Legislator Case Law & Legislation
I Kž-788/1991-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld murder conviction and reduced culpability sentence as legally sound.

Case Number I Kž-788/1991-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance murder conviction, confirming the seven-year prison sentence. The defendant argued that her mental state rendered her not criminally responsible or at least exempt from punishment, citing family breakdown as grounds for leniency. The court rejected these claims, finding the psychiatric expert's conclusion of reduced but non-negligible culpability legally sound and the original sentence appropriate for the crime's severity.

Legislator headnote

AI generated

čl. 370. st. 2. ZKP; čl. 376. st. 1. t. 1. i 2. ZKP; čl. 384. ZKP; The Supreme Court upheld a first-instance criminal judgment when the appeal fails to substantiate errors in fact-finding or sentencing, particularly where psychiatric evidence supports reduced culpability rather than total exemption.

Keywords

AI generated
criminal appeal dismissal reduced culpability murder conviction psychiatric expert opinion sentencing proportionality criminal responsibility ZKP provisions

Cited Legislation

AI generated
čl. 370. st. 2. ZKP
čl. 376. st. 1. t. 1. i 2. ZKP
čl. 384. ZKP
S obzirom na izloženo, trebalo je na temelju čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene presude.
čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ
Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br.
čl. 50. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ
KZH, pobliže činjenično opisanog u izreci prvostepene presude, te je po istom zakonskom propisu osudjena na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u kojoj joj je po čl. 50. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 788/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, mr. Biondić-Filep Vjere, Svedrović Marijana i Jesenković Stanka kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. L. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 3. listopada 1991. K 171/91, u sjednici održanoj 28. siječnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske

Turk Vladimira,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. B. L., te se potvrdjuje presuda suda prvog stepena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašena je krivom opt. B. L. zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH, pobliže činjenično opisanog u izreci prvostepene presude, te je po istom zakonskom propisu osudjena na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u kojoj joj je po čl. 50. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. travnja 1991. nadalje.

Protiv te presude optuženica je podnijela žalbu zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, te je predložila da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili podredno da se preinači izricanjem blaže kazne.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 788/1991-3

Na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP),javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalba optuženice odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stepena.

Žalba nije osnovana.

Iako je u žalbi uvodno istaknuto da se optuženica žali i zbog povrede krivičnog zakona, ta žalbena osnova nije.obrazložena, kao što nije obrazloženo u čemu optuženica nalazi nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje, tako da se prema sadržaju žalbe, u stvari, radi o žalbi zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, pa je ovaj Vrhovni sud pobijanu presudu ispitao u onom dijelu u kojem se pobija obrazloženom žalbom kao i u odnosu na povrede zakona na koje kao drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376. st. 1. t. 1. i 2. ZKP, te je utvrdio da ne postoje razlozi iz kojih se pobija prvostepena presuda, kao ni povreda zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP.

Žalitelj, naime, ne dovodi u sumnju pravilnost utvrdjenja od strane prvostepenog suda onih odlučnih činjenica što predstavljaju radnju izvršenja i ostala objektivna obilježja inkriminiranog krivičnog djela, već pokušava dovesti u pitanje pravilnost utvrdjenja umišljaja i stupnja uračunljivosti, tj. oblika krivnje i krivične odgovornosti optuženice.

U tom pravcu u žalbi se ponavlja obrana koju je optuženica dala tijekom postupka, pri čemu se inzistira s jedne strane na tvrdnji da ona nije postupala s umišljajem već eventualno iz nehata, a s druge strane se tvrdi da tempore criminis optuženica nije mogla shvatiti značenje svojega djela, odnosno da nije bila sposobna ispravno rasudjivati i u skladu s tim se ponašati.

Medjutim, ovakvu obranu optuženice prvostepeni sud je analizirao i temeljito ispitao, dovodeći je u vezu s drugim izvedenim dokazima, te je s pravom zaključio da ta obrana, objektivno, nije istinita. Za takvu obranu optuženice prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude dao u svemu iscrpne, uvjerljive i logične razloge, koji, u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih što ih žalba osporava, ne ostavljaju nikakvu dvojbu.

Naime, kad se ima u vidu da je optuženica najprije rukama, a potom drvenom kuhačom dužine od 40 cm, izudarala po glavi i tijelu maloljetno dijete staro 9 mjeseci, pri čemu se odkrhnuo dio kuhače, te nakon toga nekoliko puta udarila glavom i tijelom djeteta o zid, pri čemu je ovome pored mnogobrojnih krvnih podlijeva i oguljotina kože po glavi i tijelu nanesen podljev cijelog mekog oglavka mozga, prijelom lubanje i opsežno nagnječenje mozga, koje povrede su bile apsolutno smrtonosne, ukazuje se krajnje neprihvatljivom obrana optuženice, ponovljena i u žalbi, da ona nije bila svjesna blizine zida i mogućnosti da takvim postupanjem ozlijedi bespomoćno maloljetno dijete, dakle da nije bila svjesna konkretne opasnosti ostvarenja zakonskog bića djela. Prihvatiti takvu iracionalnu tvrdnju, prema kojoj je

I Kž 788/1991-3

postupanje optuženice bilo motivirano nastojanjem da djetetu pruži pomoć i da ga privede u normalno stanje, bilo bi protivno prirodnoj logici i razboritom prosudjivanju.

