Rev-1136/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1136/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Mladena Žuvele, Miroslave Vekić i Ivice Crnića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja 1. P. P., pok. J. iz B. i 2. P. M. iz B. oboje zastupani po punomoć. B. Lj., odvjetniku iz B., protiv tuženika B. B., pok. M. iz L., koga zastupa punomoćnik K. R., odvjetnik u B., radi utvrđenja i diobe, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zadru od 14. svibnja 1990. br. Gž-357/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Biogradu n/m, od 4. prosinca 1989, br. P-58/89, u sjednici održanoj dana 9. listopada 1991,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zadru od 14. svibnja 1990. godine pod posl. br. Gž-357/90, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda potvrđena je presuda Općinskog suda kojom je odbijena tužba tužitelja sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelj i tuženik suvlasnici svaki za 1/2 dijela parcele nove izmjere 2020 i 2021 k.o. B. koje parcele odgovaraju čest. zem. 1248/1, 1248/4 i 1281/16 slijedom čega je tuženik dužan obvezati i dozvoliti da tužitelju pripadne u odvojeni fizički posjed i vlasništvo parcele nove izmjere broj 2021 k.o. B. i to baš u površini od 520,5 m[2] , što predstavlja 1/2 od 1041 m i to predajom u posjed razlike od 44 m[2] , položenih sa sjevernih strana kuća stranaka, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Protiv ove pravomoćne presude Okružnog suda reviziju su izjavili tužitelji, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN RH", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud je reviziju tužitelja dostavio tuženiku i nadležnom javnom tužiocu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja, a javni tužilac Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Tužitelj u reviziji ističe da mu nije bila data mogućnost da se izjasni o dokumentaciji bitnoj za rješenje predmeta spora, a koja je u spisu označena kao "prilog a) i b) lista 40" kao i o dopunskom nalazu vještaka, a što da je isticao i u izjavljenoj žalbi, ali bez uspjeha.

Istina je, da drugostepeni sud ove žalbene navode nije cijenio. Međutim ovaj propust drugostepenog suda nije utjecao na donošenje zakonite i valjane presude. Iznesene tvrdnje tužitelja nisu osnovane. Naime, dokumentacija označena kao prilog a) i b) liste 40 (obavijest SO Biograd n/m tužiteljici od 30.VI.1965.g. i potvrda o datoj kapari od 9.1.1965.g.) dostavljena je sudu u originalu od strane tuženika neposredno, na ročištu za glavnu i javnu raspravu dana 4.XII.1989. godine (strana 37 spisa) u prisutnosti i tužitelja P. P. i P. M., i njihovog punomoćnika. Isti su bili u mogućnosti da se upoznaju sa ovom dokumentacijom. Tu mogućnost su tužitelji imali i u odnosu na dopunski nalaz vještaka, koji je na istom ročištu dostavljen sudu, o čemu postoji konstatacija na zapisniku sa održanog ročišta za glavnu raspravu.

Stoga nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP-a na koju povredu opisno ukazuje revident.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Nije sporno da su tužiteljica i tuženik 1964. godine kupili teren za gradnju kuće na području k.o. B. da je tužiteljica platila u cijelosti kupoprodajnu cijenu, a tuženik da joj je naknadno isplatio 1/2 iznosa kupoprodajne cijene.

Nije sporno da su 1965. godine tužitelj i tuženik započeli zajedno gradnju kuće, da su zajedno izgradili temelje i podigli zidove kuće do prve ploče, nakon čega su tužitelji sami nastavili sa izgradnjom dijela kuće sa zapadne strane, koju su dovršili.

Sudovi su utvrdili da su tužitelji prije 1976. godine podigli ogradne zidove sa sve četiri strane kuće sa zapadne-strane, uključujući i stranu gdje su spojene kuće" tužitelja i tuženika.

Ova zapadno ograđena strana koju koristi tužitelj označena je kao čest. zem. 2021. k.o. B. i na ovoj čestici zemlje tužitelji su u katastarskim operatima upisani kao posjednici, dok istočna strana ove nekretnine na kojoj se nalazi sa istočne strane kuća tuženika nosi oznaku 2020 k.o. B. i na ovoj nekretnini je u katastarskim operatima kao posjednik upisan tuženik.

Nije sporno da je nekretnina koju koristi tuženik veća od nekretnine koju koristi tužitelj. Prema,nagodbi od 29.X.1976. godine koju nagodbu su zaključili tužiteljica i tuženik u postupku II P-563/74, tužitelji nisu tražili dio tog zemljišta do namirenja 1/2 svog dijela, već je prema toj nagodbi tuženik dužan dio tog zemljišta u dužini od cca 18 metara i širini u prosjeku 3 metra "ustupiti za izgradnju javnog puta."

S obzirom na iznesena utvrđenja, te s obzirom na okolnost da stranke nakon ograđivanja tužitelj kojem se tuženik nije protivio, jedna drugu u posjedu tako ograđenih površina nakon zaključene nagodbe pred sudom (1976.g.) nisu ometale.

Valjano je stanovište nižestepenog suda koje prihvaća i ovaj sud da su stranke usmeno ugovorile i stvarno izvršile diobu zajednički kupljene nekretnine.

Tužitelji i u reviziji ponavljaju svoju tvrdnju da su prihvaćeni u svojoj polovini kupljene nekretnine daleke 1965. godine.

Sporazum o diobi nekretnine je dvostrani ugovor. Ovim sporazumom svaki od djelbenika nešto dobiva (samo vlasništvo stvari koja mu je diobom pripala) a nešto daje (svoj suvlasnički udio na stvari koja je pripala drugom djelbeniku).

Nadalje, sporazum o diobi nekretnina valjan je osnov stjecanja vlasništva u smislu odredbe iz čl. 9. i 12. Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Istina je da bi takav ugovor morao biti sastavljen u pismenom obliku. Ali kod činjenice da je sporazum o diobi postignut i izvršen, ni jedna od stranaka tog sporazuma ne može tražiti, novu diobu zbog nedostatka pismene forme.

Kod utvrđenja da je među strankama kao bivšim suvlasnicima došlo do stvarne podjele nekretnina, tako da je svaki suvlasnik postao vlasnikom određenog realnog dijela, ne može se tražiti razvrgnuće suvlasničke zajednice jer ona i ne postoji i ne može se tražiti nova dioba onako kako to tužitelj traži u ovoj parnici.

Stoga su sudovi valjano primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbu tužitelja sa zahtjevom postavljenim kao u citiranom dijelu prvostepene presude.

Kako iz izloženog slijedi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 9. listopada 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović v.r.