Legislator Case Law & Legislation
IV Kž-81/2007-2 AI generated

Criminal appeal dismissed; insufficient evidence of fraudulent intent in civil debt dispute between companies.

Case Number IV Kž-81/2007-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the criminal appeal filed by victim D. M. against the lower court's rejection of an investigative request. The appellant argued that the defendant committed fraud by failing to collect debts, yet the court found no evidence of fraudulent intent given the substantial volume of trade and existing unpaid obligations. Consequently, the court determined the matter constituted a civil dispute rather than a criminal offense, ruling that the first-instance court correctly applied the law.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona; Čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku: Absence of evidence regarding fraudulent intent in commercial transactions between entities precludes criminal liability, as such disputes are governed by civil law principles.

Keywords

AI generated
fraudulent intent commercial debt civil vs criminal investigative request criminal appeal business fraud objective evidence

Cited Legislation

AI generated
čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona
Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja D.
čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku
Dakle, s obzirom da žalitelj nije naveo ništa novo što bi dovelo u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, trebalo je, u skladu s odredbom čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06), odlučiti kao u izreci.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 81/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenog N. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja D. M., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 10. listopada 2007. godine, broj Kv-224/07 (Kio-129/07), u sjednici održanoj dana 30. listopada 2007. godine,

r i j e š i o j e:

Žalba oštećenika kao tužitelja D. M. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem vijeće Županijskog suda u Varaždinu, prihvatilo je neslaganje istražnog suca, te je odbilo istražni zahtjev D. M., oštećenika kao tužitelja, protiv osumnjičenog N. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00 i 51/01).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj D. M., po opunomoćenici D. K., odvjetnici iz S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana.

Oštećenik kao tužitelj u istražnom zahtjevu, a potom i u žalbi na pobijano rješenje, tvrdi da je osumnjičeni N. Ž., kao vlasnik trgovačkog društva „I.“ d.o.o., V., počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona na štetu obrta oštećenika „K.“.

Prije svega valja reći da činjenični opis iz istražnog zahtjeva ne sadrži iznos pribavljene imovinske koristi, a spomenuti dug u iznosu od 77.577,04 kn je dugovanje obrta „I.“ (a ne trgovačkog društva istog naziva) obrtu oštećenika i nastao je prije inkriminiranog razdoblja. Usprkos navedenoj nejasnoći, a s obzirom da podaci u spisu o visini imovinske koristi opravdavaju pravnu osnovu iz čl. 293. st. 2. Kaznenog zakona, ovaj sud je razmatrao istražni zahtjev u odnosu na takvu kvalifikaciju, koja je tako navedena i u istražnom zahtjevu.

IV Kž 81/07-2

Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da iz podataka u spisu ne proizlazi osnovana sumnja da bi osumnjičenik počinio kazneno djelo iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona. Svoj zaključak u tom smislu prvostupanjski sud temelji na okolnostima - da ukupan promet tijekom inkriminiranog razdoblja između trgovačkog društva osumnjičenika i obrta oštećenika iznosi oko 700,000,00 kuna, a da ostatak neplaćenih obveza iznosi oko 230.000,00 kuna, što je tek 1/3 svih obveza; da je trgovačko društvo osumnjičenika putem brojnih cesija i izjava o kompenzaciji podmirivalo nastale obveze prema obrtu oštećenika; da trgovačko društvo osumnjičenika ima svojih potraživanja oko 400.000,00 kuna pa je očito da zbog tih nepodmirenih potraživanja nije bilo u mogućnosti u cijelosti podmiriti dug oštećeniku i da se, stoga, ne može zaključiti o postojanju prijevarne namjere, kao subjektivnog elementa ovog kaznenog djela, i da se radi o građansko-pravnom odnosu.

Oštećenik kao tužitelj u žalbi tvrdi da osumnjičenik nije postupao s pažnjom dobrog privrednika jer bi u suprotnom nastojao naplatiti svoja potraživanja posredstvom propisanih instanci slijedom čega bi ista bila evidentirana od strane tijela sudbene vlasti. Dalje tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o nepostojanju prijevarne namjere budući da je osumnjičenik nepoduzimanjem zakonskih mjera u svrhu naplate svojih potraživanja i istodobnim prezentiranjem istih oštećeniku kao tužitelju u cilju stjecanja povjerenja da će sva tužiteljeva potraživanja biti podmirena, doveo oštećenika u zabludu. Iz ove žalbene tvrdnje, koja se koristi argumentima relevantnim za građansko, a ne kazneno pravo, proizlazi da je osumnjičenik propustio naplatiti svoja potraživanja s ciljem da osumnjičenika dovede u zabludu i potom svoja dugovanja ne plati oštećeniku. Takav stav žalitelja se protivi cilju poslovanja nekog trgovačkog društva, pa je stoga, po mišljenju ovog suda, neprihvatljiv i neosnovan.

Iz istih razloga je neosnovana i daljnja tvrdnja žalbe, koja se odnosi ne nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, o tome kako nije utvrđeno je li, i ukoliko jest, na koji način je osumnjičenik poduzeto mjere u cilju naplate svojih potraživanja, i da se stoga ne može se valjano zaključiti o postojanju njegove volje da ispuni ugovorne obveze. Naime, i ovdje žalitelj ne razlikuje građanskopravnu i kaznenu odgovornost, pa problematizira postojanje volje za ispunjenjem ugovorne obveze, dok je ovdje relevantno pitanje prijevarne namjere u trenutku nastanka obveze, kao konstitutivnog elementa inkriminiranog kaznenog djela, a za koju je već obrazloženo da ne postoji relevantan stupanj osnovanosti sumnje u konkretnoj situaciji.

Dakle, s obzirom da žalitelj nije naveo ništa novo što bi dovelo u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, trebalo je, u skladu s odredbom čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06), odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 30. listopada 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Damir Kos, v.r.