Rev-x-567/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 567/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. S. (ranije O.) iz S., koju zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica A. A., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžx- 80/13-2 od 26. veljače 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-810/10-204 od 26. veljače 2013., u sjednici održanoj 19. rujna 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženik je presuđen tužiteljici isplatiti na ime naknade za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. veljače 2001. do 31. siječnja 2013. svotu od 179.103,27 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2013. do isplate (točka I. izreke), nadalje, naloženo je tuženiku tužiteljici s osnove tuđe pomoći i njege plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 1.426,88 kn počevši od 1. veljače 2013. pa ubuduće, i to na način da dospjele mjesečne iznose rente isplati odjednom, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a buduće i dospjevajuće kako budu dospjevali najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu, na ruke tužiteljici (točka II. izreke), tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na zatražene mjesečne iznose rente dospjevajuće u razdoblju počev od 1. ožujka 2011. pa do 1. veljače 2013. (točka III. izreke), te je odlučeno da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 85.990,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

Presudom suda drugog stupnja po žalbi tuženika preinačena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I., II. i IV. izreke na način da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom (točka I. izreke drugostupanjske presude), točkom II. presude odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena je presuda pod točkom tri izreke kojom je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu zateznih kamatama na zatražene mjesečne iznose rente dospjevajuće u razdoblju počev od 1. ožujka 2001. pa do 1. veljače 2013. (točka II. izreke drugostupanjske presude).

Protiv presude suda drugog stupnja, reviziju je podnijela tužiteljica, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o troškovima postupka sadržane u navedenoj izreci, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu drugostupanjsku odluku u smislu revizijskih navoda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija glede glavne stvari nije osnovana.

Revizija glede troškova parničnog postupka nije dozvoljena.

U odnosu na glavnu stvar.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda RH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev za naknadu nenovčane materijalne štete radi naknade troškova za potrebnu tuđu pomoć i njegu tužiteljice u vidu rente iz štetnog događaja koji se zbio 1975.

I u revizijskom stadiju postupka sporno je, je li nastupila zastara zahtjeva tužiteljice, odnosno, kada je tužiteljica za tu štetu saznala, obzirom na stavljeni prigovor zastare.

Svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utemeljio je na okolnosti da je utvrđeno da je tužiteljici tuđa pomoć i njega, u trajanju tri sata dnevno, bila potrebna od 23. siječnja 2001. pa nadalje, kao i da je tek tada, po posjetu kirurgu, postala svjesna pogoršanja zdravstvenog stanja i potrebe za tuđom pomoći i njegom, zbog čega njezin zahtjev po tužbi od 9. veljače 2001. nije u zastari.

Među strankama nije sporno da je tužiteljica stradala u štetnom događaju 1975. kada je kod tužiteljice, u parničnim postupcima vođenim u ranijem razdoblju od 1975. do 1982., utvrđeno 75%-tno smanjenje životne i radne sposobnosti, te je u tijeku ovog postupka utvrđeno da je kod tužiteljice nastupilo dodatno smanjenje životne i radne sposobnosti od 10% zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, što je prvostupanjski sud utvrdio medicinskim vještačenjem i tužiteljici dosudio satisfakcija za tu štetu.

Sud drugog stupnja, trenutak nastanka štete kao i trenutak saznanja za tu štetu, utvrdio je, pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP, a zapravo primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP. Naime, sud drugog stupnja, nasuprot sudu prvog stupnja, utvrdio je da se zdravstveno stanje tužiteljice stabiliziralo do kraja prosinca 1982., kao i da je do trenutka stabilizacije njenog zdravstvenog stanja, tužiteljica već imala saznanje o potrebi za trajnom tuđom pomoći.

Uslijed toga, a obzirom da je tužiteljica podnijela tužbu u ovom predmetu 9. veljače 2001., sud drugog stupnja zaključio je da je u ovom slučaju nastupila zastara pozivom na odredbu čl. 19. Zakona o zastari potraživanja („Službeni list“ ex FNRJ, odnosno SFRJ, broj 40/53 i 57/74) koji propisuje objektivni zastarni rok za potraživanje naknade štete od deset godina.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da potraživanje naknade štete počinje zastarijevati od trenutka kada je tužiteljica kao oštećenica doznala za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kada u budućnosti ta šteta bude nastala. No, ako se buduća šteta može zajedno s postojećom sagledati, ako je ona već po redovnom tijeku izvjesna, riječ je o šteti za koju je oštećenica već saznala, a ne o šteti za koju će ona doznati u vrijeme kada bude izložena izdacima za taj oblik štete, konkretno, u ovom predmetu, izdacima za tuđu pomoć, koje izdatke potražuje tužiteljica u ovom postupku.

