Rev-2966/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2966/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz T., zastupanog po M. K., odvjetniku u B., protiv tuženika Hrvatskog auto kluba – Auto klub Bjelovar, Trumbićeva 4, zastupanog po A. J., odvjetniku u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 22. travnja 1999. godine broj Gž- 670/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 12. studenog 1998. godine broj P-1012/97-27, u sjednici održanoj dana 10. listopada 2001. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

“I. Tuženik HAK – Auto klub B., je dužan tužitelju D.M., isplatiti iznos od 38.165,54 KN (slovima: tridesetosamtisućastotinušezdesetpetkunapedesetčetirilipe), s zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje, koja teče na iznos od:

- 8.981,54 KN od 15. prosinca 1996. g. do isplate,

- 4.134,37 KN od 15. ožujka 1997. g. do isplate,

-1.252,76 KN od 15. svibnja 1997. g. do isplate,

- 6.288,69 KN od 15. srpnja 1997. g. do isplate,

- 5.649,97 KN od 15. kolovoza 1997. g. do isplate,

- 204,56 KN od 15. rujna 1997. g. do isplate,

- 3.377,71 KN od 15. listopada 1997. g. do isplate,

- 3.411,07 KN od 15. studenog 1997. g. do isplate,

- 1.461,74 KN od 15. prosinca 1997. g. do isplate,

- 3.401,13 KN od 15. siječnja 1998. g. do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.019,68 KN, sve to u roku od 8 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa od 38.165,54 KN do zatraženog od 47.108,02 KN, sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.”

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Glede tog revizijskog razloga u reviziji se uopćeno i nerazumljivo navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba ZPP-a jer da “nije u cijelosti riješio predmetnu žalbu” te da je među strankama “bilo nesporno da tužitelj tuženome treba plaćati za najam automobila i taj dio tužbenog zahtjeva je tuženik odmah i priznao”, pa da je u tom dijelu drugostupanjska presuda u suprotnosti s utvrđenim činjenicama.”

Iz takvih revizijskih navoda ne može se razabrati na koju bitnu povredu se ukazuje, pa je stoga ovaj sud ispitao samo postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, te je utvrdio da ta bitna povreda nije ostvarena.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom sporu prijeporno materijalno-pravno pitanje tiče se obveze plaćanja poreza na promet usluge koja proizlazi iz “Ugovora o korištenju privatnog automobila u službene svrhe, a za obučavanje kandidata za vozače B kategorije”, sklopljenog između stranaka dana 26.09.1994. godine, jer je sporno da li je obzirom na sadržaj ugovora i odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga (“Narodne novine” broj 95/94, 34/95) taj porez trebalo plaćati iz dijela prihoda ostvarenog naplatom cijene moto sata koji prema ugovoru pripada tužitelju, ili pak iz onog dijela prihoda koji pripada tuženiku.

Raspravljajući i ocjenjujući to pitanje sudovi su osnovano zaključili da se radi o poreskoj obvezi tuženika koju je on bio dužan plaćati iz svog prihoda.

Naime, prema odredbi iz čl. 22. st. 1. rečenog Zakona, obveznik poreza na promet usluga je pravna osoba i građanin koja obavi uslugu za koju je propisano plaćanje poreza po tm Zakonu, a prema odredbi st. 2. istog članka “iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka ako uslugu obavi građanin pravnoj osobi obveznik poreza na promet usluga je pravna osoba”.

Budući je u konkretnom slučaju tužitelj kao građanin obavljao uslugu tuženiku kao pravnoj osobi, nedvojbeno je da je sukladno rečenoj odredbi iz čl. 22. st. 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, obveznik poreza na promet te usluge tuženik. Glede ugovorne odredbe iz čl. 6. toč. 1 b) al. 7., kojom je određeno da se iz dijela prihoda koji pripada tužitelju iz cijene moto sata vrši plaćanje “svih vrsta poreza i doprinosa”, sudovi su pravilno tumačili njezin smisao i sadržaj kada su zaključili da se ona tiče samo poreza kojeg je obveznik tužitelj.

U reviziji se potpuno neosnovano i proizvoljno tumače odredbe iz čl. 22. navedenog Zakona, uz navođenje da je prema odredbi st. 1. tog članka tužitelj porezni obveznik u odnosu na plaćanje spornog poreza.

Glede odredbe o troškovima postupka, revident neosnovano ističe da “nije bilo razloga parničenju”, jer da je već u odgovoru na tužbu on učinio nespornim 90% utuženog potraživanja i da je stoga tužitelj mogao tražiti naknadu troškova samo za 10% spornog dijela tužbenog zahtjeva, te da u tom dijelu drugostupanjski sud nije dao nikakav odgovor. Suprotno revizijskoj tvrdnji drugostupanjski sud se izjasnio glede navedene tvrdnje tuženika da je on djelomično priznao tužbeni zahtjev ocijenivši je neosnovanom, uz obrazloženje da je to vidljivo iz pisanog odgovora na tužbu i raspravnog zapisnika.

U odgovoru na tužbu, i na ročištu na glavnu raspravu od 04. studenog 1998. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena, tuženik je predložio da tužbeni zahtjev bude odbijen, pa je potpuno neosnovana i proizvoljna njegova tvrdna da je on priznao tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu i da je zbog toga tužitelju neosnovano dosuđena naknada troškova prema uspjehu u sporu u dijelu od 81%, te prema uspjehu tuženika u dijelu od 19%.

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 10. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.