I Kž-1022/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1022/1994-3

P R E S U D A

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Šibl Neve, kao predsjednice vijeća, te Zmajević mr. Branka, Jelić Katice, Vrbetić Vesne i Klarić-Baranović Senke, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B. K. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 12. listopada 1994. br. K-62/94, u sjednici održanoj 20. ožujka 1996., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dujmović Tomislava,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. B. K. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. B. K. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, pa je za to krivično djelo, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Ujedno mu je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP, optuženik je obavezan na snašanje troškova krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP u ukupnom iznosu od 1.977,88 kuna.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju, odvjetniku R. N. iz O., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Pogrešno žalba tvrdi da je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude utvrdio drugačiji uzrok prometne nezgode od onog navedenog u izreci pobijane presude. Naime, u

I Kž 1022/1994-3

izreci se navodi da je do nesreće došlo zbog alkoholiziranosti optuženika i time izazvane njegove očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju, dok se na str. 5 obrazloženja analizira način vožnje optuženika i zaključuje da je brzina kretanja njegovog vozila bila neprilagođena uvjetima na kolniku. Zbog toga žalitelj smatra da su razlozi pobijane presude proturječni njezinoj izreci, a time i da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

Međutim, nikakve dvojbe u pogledu uzroka predmetne prometne nezgode nema, niti je u tom pravcu pobijana presuda nerazumljiva, odnosno sama sebi proturječna. Naime, u skladu s utvrđenjima iz izreke, sud prvog stupnja u III. odjeljku na str. 5 pobijane presude navodi da se "jedino njegova (optuženikova) alkoholiziranost može dovesti u uzročnu vezu s prometnom nezgodom", a na str. 6. "očigledno je da je do prometne nezgode došlo uslijed toga što je optuženik bio alkoholiziran i uslijed toga očigledno nesposoban za sigurnu vožnju". Zbog toga, sve daljnje analize u pravcu neprilagođenosti brzine kretanja vozila zimskim uvjetima na cesti predstavljaju, u stvari, tumačenje suda prvog stupnja o tome na koji način se alkoholiziranost optuženika odrazila na njegove vozačke sposobnosti i kako bi on, da nije bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju, reagirao u datoj situaciji, a što svakako nije u suprotnosti, niti prelazi u izreci utvrđene povrede prometnih propisa za koje je optuženik oglašen krivim.

Isto tako, neutemeljena je tvrdnja žalbe da iz izreke pobijane presude nije vidljivo u kojem svojstvu je pok. M. I. uzeo učešća u prometnoj nezgodi, tj. da nije navedeno da se radilo o optuženikovom suvozaču.

Međutim, upravo suprotno, u izreci pobijane presude doslovce se navodi da se optuženik kretao vozilom "vozeći u njemu M. I.", što nedvojbeno govori o tome da je pokojnik bio optuženikov suvozač, a kako to, osim toga, jasno proizlazi i iz obrazloženja te presude. Konačno, kada bi žalitelj i bio u pravu, izostanak svojstva oštećenika u prometnoj nezgodi ne bi izreku pobijane presude činio nerazumljivom u smislu postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, s obzirom da ta okolnost, u smislu čl. 341. st. 1. ZKP, nije odlučna za obilježje krivičnog djela, niti o njoj ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona.

Konačno, niti činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Suprotno tvrdnji obrane da je do nesreće došlo zbog zimskih uvjeta vožnje i leda na kolniku, sud prvog stupnja je na temelju nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka i vještaka sudske medicine, te na temelju iskaza svjedoka D. I., a dijelom i na temelju same obrane optuženika, osnovano zaključio da uzrok predmetne nesreće leži u alkoholiziranosti optuženika i time uzrokovane njegove očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju, zbog čega je on svojim vozilom prešao na lijevu stranu kolnika i tako prouzročio sudar s vozilom iz suprotnog pravca, pri čemu je suvozač u njegovom vozilu M. I. zadobio povrede od kojih je na mjestu umro.

Okolnost da je optuženik u vrijeme nezgode imao u krvi 1,95 ‰ apsolutnog alkohola, nesporno je utvrđena, a kod takovih koncentracija alkohola vozačke sposobnosti su, prema mišljenju sudsko-medicinskog vještaka, kod većine ljudi bitno smanjene. Upravljajući vozilom u takovom alkoholiziranom stanju, optuženik je bio svjestan da time pojačano ugrožava druge učesnike u prometu, ali je na to pristao, pa je, postupajući s eventualnim

I Kž 1022/1994-3

umišljajem u odnosu na činjenicu ugrožavanja drugih, a iz nehata u odnosu na nastupjelu posljedicu - smrt pok. M. I., ostvario potreban subjektivan odnos kao elemenat bića predmetnog krivičnog djela.

Zbog toga, gola tvrdnja žalbe da sud prvog stupnja nije na nedvojben način utvrdio uzrok prometne nezgode, nije dovoljna da izazove sumnju u ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a time i eventualno novo suđenje pred tim sudom.

Time je, dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava iz čl. 161. st. 2. u vezi čl. 157. st. 1. KZRH, pa niti istaknuta povreda krivičnog zakona nije ostvarena.

Što se tiče odluke suda prvog stupnja o vrsti i visini kazne, iako u tom pravcu nema žalbe, ovaj sud je, u smislu čl. 369. ZKP, ispitao taj dio presude po službenoj dužnosti, pa je našao da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u svemu primjerena, a osim toga, radi se o zakonskom minimumu kazne koji se za predmetno krivično djelo može izreći.

Isto tako, okolnost da se optuženik upustio u promet u alkoholiziranom stanju ukazuje da je opasno da on neko vrijeme upravlja vozilom, zbog čega je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od dvije godine neophodna da bi se ostvarila svrha izricanja krivičnih sankcija, a ujedno da bi se uklonili uvjeti koji mogu utjecati da optuženik u buduće čini takova ili slična krivična djela.

Slijedom svega izloženog trebalo je žalbu optuženika odbiti i na temelju čl. 374. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Šibl Neva v.r.