Rev-x-295/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 295/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari M. U. iz P., zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., F. P., radi isplate, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-2884/09-2 od 5. listopada 2009., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-2280/08-42 od 1. lipnja 2009., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-228/08-46 od 14. srpnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2014.

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tužiteljice M. U. odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se prijedlog tuženika za naknadu parničnog troška nastalih u povodu sastava odgovora na reviziju.

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika C. o. d.d. Z. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 17.124,76 eura u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju u mjestu ispunjenja na dan isplate s kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u EUR po viđenju tekuću od 30. lipnja 2003.

nja

do 31. prosinca 2005., a nakon toga teče zatezna kamata u iznosu 15% godišnje od 1. siječ 2006. do 31. prosinca 2007., a nakon toga od 1. siječnja 2008. pa do isplate teče kamata u iznosu 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 33.000,00 kuna sa zateznom kamataom u iznosu 14% godišnje tekuću od 1. lipnja 2009. pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od ukupno 273.100,00 DEM odnosno 139.633,80 eura u protuvrijednosti u kunama, kao i s dijelom zahtjeva za isplatu kamata koje banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u EUR po viđenju tekuću od 1. rujna 1993. do 30. lipnja 2003. u dijelu u kojem se odnose na iznos od 250.000,00 DEM, odnosno do 31. svibnja 2009. u dijelu u kojem se odnose na preostali iznos od 23.100,00 DEM.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 14.662,90 kn, a u roku 15 dana."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Djelomično se prihvaća tužiteljičina žalba pa se presuda Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. 2280/08-42 od 1. lipnja 2009. ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P- 2280/08-46 od 14. srpnja 2009., preinačuje u toč. III. i IV. izreke te se sudi:

1. Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z., F. P. isplatiti tužiteljici M. U. daljnju svotu od 8.142,83 eura (slovima: osamtisućastočetrdeseddvaeurai- osamdesettricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na štedne uloge po viđenju u toj valuti za razdoblje od 13. siječnja 1995. do 31. prosinca 2007. (od 13. siječnja 1995. do 28. veljače 2002. na njemačke marke u iznosu od 15.926,20), a od 1. siječnja 2008. do konačne isplate po stopi od 14% godišnje, odnosno – u slučaju promjene stope zatezne kamate – prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila

anoj za pet postotnih

zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uveć

poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a takvu kamatu za razdoblje od 13. siječnja 1995. do 29. lipnja 2003. platiti i na pravomoćno dosuđeni iznos od 17.124,76 eura, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici zateznu kamatu na svotu od 23.750,00 kn za razdoblje od 16. lipnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 31. svibnja 2009. po stopi od 14% godišnje, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 27.335,00 kn, u roku od 15 dana.

II. U preostalom se dijelu tužiteljičina žalba odbija kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje u preostalom odbijajućem dijelu toč. III. izreke.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 1.525,00 kn u roku od 15 dana."

Protiv navedene presude podnijeli su reviziju tužiteljica i tuženik. Tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i preinači u smislu revizijskih navoda.

U odgovoru na reviziju tuženika tužiteljica predlaže da se revizija tuženika odbije kao neosnovana i da se obveže tuženika da tužiteljici naknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

Revizija tužiteljice je neosnovana, a revizija tuženika nedopuštena.

Odredbom čl. 91.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 - dalje: ZPP) propisano je da stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik.

Iznimka od navedenog propisana je odredbom čl. 91.a st. 2. ZPP, prema kojoj stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovog ili drugog Zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik, ako ima položen pravosudni ispit. Odredbom čl. 91.a st. 3. ZPP propisana je dužnost stranke, odnosno njezinog opunomoćenika iz st. 2. da uz reviziju priloži izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

U konkretnom slučaju reviziju je u ime tuženika podnijela radnica tuženika Ž. P., a pri tome uz reviziju nije priložila izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu (čl. 91.a st. 2. i 3. ZPP).

S obzirom da revizija nije dopuštena jer ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena za njezino podnošenje (čl. 389. st. 4. ZPP), valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 91.a ZPP reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija tužiteljice je neosnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Iako je navedeno kako se revizija podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, revidentica nije obrazložila navedeni revizijski razlog, pa sud u tom dijelu nije ni mogao ispitati pobijanu presudu.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, revizijski sud je utvrdio da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice M. U. kao osiguranika da joj tuženik C. o. d.d. Z., F. P., kao osiguratelj iz ugovora o osiguranju imovine (kuća u K., te stvari u kućanstvu u toj kući) sklopljenih 9. siječnja 1993. (police broj … i …) isplati osiguranu svotu u ukupnom iznosu od 139.633,80 EUR u kunskoj protuvrijednosti zajedno sa zakonskim kamatama od 1. rujna 1993. do isplate.

