Revr-745/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 745/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz T. - P., protiv tuženika Grada Kaštela (kao pravnog slijednika Općine Kaštela) kojega zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnica u S., temeljem generalne punomoći br. SU 14-560/96., rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 6. svibnja 1993. godine, br. Gž-1284/93., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu od 25. veljače 1993. godine, br. P-929/91., u sjednici održanoj dana 2. veljače 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Splitu od 25. veljače 1993. godine, br. P- 929/91. suđeno je i riješeno je:

"I. Poništava se rješenje tuženika klasa: 022-05/91-01/22 ur. br. 2134-02-01-91-3 od 16. kolovoza 1991. godine, kojim se utvrđuje da je tužitelju prestao radni odnos s danom 17. kolovoza 1991. godine, te je dužan tuženik u roku od 8 dana vratiti tužitelja na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i preostaloj radnoj i zdravstvenoj sposobnosti – prema rješenju Republičkog fonda MIORH br. 24513 od 4. srpnja 1991. godine.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 50.000 HRD."

"Određuje se privremena mjera kojom se tuženik obvezuje vratiti tužitelja M. Š. na rad i rasporediti ga na radno mjesto koje odgovara njegovom stupnju stručne spreme određene vrste zanimanja, znanju i sposobnostima te u skladu sa preostalom radnom zdravstvenom sposobnošću tužitelja u smislu rješenja Republičkog fonda MIORH br. 24513 od 4. srpnja 1991. godine i to počev od 5. travnja 1993. godine.

Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka." Presudom i rješenjem Okružnog suda u Splitu od 6. svibnja 1993. godine, br. Gž- 1284/93. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na odluku o glavnoj stvari dok je u pogledu odluke o trošku žalba tuženika prihvaćena i odluka o parničnom trošku ukinuta.

Protiv ove pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tuženik zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 – dalje ZPP) i predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači, odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostupanjski sud je primjenom čl. 390. st. 1. ZPP-a, dostavio na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tužitelj na reviziju nije odgovorio, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Prestanak Općine Kaštela i njezinog Izvršnog vijeća u situaciji kada je njezin pravni slijednik Kaštela podneskom od 9. listopada 2002. godine, preuzeo postupak nije dovelo do ostvarenja bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a.

U ovoj je pravnoj stvari prvostupanjski sud utvrdio da je osporavano rješenje pobliže naznačeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude doneseno od strane Općine Kaštela – Izvršnog vijeća pa je tuženik (sada Grad Kaštela) pasivno legitimiran u parnici u kojoj tužitelj traži poništenje tog rješenja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj rješenjem Izvršnog vijeća Općine Kaštela od 4. listopada 1990. imenovan na dužnost turističkog inspektora na neodređeno vrijeme,

- da je Općina Kaštela objavila za to radno mjesto natječaj i po tom natječaju primila drugu kandidatkinju (J. T.), a ujedno da je donijela rješenje od 16. svibnja 1991. godine, Ur. br. 2134-02-01-91-3 Klasa 022-05/91-01/22 kojim tužitelja razrješava dužnosti turističkog inspektora s tim da je stavljen na raspolaganje Izvršnom vijeću Općine Kaštela,

- da je tužiteljev prigovor protiv navedenog rješenja odbijen kao neosnovan,

- da je presudom Upravnog suda od 16. listopada 1991. godine, br. Us-4887/91. poništeno rješenje o razrješenju tužitelja dužnosti turističkog inspektora i stavljanju istog na raspolaganje Izvršnom vijeću,

- da je u međuvremenu 16. kolovoza 1991. godine, doneseno rješenje Izvršnog vijeća o prestanku rada tužitelja s danom 17. kolovoza 1991. godine, nakon čega je tužitelj i pokrenuo radni spor,

- da je pravomoćnim rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske područne službe u Splitu od 4. srpnja 1991. godine, br. IN-RZ- 24513 utvrđeno smanjenje radne sposobnosti tužitelja i obveza organizacije kod koje je u radnom odnosu da ga rasporedi na odgovarajuće poslove.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Ovo iz razloga što je odluka Izvršnog vijeća Općine Kaštela od 16. svibnja 1991. godine, Ur. br. 2134-02-01-91-9 Klasa 022-05/91-01/12 o razrješenju tužitelja dužnosti turističkog inspektora i stavljanje na raspolaganje Izvršnom vijeću do rasporeda na odgovarajuće poslove poništena kao nezakonita.

Pobijano rješenje je po svojoj pravnoj prirodi upravni akt i isto se moglo pobijati samo u upravnom sporu u smislu čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 77/92 (tako VSRH u rješenju Gr 611/00 od 12. prosinca 2000. godine).

U parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu.

Kada je poništena kao nezakonita odluka o razrješenju tužitelja dužnosti turističkog inspektora i stavljanju tužitelja na raspolaganje do rasporeda na odgovarajuće poslove, tada je nezakonita i odluka o prestanku radnog odnosa tužitelju kao neraspoređenom radniku temeljem čl. 381. i 382. u svezi s čl. 311. toč. 4. Zakona o upravi kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.

U odnosu na odluku MIORH od 4. srpnja 1991. godine, br. IN-RZ-24513 kojom je utvrđeno smanjenje radne sposobnosti tužitelja valja navesti da su temeljem navedene odluke nižestupanjski sudovi osnovano ograničili mogućnost tuženice da rasporedi tužitelja nakon tužiteljevog vraćanja na rad samo na one poslove koji odgovaraju tužiteljevoj stručnoj spremi i preostaloj radnoj i zdravstvenoj sposobnosti.

Zbog navedenih je razloga spomenuto rješenje pravilno ocjenjeno pravno odlučnim kod odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za vraćanje na rad i raspoređivanje tužitelja na odgovarajuće radno mjesto.

Zato se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje revident navodi u reviziji te je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 2. veljače 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.