Revr-726/2018-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 726/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika P. H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-154/18-2 od 17. travnja 2018., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1027/17-16 od 6. prosinca 2017., na sjednici održanoj 4. prosinca 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-154/18 od 17. travnja 2018. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja izjavljena protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-154/18 od 17. travnja 2018. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1027/17-16 od 6. prosinca 2017. kojom je suđeno:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, P. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: …, vratiti tužitelja P. S. iz Z., OIB: …, na radno mjesto stručnog skladišnog radnika, sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2016. godine, u roku od osam dana".”

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim je riješeno:

„I. Odbacuje se tužba tužitelja P. S. u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da je Odluka tuženika, P. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: …, o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja P. S. iz Z., OIB: …, od dana 10. travnja 2017. godine nedopuštena te da radni odnos tužitelja temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2016. godine nije prestao."

II. Odbija se prijedlog tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, P. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., , OIB: …, naknaditi tužitelju P. S. iz Z., OIB: …, troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana."

III. Odbija se prijedlog tužitelja - predlagatelja osiguranja za donošenjem privremene mjere koji glasi:

"Radi osiguranja nenovčane tražbine tužitelja P. S. iz Z., OIB: …, prema tuženiku P. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: …, određuje se privremena mjera te se nalaže tuženiku P. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: …, privremeno do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka, vratiti tužitelja P. S. iz Z., OIB: …, na radno mjesto stručnog skladišnog radnika, sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2016. godine."

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku po osnovi parničnih troškova iznos od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.”

Protiv drugostupanjske presude i rješenja, u dijelu kojim je tužba odbačena, tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda i rješenje preinače ili ukinu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode revizije tužitelja i predlaže istu kao neosnovanu odbiti.

Revizija nije osnovana.

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji kao takvi ne proturječe sadržaju isprava i zapisnika u spisu. Prema tome, nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

Prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Po ocjeni ovoga suda pobijana presuda sadrži pravilno obrazloženje, jer se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe tužitelja očitovao o svim žalbenim navodima koji su relevantni za odluku o predmetu spora. Pritom, drugostupanjska i prvostupanjska presuda u svojoj cjelini sadrže neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i primijenjenom materijalnom pravu u odnosu na izraženo shvaćanje o nepravovremenosti zatražene zaštite zbog nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, pa pobijana presudu nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati.

Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pa nije osnovan niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP i čl. 221.a ZPP.

Tužitelj zapravo navodima revizije tumači izvedene dokaze (iskaze svjedoka B. B. i A. D., nasuprot iskaza tužitelja) na način kako mu to odgovara te prigovora opsegu provedenog dokazivanja i time osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, to navedeni revizijski prigovori nemaju utjecaja na ocjenu pravilnosti nižestupanjskih odluka.

Na navode revizije da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je sud odbio predložene dokaze na okolnost dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povratak na rad tužitelja, a taj je dio tužbenog zahtjeva meritorno odbio, valja odgovoriti da u smislu čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza po strankama izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te on nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da on nije od važnosti za donošenje odluke. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj prekasno podnio zahtjev za zaštitu prava pa nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu u ovoj pravnoj stvari, to ta odluka o otkazu izaziva pravne učinke, pa nije bilo potrebno izvoditi dokaze na okolnost osnovanosti dijela zahtjeva koji se odnosi na samu nedopuštenost otkaza kao ni dijela zahtjeva za vraćanje tužitelja na rad. Kako dakle odluka o otkazu u ovom postupku nije proglašena nedopuštenom, ona je na snazi pa je posljedično tome neosnovan zahtjev tužitelja za vraćanje na rad, zbog čega je taj dio zahtjeva pravilno meritorno odbijen (takav stav izrazio je ovaj sud u nizu svojih odluka, primjerice u odluci Revr-1272/13 od 30. rujna 2014.).

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom tuženikove Odluke o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja od 10. travnja 2017. te slijedom toga zahtjev za utvrđenjem da radni odnos tužitelja nije prestao te da je tuženik dužan tužitelja vratiti rad na radno mjesto stručnog skladišnog radnika sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2016.

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2016. za obavljanje poslova radnog mjesta stručni skladišni radnik te da mu je tuženik otkazao Ugovor o radu Odlukom o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem od 10. travnja 2017.;

- da je predmetna Odluka o otkazu tužitelju dostavljena preporučenom poštanskom pošiljkom 20. travnja 2017., međutim o sadržaju iste je tužitelj obaviješten ranije, konkretno 10. travnja 2017.;

- da je svjedoka B. B., rukovoditelja skladišta, nadređenog tužitelju, Služba ljudskih potencijala tuženika ovlastila da tužitelju uruči Odluku o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem i da ga s istom upozna, što je učinio 10. travnja 2017. u uredu svjedoka, gdje je toga dana tužitelju predočio odluku o otkazu i kratko mu pojasnio da mu se otkazuje ugovor o radu i zbog čega te dao pisanu odluku tužitelju da ju preuzme, rekao mu je da ju pročita i potpiše, a tužitelj je tu odluku uzeo u svoje ruke i čitao nakon čega je istu vratio svjedoku i rekao da neće to potpisati te potom izašao iz ureda;

- da i sam tužitelj potvrđuje da je odbio primiti dokumente koje mu je B. B. pokušao uručiti, ali tvrdi da nije znao o čemu se radi;