Sud drugog stupnja svoje ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP iskoristio je na način da je spornu činjenicu utvrdio iz iskaza tužiteljice koja je iskazala da joj je do 2001. pomagala majka, koja je kuhala, prala, pospremala, i radila sve što je bilo potrebno, zbog čega se tužiteljica nije na tome posebno angažirala. Zbog toga, sud drugog stupnja je zaključio da je tužiteljici saznanje o potrebi za trajnom tuđom pomoći, svakako moralo biti poznato najkasnije tijekom 1982., kada se stabiliziralo tužiteljičino zdravstveno stanje.

Tu činjenicu, da se tada stabiliziralo zdravstveno stanje tužiteljice, sud drugog stupnja utvrdio je, također, iz okolnosti da se tužiteljica devetnaest godina nije obraćala liječniku sve do 23. siječnja 2001.

Nadalje, pravilno je sud drugog stupnja ocijenio nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. M. kojem je djelomično povjerovao, a djelomično ne.

Prilikom te ocjene, prvenstveno, sud drugog stupnja je pošao iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. T. Ž., koji je također dat u ovom postupku, i nalazi se u spisu, a iz kojeg proizlazi da je tužiteljici u razdoblju od 1975. do 1982. bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od tri sata.

Također, sud drugog stupnja, iz nalaza i mišljenja dr. M. na ročištu od 12. veljače 2013. utvrdio je da je tužiteljica u periodu od 1981. do 2001. zbog zadobivenih ozljeda imala potrebu za tuđom pomoći.

Na temelju te dvije premise, kao i iz iskaza tužiteljice, sud drugog stupnja pravilno nije prihvatio dio mišljenja vještaka dr. M., u kojem je zaključio da tužiteljica nije bila svjesna svog zdravstvenog stanja do pregleda kirurga od 23. siječnja 2001. Naime, zaključak vještaka, da su tek u tom trenutku, posjetom kirurgu, posttraumatske degenerativne promjene, postale toliko izražene da je tužiteljica postala svjesna svog zdravstvenog stanja, pošto nije više bila u stanju kompenzirati tjelesne nedostatke, nije uvjerljiv.

Pravilno sud drugog stupnja nije prihvatio ovaj zaključak vještaka jer je on protivan kako iskazu tužiteljice tako i samim utvrđenjima liječnika vještaka, a posebno tvrdnji datoj na ročištu od 12. veljače 2013., kada je vještak prvo izjavio, prvo da je tužiteljica u periodu od 1981. do 2001., zbog zadobivenih ozljeda, imala potrebu za tuđom pomoći, da bi potom relativizirao svoj zaključak glede časa njenog saznanja.

Suprotno navodima iz revizije tužiteljice, sud drugog stupnja pravilno je koristio svoje ovlaštenje iz čl. 373.a st. 1. toč. b) ZPP koje ovlašćuje sud drugog stupnja da sporne činjenice utvrdi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Dakle, sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 373.a ZPP.

Također, ne ulazeći u stručna znanja vještaka koje sud nema, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da je prihvatljivost vještva uvijek izložena logičkoj prosudbi suda, jer su sudski vještaci samo pomoćnici u suđenju, a ne i suci, te je sud ovlašten iz premisa iznesenih u vještvu donijeti drugačiji zaključak o pravno relevantnim činjenicama, pozivom na samo to vještvo, ali i usporedbom s drugim dokazima koji su provedeni i ocjenjeni tijekom postupka. Naime, odredba čl. 8. ZPP ovlašćuje sud da zaključak o činjenicama donosi prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, ali i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Tako u ovom slučaju, za utvrđenje činjenice kad je tužiteljica saznala za svoju potrebu za tuđom pomoći, nije primarno potrebno medicinsko znanje, već logična ocjena svih provedenih dokaza zajedno kao i rezultata cjelokupnog postupka.

Time što je sud drugog stupnja iskoristio svoje ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP njegova presuda nije postala nejasna niti proturječna pa se u postupanju suda drugog stupnja nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva tužiteljica u svojoj reviziji.

Ostali navodi revizije odnose se na osporavanje činjeničnih utvrđenja suda drugog stupnja, koji prigovor predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i koji nije dopušten u ovoj revizijskoj fazi postupka.

Također, obzirom na utvrđenje da je tužiteljica doznala za štetu i počinitelja najkasnije tijekom 1982. pravilno je sud drugog stupnja primijenio odredbu iz čl. 19. Zakona o zastari potraživanja koji propisuje objektivni zastarni rok za potraživanje naknade štete od deset godina, te zaključio da je utvrđeno potraživanje zastarjelo 31. prosinca 1992., pa kako je tužiteljica podnijela tužbu 9. veljače 2001., pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužba podnesena istekom zastarnog roka.

Slijedom navedenog nisu se ostvarili revizijski navodi pa je glede glavne stvari pozivom na odredbu čl. 393. ZPP valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

Revizija u odnosu na troškove parničnog postupka nije dopuštena.

Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet

- meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenog 2015.).

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice glede odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 19. rujna 2018.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.