II Kž-546/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 546/08-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š., zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 4. rujna 2008. godine broj K-115/08 o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon nepravomoćno izrečene presude, u sjednici održanoj 15. rujna 2008.,

r i j e š i o j e:

Žalba optuženog D. Š. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u tijeku postupka nakon izrečene nepravomoćne presude, kojom je optuženi D. Š. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07 – dalje u tekstu: KZ), na temelju članka 104. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP), produljen je pritvor protiv optuženika iz osnove propisane u članku 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a.

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio optuženik putem branitelja N. Š., odvjetnika iz Z., uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i optuženiku omogući da se brani sa slobode.

Žalba nije osnovana.

Suprotno navodima žalbe, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da protiv optuženika i nadalje postoje razlozi za primjenu mjere pritvora na temelju osnove iz članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a.

II Kž 546/08-3

One okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti kod optuženog D. Š. i ovaj sud drugog stupnja nalazi u činjenici da iz izvatka iz kaznene evidencije za optuženika (listovi 67 i 68 te 154 i 155 spisa) proizlazi da je isti do sada već u tri navrata osuđivan zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga i to dva puta zbog djela iz članka 173. stavak 1. KZ- a i jednom zbog djela iz članka 173. stavak 2. KZ-a, kao i zbog dva kaznena djela teške krađe iz članka 217. stavak 1. KZ-a (jedno od tih djela bilo je u pokušaju). Izrečene se mu uvjetne osude i kazna zatvora u trajanju dvije godine. No, ova ga okolnost očigledno nije poučila o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, jer se optuženik ponovno pojavljuje kao počinitelj kaznenog djela koje mu je sada stavljeno na teret i za koje je u konačnici nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a koje je djelo počinjeno u vrijeme provjeravanja iz presude Općinskog suda u Zaprešiću od 29. siječnja 2007. broj K-131/03, kojom mu je izrečena uvjetna osuda. Osim toga, iz provedenog psihijatrijskog vještačenja proizlazi da je optuženik ovisnik politoksikomanskog reda, ali s dominacijom opijata, uslijed koje ovisnosti postoji mogućnost počinjenja novog djela. Zbog navedenog mu je nepravomoćnom presudom izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz članka 76. KZ-a.

Stoga dvije vrste opojnih droga zbog kojih je optuženi D. Š. nepravomoćno osuđen (marihuana i heptanon), činjenica da je isti, prema vlastitim navodima, bez stalnog zaposlenja i imovine, uz već spomenutu raniju osuđivanost te utvrđenu ovisnost o opijatima, kao odlučujući poticaj ka činjenju ovakvih kaznenih djela, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, predstavljaju one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženik boravkom na slobodi nastavio s činjenjem novih, istovrsnih ili sličnih kaznenih djela. Zbog toga je osnovano protiv njega produljen pritvor na temelju osnove iz članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a.

Žalbeni navodi optuženika kojima pobija ovu pritvorsku osnovu tvrdnjom da je „primarno izliječen te da se za vrijeme trajanja pritvora nalazi u stabilnom psihičkom stanju“, kao i da je mjera pritvora u trajanju osam mjeseci na njega u dovoljnoj mjeri preventivno utjecala da se kloni činjenja kaznenih djela, ne dovode u pitanje značaj navedenih okolnosti koje upućuju na iteracijsku opasnost pa stoga ne dovode u pitanje niti pravilnost pobijane odluke.

Što se tiče navoda da se daljnjim zadržavanjem optuženika u pritvoru ova mjera pretvara u izdržavanja kazne, što nije i ne može biti svrha pritvora, valja istaknuti da pritvor uistinu nije kazna, niti se smije pretvoriti u kaznu. Pritvor kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u vremenu prije donošenja pravomoćne sudske odluke o krivnji, dopušteno je odrediti samo u situaciji u kojoj postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne, tj. u kojoj postoji osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo, a što za sada proizlazi iz nepravomoćne presude kojom je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine. Osim navedene pretpostavke postojanja osnovane sumnje, za određivanje pritvora uvijek mora postojati i barem jedan od uvjeta navedenih u članku 102. stavak 1. ZKP-a, a što je u konkretnoj situaciji opisana opasnost od ponavljanja djela iz članka 102. stavak 1. točka 3. ZKP-a. S tim u vezi valja istaknuti da dosadašnjim boravkom u pritvoru optuženika u trajanju 7 (sedam) mjeseci i 11 (jedanaest) dana niti načelo razmjernosti nije ugroženo. Naime, pri ocjeni ovog načela, osim vremena provedenog u pritvoru, valja imati na umu i razmjer između konkretne težine

II Kž 546/08-3

kaznenog djela za koje je optuženik nepravomoćno osuđen, kao i kazne u trajanju 3 (tri) godine koja mu je izrečena za to djelo.

Nije osnovan niti žalbeni navod koji upire na činjenicu da imovinski cenzus ne može i ne smije biti razlog za produljenje pritvora. Naime, uz odsutnost stalnih izvora prihoda, kod optuženika su utvrđene i ostale opisane okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja djela, a koje ovom žalbom nisu dovedene u sumnju.

Slijedom navedenog, a budući da optuženikovom žalbom nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno odredbi članka 398. stavak 4. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 398. stavak 3. ZKP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 15. rujna 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v. r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.