Rev-2455/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2455/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. M. iz R., protiv tuženika M. s. M. k d.d. R., radi isplate regresa za godišnji odmor i jubilarne nagrade, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli od 26. kolovoza 1996. godine br. Gž-556/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 15. veljače 1996. godine br. P-3117/95, u sjednici održanoj dana 3. studenoga 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika kao osnovana te se ukidaju presude Županijskog suda u Puli od 26. kolovoza 1996. godine br. Gž-556/96 i Općinskog suda u Puli od 15. veljače 1996. godine br. P-3117/95 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici na ime regresa za godišnji odmor i na ime jubilarne nagrade ukupni iznos od 1.820,33 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Suprotno tvrdnji revidenta nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP od strane prvostupanjskog suda, kada je odbio saslušanje zakonskog zastupnika, direktora tuženika. Ova bitna povreda je ostvarena, kad stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. U provedenom postupku toga nije bilo, jer sud nije ni odredio dokaz saslušanja stranaka, a koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica u smislu čl. 220. st. 2. odlučuje sud.

Stoga odbijanje suda da provede neki od predloženih dokaza ne predstavlja povredu procesnih odredaba već ono može eventualno imati za posljedicu nepotpunost činjeničnih utvrđenja, a zbog tih se razloga revizija ne može izjaviti u smislu čl. 385. st. 3. ZPP.

Stoga ovaj sud takve prigovore, nije razmatrao obzirom na gore istaknutu izričitu zakonsku odredbu.

No u pravu je tuženik kada ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, tuženik nije priznao tužbeni zahtjev već je nespornim učinio njegovu visinu (na ročištu održanom 15. 2. 1996. godine) kao i činjenicu da tužiteljica ima 25 godina staža, pa je sud bio dužan utvrditi pravni osnov zahtjeva te navesti pravni propis na temelju kojeg prihvaća tužbeni zahtjev u odnosu na jubilarnu nagradu, a što su oba suda propustila učiniti pozivajući se pogrešno na odredbu iz čl. 221. ZPP. Naime, čl. 51. Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo ("NN" br. 47/92) u vezi prava na jubilarne nagrade upućuje na posebne kolektivne ugovore odnosno opće akte organizacije.

Stoga će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud raspraviti da li tužiteljici uopće pripada jubilarna nagrada za 25 godina rada a u smislu čl. 20. Kolektivnog ugovora tekstilne i odjevne kožarsko- prerađivačke i gumarske industrije Hrvatske ("NN" br. 86/92), te normativnih akata tuženika i to čl. 39. Pravilnika o plaćama na koje propise upućuje tuženik u reviziji.

Pogrešan je i pravni pristup sudova u dosuđenju naknade za regres za 1993. i 1994. godinu.

Tuženik je tijekom cijelog postupka a i sada u reviziji tvrdio da je tužiteljica namirena sa svojom tradžbinom doduše ne isplatom u novcu, već u naturi i to predajom određene količine mesa.

Sudovi se prihvaćajući taj dio tužbenog zahtjeva neosnovano pozivaju na odredbe Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo (i to čl. 39) jer da nije propisana mogućnost da se ovo pravo radnika ostvari na drugačiji način osim isplate u novcu, a niti da je takva mogućnost bila propisana kakvim aktom tuženika.

Izražen je stav pogrešan.

Iz priloženih lista tuženika proizlazilo bi da je tužiteljica primila (list spisa 6 i 11, a tužiteljica je navedena pod rednim brojem 55, odnosno 53 na tim listama) određene količine mesa kako se navodi za 1993. i 1994. godinu, pa u koliko je tužiteljica zaista i primila meso umjesto novčanog iznosa za regres, to bi upućivalo na zaključak da je i pristala na takav način ispunjenja, a što sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao.

Naime, u smislu čl. 308. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96) u koliko vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onog što mu se duguje, obveza prestaje.

Stoga u ponovljenom postupku valja utvrditi sve odlučne činjenice kako je gore navedeno, pa je temeljem odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 3. studenoga 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.