predmetu, on je za procjenjivanje zakonitosti iskaza tog svjedoka u ovom postupku potpuno nebitan, budući nikada nije bio dio predmetnog spisa, niti je takav zapisnik o svjedočenju na bilo koji način korišten prilikom ispitivanja T.M. u ovom postupku.

Slijedom iznesenog, kako neformalni razgovor obavljen u Državnom odvjetništvu sa T.M. ne predstavlja dokaz, pa stoga ni nezakonit dokaz, a zapisnik o ispitivanju svjedoka M. pred istražnim sucem u drugom kaznenom predmetu nije dio ovog predmeta, to se ne može zaključiti da bi zapisnici o svjedočkom iskazu T.M. tijekom ovog postupka na glavnoj raspravi bili nezakoniti dokazi primjenom doktrine “plodova otrovne voćke”.

Žalbom se, nadalje, pobija toč. IX) izreke rješenja prvostupanjskog suda, uz tvrdnju da pokajnik stiče status pokajnika u trenutku kada da iskaz državnom odvjetniku važan za otkrivanje kaznenih djela i članova zločinačke organizacije i kad taj iskaz bude fiksiran kao dokaz u kaznenom postupku (bez obzira radi li se o izvidnoj ili istražnoj radnji), a sama odluka državnog odvjetnika Republike Hrvatske o odbačaju kaznene prijave ili odustanku od progona da nije ni od kakavog utjecaja na status pokajnika, jer takva odluka državnog odvjetnika Republike Hrvatske predstavlja samo realizaciju privilegija za pokajnika i ne predstavlja konstitutivni element statusa pokajnika u kaznenom postupku.

Žalitelj smatra da je svjedok broj 1 dao iskaz državnom odvjetniku u formi obavijesnog razgovora, a nakon toga je taj iskaz fiksiran kao dokaz kod istražnog suca, pa da je taj svjedok broj 1 u tom trenutku (ispitivanju kod istražnog suca) stekao status pokajnika, dok odluku o odbačaju kaznene prijave državni odvjetnik Republike Hrvatske može donijeti sve do okončanja glavne rasprave. Prema izjavi županijskog državnog odvjetnika, državni odvjetnik Republike Hrvatske je odbacio kaznenu prijavu protiv tog svjedoka odmah nakon njegovog iskaza u istrazi, pa to nije običan svjedok.

Nesuglasnost pravne pozicije svjedoka broj 1 (postupak primjene čl. 176. u tijeku, a s druge strane od početka upoznat sa svojstvom u kojem daje iskaz), po stanovištu žalitelja, samo predstavlja dokaz da je svjedok broj 1 iskaz dao pod utjecajem tzv. drugog zabranjenog sredstva (čl. 235. ZKP), odnosno da se pri ispitivanju tog svjedoka služilo obmanom (čl. 239. ZKP). Smatra da je sud trebao svjedoka upozoriti da ga u trenutku davanja iskaza ne tretira kao svjedoka pokajnika, a kako to nije učinio, zaključuje da ga je ispitao pod zabranjenim okolnostima.

Zapisnici o saslušanju tog svjedoka su po mišljenju žalitelja nezakoniti dokazi iz čl.

9. st.

2. ZKP, jer se radi o izvedenim dokazima za koje se saznalo iz nekog izvornog dokaza pribavljenog na nezakonit način, a izvorni dokaz – obavijesni razgovor sa svjedokom broj 1 pred županijskim državnim odvjetnikom u Z. pribavljen je na nezakonit način, jer ga je ŽDO ispitivao u svojstvu svjedoka, što je u suprotnosti s izričitom zabranom iz čl. 177.s t.

4. ZKP, pa je taj dokaz kasnije izdvojen iz spisa kao nezakonit dokaz. Žalbom se ističe da je za primjenu čl.

9. st.

2. ZKP dovoljno da se za izvedeni dokaz saznalo iz izvornog dokaza. Kada je u pitanju obavijesni razgovor kojim se trasira dogovor između državnog odvjetnika i pokajnika, tada u pojam dokaza ulaze svi izvori saznanja o činjenicama koje su predmet dokazivanja, to nije običan obavijesni razgovor koji se kao neformalni dokaz ne može koristiti u sudskom postupku. Tu se radi o složenom dokazu, kojeg tvori izvorni i izvedeni dokaz, i tek u jedinstvu oba dokaza može se pravilno konstituirati stvarni postupovni položaj svjedoka pokajnika.

