I Kž-122/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 122/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja, mr. Branka Zmajevića, Milivoja Mikora i Dražena Tripala, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. F. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. studenog 2000. godine broj K-86/00, u sjednici održanoj dana 29. prosinca 2005. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josipa Čule,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. A. F., za kaznena djela zbog kojih je po sudu prvog stupnja oglašen krivim pod toč. 2. i 3. te izreke, utvrđuju kazne zatvora i to: za kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. i 2. KZ-a, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, pa se opt. A. F., uz primjenu čl. 60. KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju mu se, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 18. veljače 2000. godine do 23. studenog 2000. godine.

U ostalom dijelu, žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođen je od optužbe opt. A. F. zbog učina kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ-a, činjenično i pravno opisanog u toč. 1. izreke te presude.

Istovremeno, optuženik je oglašen krivim zbog učina kaznenih djela iz čl. 317. st. 1. i 2. KZ-a i čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a opisanih pod toč. 2. i 3. te izreke, pa su mu utvrđene pojedinačne kazne i to: za kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. i 2. KZ-a kazna zatvora u trajanju od

I Kž 122/01-3

osam mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

U izrečenu kaznu optuženiku je, sukladno čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. veljače 2000. godine do 23. studenog 2000. godine.

Temeljem čl. 76. st. 1. KZ-a, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, dalje: ZKP).

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u dijelu odluke pod toč. 1. i 3. izreke te presude i u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači u svom osuđujućem dijelu tako da se optuženiku za svako kazneno djelo utvrdi kazna zatvora u dužem trajanju, te da mu se izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju B. T., odvjetniku iz Z., u kojem pobija žalbene navode ukazujući na njihovu neosnovanost, te predlaže da se prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu žalbenog prijedloga. Kod takovog prijedloga ustrajao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josip Čule koji je nazočio sjednici vijeća.

Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da dokazi izvedeni na glavnoj raspravi, a poglavito iskaz svjedoka M. R., pružaju dovoljno osnova za zaključak da je optuženik kritične prilike pokušao hicem iz pištolja usmrtiti S. Š., u čemu ga je spriječio prisutni Ž. G. podigavši ruku optuženika prema gore.

Nasuprot tome, i ovaj Vrhovni sud smatra, da nema sigurnih dokaza o namjeri optuženika da usmrti S. Š.., zbog čega je sud prvog stupnja, sukladno čl. 3. st. 2. ZKP-a, s pravom optuženika oslobodio od optužbe.

Suština žalbe ogleda se u pobijanju ocjene iskaza svjedoka M. R. kojoj sud prvog stupnja, u tom dijelu, nije poklonio vjeru. Za svoju ocjenu sud prvog stupnja dao je uvjerljive i prihvatljive razloge, pa se navodi žalbe, u stvari, svode na pobijanje slobodnog sudačkog uvjerenja suda prvog stupnja.

I Kž 122/01-3

Iako je svjedokinja, doista, iskazala da je optuženik oko dvije sekunde držao pištolj uperen u prsa S. Š., taj njezin navod sud prvog stupnja s pravom ne prihvaća, ocjenjujući da je svjedokinja, zbog evidentnog stanja stresa i uzbuđenosti, o čemu i sama govori, te zbog brojnosti događanja u kontinuiranom slijedu tijekom inkriminirane noći, taj dio događaja pogrešno percipirala.

Ovo prvenstveno zato što sam svjedok S. Š., pa i nakon suočenja sa svjedokom M. R., taj njezin navod opovrgava tvrdeći da je odmah po vađenju pištolja od strane optuženika napustio lokal, tako da se u času opaljenja hica nalazio već na izlasku ili čak izvan samog lokala S. Osim toga, negira da bi optuženik u bilo kojem času uperio pištolj u njega, niti je imao dojam da ga želi lišiti života.

Suprotno iskazu svjedokinje M. R., događaj opisuje i svjedok Ž. G., te sam optuženik koji poriče učin djela, dok drugi nazočni nisu imali relevantnih saznanja.

Zbog toga, kada se cijeni da nikakovog prethodnog sukoba između optuženika i svjedoka Š. nije bilo, dapače, oni su u dobrim odnosima, te kada se ima u vidu činjenica da je hitac, uslijed hvatanja optuženika za ruku od strane svjedoka G., ispaljen u strop lokala, tada doista nije moguće nedvojbeno zaključiti da li je i koga optuženik namjeravao lišiti života, ili se, pak, ponovno radi o još jednoj u nizu radnji izazivanja opasnosti za život i tijelo ljudi općeopasnim sredstvom - pištoljem, kakove radnje je optuženik sukcesivno ponavljao tijekom čitave inkriminirane noći, a za što je i osuđen pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude.

Kod ovakovih rezultata dokaznog postupka, a s obzirom na nemogućnost suda da bez intervencije državnog odvjetnika izvrši prekvalifikaciju u pravcu kaznenog djela iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ, proizlazi da je optuženika trebalo u nedostatku dokaza o namjeri lišenja života svjedoka S. Š., osloboditi od optužbe, kao je to osnovano učinio sud prvog stupnja.

Žalbeni osnov nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije obrazložen, pa je žalba i u tom dijelu očito neosnovana.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

Žalitelj pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnim sredstvom iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a, opisanog pod toč. 3. izreke te presude, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj nalazi u tome što je sud prvog stupnja, iako je kriminalno ponašanje optuženika u optužnici bilo označeno kao realni stjecaj dva kaznena djela iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a, oglasio ga krivim za jedno produljeno kazneno djelo. Prije svega, ovdje se ne radi o tome da bi sud takovu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili ju propustio utvrditi (naime, činjenično stanje je u tom dijelu nesporno), već o tome da je sud, po mišljenju žalitelja, pogrešno primijenio odredbu čl. 61. KZ-a i time povrijedio kazneni zakon u korist optuženika. Dakle, žalbeni osnov nije dobro postavljen.