Što se pak tiče voljne komponente umišljaja optuženice, treba u vezi s žalbenim navodima reći, da je smisao zakonske formule iz čl. 13. KZJ izražena "pristajanjem na nastupanje posljedice" upravo u tome da se učinilac miri s tim da kao rezultat njegove djelatnosti nastupi neželjena posljedica. Ne traži se, dakle, da učinilac želi ostvarenje posljedice iz zakonskog opisa djela, niti tu posljedicu predstavlja kao sigurnu, već je za postojanje eventualnog umišljaja kao oblika krivnje dovoljno da je učinilac svjestan visokog rizika ostvarenja djela i mogućnosti nastupanja posljedice.

Na temelju ocjene svih okolnosti uz koje je izvršeno djelo, prije svega imajući u vidu s jedne strane ličnost optuženice i s druge strane svu bespomoćnost maloljetnog djeteta starog devet mjeseci, te snagu, brojnost i intenzitet udaraca, način i sredstvo s kojim su nanesene smrtonosne povrede i kontinuitet njihova zadavanja, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak o obliku krivnje optuženice, koji je utemeljen na rezultatima dokaznog postupka i ne ostavlja nikakvu dvojbu.

Isto tako, promašeni su žalbeni navodi kojima se na temelju izdvojenih dijelova provedene psihijatrijske ekspertize o stanju duševnog zdravlja optuženice, strukturi njezine ličnosti i subjektivnom vidjenja stvari, pokušava sugerirati zaključak kako uračunljivost optuženice u vrijeme izvršenja djela nije bila samo smanjena, kako to nalazi utvrdjenim prvostepeni sud, već da bi zapravo trebalo uzeti da je optuženica bila neuračunljiva, što bi onda isključivalo njezinu krivično odgovornost u smislu odredbe čl. 12. st. 1. KZJ.

Medjutim, neovisno o tome što žalitelj konfundira pojmove uračunljivosti i umišljaja, kad s jedne strane razvija tezu da je optuženica bila neuračunljiva a istovremeno pledira za nehatni oblik krivnje, prvostepeni sud je s pravom prihvatio pismeni nalaz i mišljenje o duševnom zdravlju optuženice, utemeljen na vlastitom ispitivanju, pregledima i pretragama u Kliničkoj psihijatrijskoj bolnici V. (l. 105-122 spisa) te nakon saslušanja psihijatrijskog vještaka dr. I. P.-Č. na glavnoj raspravi, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi (1. 141-142 spisa), pouzdano utvrdio da je uračunljivost optuženice u vrijeme izvršenja djela bila smanjena, ali ne bitno.

Prema tome, ne može biti ni govora o tome da je uračunljivost optuženice bila bitno smanjena, odnosno da je optuženica bila neuračunljiva tako da bi bila isključena njezina krivična odgovornost. Uostalom, osim pukih tvrdnji iz obrane optuženice, koji su u suprotnosti sa rezultatima provedenog vještačenja, žalbenim navodima se i ne dovodi u pitanje stručnost i objektivnost psihijatrijskog nalaza i mišljenja o stanju duševnog zdravlja optuženice i njezine sposobnosti shvaćanja i odlučivanja, niti se u tom pogledu u žalbi iznose bilo kakve primjedbe ili prijedlozi.

I Kž 788/1991-3

Stoga nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Konačno, nije osnovana žalba optuženice ni zbog odluke o kazni.

U odnosu na visinu izrečene kazne optuženica navodi da je njezin suprug, nakon onog što se dogodilo, napustio bračnu zajednicu a da je drugo dijete, mldb. kćerku V. smjestio u dom za nezbrinutu djecu. S obzirom da od strane vještaka nije proglašena nesposobnom i opasnom za maloljetnu kćer, moli da joj se izrekne blaža kazna.

Ocjenjujući žalbene navode i ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, prihvaća kao adekvatnu krivičnu sankciju, kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, koju je optuženici za učinjeno krivično djelo izrekao prvostepeni sud. Takva kazna primjerena je težini učinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženice, njezinoj ličnosti i svim drugim okolnostima relevantnim za odmjeravanje kazne. Blažom kaznom ne bi se u okviru opće svrhe krivične sankcije iz čl.

5. KZJ ostvarila svrha kažnjavanja predvidjena u čl. 33. KZJ.

S obzirom na izloženo, trebalo je na temelju čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 28. siječnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

mr Zmajević Branko, v.r.