Kao prvo, treba reći da je uvidom u spis utvrđeno da je dana 06. ožujka 2001. godine zaprimljeno rješenje državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 01. ožujka 2001. godine, broj TAJ-1/00, kojim je temeljem čl. 176. ZKP odbačena kaznena prijava protiv svjedoka broj 1 zbog kaznenih djela iz čl. 333. KZ, čl. 173. KZ, čl. 217. KZ, čl. 301. KZ, čl. 234. KZ u vezi čl. 38. KZ. Slijedom toga, nedvojbeno je da je svjedok broj 1 tzv. svjedok pokajnik. Tijekom istrage i glavne rasprave taj svjedok broj 1 ispitan je u svojstvu svjedoka, te su mu bila upućena upozorenja od strane suda, pa tako i upozorenje da nije dužan odgovarati na pojedina pitanja, ukoliko bi takvim odgovorom, između ostalog, sebe izvrgnuo kaznenom progonu. Upravo to upozorenje koje je navedeni svjedok primio, bez obzira na činjenicu da je već tada pregovarao s državnim odvjetnikom o stjecanju statusa svjedoka pokajnika, kao i okolnost da se pritom (po vlastitom iskazu) savjetovao sa svojim odvjetnikom, opovrgava žalbeni navod da je svjedok bio obmanut. Stoga je potpuno u pravu prvostupanjski sud, kada zaključuje da ta činjenica, tj. okolnost što je još u tijeku postupak primjene čl. 176. ZKP pred državnim odvjetnikom, ne čini iskaz svjedoka broj 1 u istrazi ni na glavnoj raspravi nezakonito pribavljenim dokazom. Naime, iz izričaja odredbe čl. 176. ZKP ne proizlazi da bi državni odvjetnik trebao odbaciti kaznenu prijavu protiv “pokajnika” prije nego što ta osoba dade svoj svjedočki iskaz. No, ta okolnost (činjenica da je svjedok bio u pregovorima s državnim odvjetnikom u pogledu primjene čl. 176. ZKP, te da je svoj iskaz dao u trenutku kada državni odvjetnik još nije odlučio o primjeni čl. 176. ZKP) se svakako treba cijeniti prilikom vrednovanja iskaza takvog svjedoka.

Dakle, u konkretnom slučaju se zapisnici o saslušanju svjedoka broj 1 iz istrage i sa glavne rasprave ne mogu podvesti pod pojam nezakonitog dokaza, budući nisu pribavljeni niti na jedan od Zakonom o kaznenom postupku predviđenih zabranjenih načina, a eventualna sadržajna podudarnost iskaza tog svjedoka sa onim što je u neformalnom razgovoru priopćio državnom odvjetniku, kako bi ovaj mogao odlučiti o primjeni načela svrsishodnosti iz čl. 176. ZKP, nije od utjecaja na zakonitost tog dokaza. Ovo stoga, što bilješke o razgovorima koji je taj svjedok u svojstvu građana vodio s državnim odvjetnikom ostaju kod državnog odvjetnika, jer Zakon o kaznenom postupku nigdje ne propisuje dužnost i obvezu državnog odvjetnika da upozna sud ili obranu sa sadržajem tih bilježaka. Naime, kako sud nema mogućnosti kontrole zakonitosti primjene načela svrhovitosti iz čl. 176. ZKP, to i sve što je državni odvjetnik dogovarao s takvom osobom ostaje u domeni državnog odvjetnika.

Naravno, zbog načina ispitivanja svjedoka pokajnika, kao i vrednovanja njegovog iskaza, neophodno je da državni odvjetnik upozna sud, pa onda i obranu, s tim da se radi o pokajniku, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno (predajom u spis rješenja o odbačaju kaznene prijave), i to prije nego što je završeno ispitivanje svjedoka broj 1. Takva dužnost državnog odvjetnika po stanovištu ovog Vrhovnog suda proizlazi iz povezivanja odredbe čl. 176. ZKP sa odredbom čl. 322. ZKP, koja se odnosi na predlaganje dokaza, a imajući u vidu i vremensko ograničenje koje državnom odvjetniku određuje ZKP kada ovaj odustaje od progona, te svojstvo svjedoka kao pokajnika koje mora biti poznato drugoj strani, ali i sudu, radi pravilnog vrednovanja tog iskaza kao i načina njegovog ispitivanja.

Slijedom svega iznesenog, riješeno je kao u izreci temeljem čl. 398. st. 3. ZKP.

U Zagrebu, 22. ožujka 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Katica Jelić, v.r.