U tijeku postupka pred sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o osiguranju kojim je dvokatnu masivnu stambenu zgradu osigurala na svotu od 250.000,00 DEM, te jednokatnu masivnu zgradu na iznos od 50.000,00 DEM (polica 108830);

- da je tužiteljica s tuženikom sklopila i ugovor o osiguranju broj … radi osiguranja stvari kućanstva, boje na zidu, stolarije, zidne i stropne obloge, te podove i stakla na vratima i prozorima na ukupan iznos od 23.100,00 DEM;

- da je 28. kolovoza 1993. došlo do požara u navedenoj kući, te da je kuća sa stvarima u cijelosti izgorjela;

- da je vrijednost osiguranog građevinskog objekta 25.267,59 EUR, a da je vrijednost uništenih stvari u kućanstvu 23.750,00 kn;

- da je ugovorena svota osiguranja od 250.000,00 DEM za građevinski objekt i 23.100,00 DEM za stvari kućanstva znatno veća od stvarne vrijednosti.

Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su na temelju odredbe čl. 919. i 925. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 25.267,59 EUR na ime naknade za uništeni građevinski objekt, te iznos od 23.750,00 kn na ime naknade za uništene stvari kućanstva, dok su pravilno odbili preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 114.365,41 EUR, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate za period od 1. rujna 1993. do 13. siječnja 1995.

Prema odredbi čl. 919 st. 1. ZOO kada se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od dana kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Prema st. 2. istog članka, ako je za utvrđivanje postojanja osiguravateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, taj rok počinje teći od dana kad je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos.

Prema odredbi čl. 925. st. 1. ZOO osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila na imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Prema st. 2. istog članka iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja.

Prema st. 7. čl. 925 ZOO ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrijednosti, izuzev ako osiguravatelj dokaže da je ugovorena vrijednost znatno veća od stvarne vrijednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog.

Za utvrđenje naknade iz osiguranja, odnosno za utvrđenje što se smatra vrijednošću osigurane stvari, ako posebnim sporazumom nije drugačije ugovoreno, propisano je mjerodavnim tuženikovim uvjetima za osiguranje od požara i to čl. 18. i 20. Uvjeta, koji predstavljaju sastavne dijelove ugovora o osiguranju. Tako je prema tim uvjetima mjerodavna vrijednost osiguranog građevinskog objekta – cijena izgradnje novog objekta prema cijenama na mjestu gdje se objekt nalazi, umanjena za iznos procijenjene istrošenosti, sve u vrijeme nastanka osiguranog slučaja, a upravo je na taj način utvrđena vrijednost građevinskog objekta koji je predmet ovog spora.

Iz svih navedenih dokaza pravilno su sudovi utvrdili da se radilo o tipičnoj staroj obiteljskoj kući koja je u konkretnom slučaju i loše održavana, pa je pravilna ocjena vještaka da se radilo o 60% istrošenosti, odnosno da visina naknade iz osiguranja u vrijeme nastanka osiguranog slučaja iznosi upravo 49.419,00 DEM, bez obzira što je u polici osiguranja kao svota osiguranja naveden iznos od 250.000,00 DEM. Ista situacija je i s vrijednošću stvari kućanstva, jer iz provedenih dokaza proizlazi da se radilo o starom namještaju i da u vrijeme osiguranog slučaja vrijednost tog namještaja i drugih stvari kućanstva, kao i stakla na vratima i prozorima nije mogla iznositi 23.100,00 DEM, kako je to navedeno u polici osiguranja, već ukupno oko 33.000,00 kn.

Stoga je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba o nadosiguranju i pravilno su sudovi sudili naknadu stvarne štete.

Revizijski navodi kojima se obrazlaže revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u stvari se odnose na ocjenu provedenih dokaza i predstavljaju u biti razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se revizija ne može izjaviti, te sud zbog toga nije ispitivao navedenu presudu.

Prema odredbi čl. 919. ZOO osiguratelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od 14 dana, računajući od dana kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Prema st. 2. određeno je da ako je za utvrđivanje postojanja osiguravateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos.

S obzirom da su sudovi utvrđenje obveze tuženika i iznos obveze utvrdili 29. prosinca 1994., danom kad je tuženik primio nalaz i mišljenje vještaka V. H., to je sud pravilno računajući 14 dana od navedenog datuma utvrdio početak tijeka kamate s danom 13. siječnja 1995.

Stoga je neosnovan prigovor tužiteljice da su kamate počele teći i ranije, tj. od 1. rujna 1993.

Sudovi su također pravilno donijeli odluku o trošku u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP, a cijena istog je utvrđena u skladu s odredbama važeće Odvjetničke tarife.

Odlukama o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP u odnosu na sastav troškova revizije tužiteljice koja je odbijena i nije uspjela u žalbenom postupku, a odluka o trošku povodom sastava odgovora na reviziju tuženika temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, budući taj trošak nije bio neophodan za vođenje postupka.

Kako se nisu ispunili revizijski razlozi, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 29. siječnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.