- da iz iskaza svjedokinje A. D., sindikalne povjerenice, slijedi da je tužitelju uručena odluka o oslobođenju obveze rada do okončanja cijelog procesa, te da je 21. ožujka 2017. održan sastanak na kojem se gledala video snimka i raspravljalo o događajima za koje se tužitelja tereti, da je dana 29. ožujka 2017. dobila nacrt odluke o otkazu ugovora o radu za tužitelja, da je 3. travnja 2017. održan sastanak na kojem su razgovarali s tužiteljem u kojem smjeru će se očitovati na nacrt odluke o otkazu, da je 10. travnja 2017. tužitelj je bio na sastanku kod B. B. te ga svjedokinja pozvala da dođe kod nje preuzeti uskršnji poklon kojeg dijeli sindikat, a tužitelj je došao kod nje i pritom joj je rekao da je bio kod B. B. te da mu je isti pokušao uručiti nacrt odluke o otkazu, na što mu je rekla da je nacrt odluke o otkazu kod nje te da mu je B. B. trebao uručiti samu odluku o otkazu, te mu je tada, kao i ranije, ukazala da mora paziti na rokove jer da ako misli ulagati pravni lijek morati će preuzeti odluku o otkazu;

- da je tužitelj Zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu uputio tuženiku poštanskom preporučenom pošiljkom 4. svibnja 2017., a koju je tuženik zaprimio 9. svibnja 2017.;

- da tuženik na Zahtjev za zaštitu prava nije odgovorio;

- da je tužba podnesena sudu 31. svibnja 2017.

Na temelju takvog činjeničnog stanja, nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužitelj upoznat sa sadržajem Odluke o otkazu 10. travnja 2017. kada ju je odbio preuzeti od ovlaštene osobe tuženika pa mu je od tada tekao rok za ulaganje zahtjeva za zaštitu prava protiv iste. Prema tome, zadnji dan za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava bio je 25. travnja 2017., dok je tužitelj svoj Zahtjev za zaštitu prava podnio poštanskom preporučenom pošiljkom 4. svibnja 2017., koju je tuženik zaprimio 9. svibnja 2017. S obzirom da tuženik nije uopće odgovorio na tužiteljev nepravodoban Zahtjev za zaštitu prava, to je i tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena izvan roka. Pri tome drugostupanjski sud ističe da, nakon što je tužitelju navedeno pismeno uručeno i nakon što je upoznat sa sadržajem istog, on je s pismenom mogao učiniti što hoće, pa ga i vratiti osobi koja mu ga je uručila, što je tužitelj i učinio, ali time nije izbjegao posljedice izvršene dostave, na što su ga istog dana i upozorili sindikalna povjerenica i neposredno nadređeni.

Imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja i činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio reviziji, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava izvan zakonom propisanog roka pa da nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje nedopuštenosti otkaza, zbog čega je pravilno tužba u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti otkaza odbačena.

Odredbom čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, dok prema st. 2. istog članka, ako poslodavac u roku 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

I prema shvaćanju ovog revizijskog suda, a protivno tvrdnjama u reviziji tužitelja, za početak tijeka roka propisanog čl. 133. st. 1. ZR nije odlučno kada je radnik zaprimio pisani otpravak odluke o otkazu, već kada je radnik bio upoznat sa sadržajem odluke o otkazu, a što je u konkretnom slučaju, prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova kojima je ovaj sud u revizijskom stupnju postupka vezan, bio 10. travnja 20017. kada mu je ta odluka bila uručena neposredno, time da je prethodno bio upoznat s njenim razlozima, ali je tužitelj, nakon što je utvrdio o kakvoj se odluci radi, primitak odbio.

Pritom, okolnost što je odluka o otkazu dostavljena tužitelju naknadno putem pošte nije od utjecaja na tijek prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, kako je to u rečenim okolnostima pravilno zaključio drugostupanjski sud. Stoga je posve neutemeljeno i neprihvatljivo stajalište tužitelja da se kao dan dostave odluke o otkazu, odnosno saznanja za povredu prava u ovom slučaju ima smatrati dan kada mu je pismeno uručeno putem pošte i da bi mu tek od tog dana počeo teći rok za podnošenje zahtjeva poslodavcu za zaštitu prava. Slijedom navedenog, neodlučni su i prigovori tužitelja koji se odnose na nevaljanost naknadne dostave odluke o otkazu putem pošte, a ne oglasne ploče (čl. 36. st. 2. Pravilnika o radnim odnosima tuženika).

Na navode revizije koji ukazuju da bi donošenjem pobijane odluke bilo povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo tužitelja na rad i pravo na žalbu odnosno djelotvoran pravni lijek te pravo na pravično suđenje, kao i da je tuženik prema tužitelju postupao očito „šikanozno i diskriminirajuće“ valja odgovoriti da se u konkretnom slučaju do takvih povreda prava tužitelj nije došlo. Naime, ne može zanemariti utvrđena činjenica da je tužitelj odbio primiti odluku o otkazu ugovora o radu kada mu ju je poslodavac prvi put pokušao uručiti, čime se sam doveo u situaciju u kojoj je riskirao i odbacivanje tužbe zbog proteka zakonom propisanih prekluzivnih rokova za zaštitu prava iz radnog odnosa. Tužitelj nije dokazao nikakve posebne okolnosti kojima se može opravdati odbijanje neposrednog primitka predmetne odluke o otkazu pa time što je odbio primitak odluke ne može za sebe priskribiti više prava (duži rok), već je upravo na sebe preuzeo rizike takvog postupanja (pa i rizik da mu zahtjev za zaštitu prava bude izjavljen nepravovremeno, posljedično čemu gubi pravo na sudsku zaštitu). U tom smislu je u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odlučio i Europski sud za ljudska prava u predmetu Ivica Spreicer protiv Hrvatske (Presuda od 22. svibnja 2018., Zahtjev br. 54356/14).

Dakle, suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba i prvostupanjsku presudu kojom je odbijen zahtjev za vraćanje tužitelja na rad kod tuženika.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. prosinca 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.