I Kž 122/01-3

Međutim, neovisno o tome, treba reći da se u konkretnom slučaju, kada optuženik tijekom noći ispaljivanjem hitaca u prisutnosti više osoba općeopasnim sredstvom izaziva opasnost za njihov život i tijelo, radi o jednom produljenom kaznenom djelu iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a, a ne o realnom stjecaju tih djela.

Naime, iako je kriminalno ponašanje optuženika započelo još uvečer oko 20,00 sati te je s prekidima trajalo čitave noći sve do pet sati ujutro, kada je optuženik lišen slobode, ipak postoji vremenski kontinuitet inkriminiranih radnji kao sjedinjujući faktor. To se ogleda u činjenici da optuženik sukcesivno ispaljuje hice iz pištolja i to najprije dva puta u lokalu S. a potom u više navrata kod policijskih blokadnih punktova koji su postavljeni oko tog lokala u cilju njegovog uhićenja. Optuženik ponavlja radnje istog kaznenog djela u okviru jedinstvenog umišljaja da ugrožava život i tijelo ljudi koji ga okružuju, a to su u početku gosti lokala, a potom djelatnici temeljne i vojne policije koji ga žele spriječiti u nastavku kriminalnog ponašanja. Zbog toga, bez obzira što su kriminalne radnje poduzete prema raznim oštećenicima (što je i u prirodi ovog kaznenog djela), a obzirom da se radi o osobi istog počinitelja koji ponavlja istovrsna kaznena djela u postojanju vremenskog kontinuiteta, te s obzirom na istovjetan način počinjenja djela, prostornu povezanost i produljenu namjeru, to ukazuje da optuženikova djelatnost životno predstavlja prirodnu cjelinu i jedinstvenu produljenu kriminalnu djelatnost, zbog čega ju je sud valjano, uz primjenu čl. 61. KZ-a, označio kao jedno produljeno kazneno djelo.

Time, dakle, niti taj dio žalbe nije osnovan.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada pobija osuđujući dio prvostupanjske presude u odnosu na kaznena djela iz čl. 317. st. 1. i 2. KZ-a i čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a zbog preblago izrečene kazne.

Osnovano se žalbom upire da je sud prvog stupnja, ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti, zapao u proturječje, kada optuženiku s jedne strane, cijeni olakotnim to što je "cjelokupni svoj život proveo kao uredna, savjesna i neporočne osoba", da bi mu s druge strane, uzeo otegotnom činjenicu da je već osuđivan za istovrsno kazneno djelo. Ovakovi se navodi logički međusobno isključuju. Osim toga, zrela životna dob optuženika (u vrijeme djela star 40 godina) također nema značaj olakotne okolnosti kakav mu pridaje prvostupanjski sud.

Ono što optuženiku doista treba cijeniti olakotnim jest njegovo stanje smanjene ubrojivosti u znatnoj mjeri, a što je posljedica kombinacije faktora na psihičkom planu njegove ličnosti, ali poglavito stanja njegove alkoholiziranosti tempore criminis. Uz to, optuženik je obiteljski čovjek, otac troje djece koji je višekratno odlikovan kao pripadnik Hrvatske vojske.

Međutim, te okolnosti treba pravilno vrednovati naročito u kontekstu značajnih otegotnih okolnosti na koje se žalbom državnog odvjetnika upire. Optuženik je doista iskazao znatnu upornost ponavljajući kriminalne radnje tijekom čitave noći. Optuženik je opirući se uhićenju i pucajući kod više policijskih blokadnih punktova, posljedicom čega je jedan od policajaca, prilikom polijeganja, zadobio laku tjelesnu povredu, iskazao visok stupanj bezobzirnosti i nepoštovanja prema djelatnicima policije, iako je i sam bio vojni policajac, što

I Kž 122/01-3

svakako zahtijeva utvrđivanje strožih kazni zatvora za terećena kaznena djela, jer se radi o visokom stupnju ugrožavanja zaštićenog dobra.

Isto tako, na odgovarajući način treba cijeniti i da je optuženik već osuđivan za istovrsno kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 271. st. 3. u vezi čl. 263. st. 1. i 4. KZ-a, a iz podataka u spisu (list 226) proizlazi da je kazneno djelo iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a, za koje ovdje odgovara, ponovio za vrijeme trajanja roka kušnje unutar primijenjene uvjetne osude za ranije kazneno djelo. To je značajna otegotna okolnost na koju s pravom ukazuje državni odvjetnik, jer ona pokazuje da ranija osuda na optuženika uopće nije odgojno djelovala.

Slijedom toga, pravilnim vrednovanjem olakotnih i otegotnih okolnosti, ovaj Vrhovni sud prihvaća argumentaciju iz žalbe državnog odvjetnika i smatra da je optuženiku primjereno utvrditi strože pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. i 2. KZ-a, kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 263. st. 1. i 3. KZ-a u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu primjenom odredaba o stjecaju izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.

Samo tako odmjerenom kaznom moći će se na optuženika u potrebnoj mjeri utjecati da prestane s vršenjem kaznenih djela, a ujedno će ta kazna izraziti odgovarajući prijekor društva za takovo kriminalno ponašanje i upozoriti druge građane da se klone sličnih ponašanja.

Kako su time navodi žalbe državnog odvjetnika djelomično osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 390. i čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. prosinca 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Josip Budinski, v.r.