I Kž-68/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 68/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Zmajević Branka kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Svedrović Marijana, Guttmann Borisa i Plazonić Stanka kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I. D. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st.

2. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama javnog tužioca i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Gospiću od 13. prosinca 1989. K 24/89, u sjednici održanoj 12. veljače 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pavković Petra i opt. I. D.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe javnog tužioca i opt. I. D., te se potvrdjuje presuda prvog stepena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. I. D. zbog kriv. djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH, pobliže Činjenično opisanog u izreci te presude, te je po čl. 168. st. 2. KZH, uz primjenu čl. 42. t. 2. i čl. 43. st. 1. KZ SFRJ, osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude obje stranke su podnijele žalbe.

Javni tužilac se žali zbog odluke o kazni (čl. 367. st. 1. ZKP) i predlaže da se optuženiku izrekne stroža kazna, dok se optuženik žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP) i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja (čl. 366. ZKP), te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužioca uvaži i prvostepena presuda preinači prema prijedlogu te žalbe.

Na temelju čl. 371. st. 1. i 4. ZKP sjednici vijeća drugostepenog suda pored zamjenika javnog tužioca Hrvatske P. P., prisustvovao je i optuženik, dok njegov branitelj, P. J.,

I Kž 68/1990-5

odvjetnik iz G., nije pristupio, iako je uredno obaviješten, te je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, što ih ističe optuženik u svojoj žalbi, a niti neke druge takve ili slične povrede na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP.

Naime, u obrazloženju svoje presude prvostepeni sud je odredjeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane, odnosno nedokazane, dajući pri tome iscrpnu ocjenu vjerodostojnosti obrane optuženika i navodeći razloge zbog kojih mu nije poklonio vjeru i koji dokazi ga terete, što je sve razumljivo i jasno izloženo u obrazloženju pobijane presude.

Nije osnovana optuženikova žalba ni zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu navodne nepotpunosti činjeničnog stanja u žalbi ništa odredjeno i ne navodi niti predlaže, već se sve u stvari svodi samo na pobijanje pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja u pogledu subjektivne strane inkriminiranog krivičnog djela, kao i ispravnosti osobnog automobila kojim je optuženik upravljao.

Suprotno ovim optuženikovim prigovorima, a kako je to već istaknuto u vezi s osvrtom na optuženikovu žalbu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, u vezi sa svakom odlučnom činjenicom prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude dao u svemu prihvatljive i logične razloge, koji nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Naime, ne samo kao vozač po zanimanju, već kao svaka odrasla zdrava osoba, optuženik je morao biti svjestan da nakon višekratnog konzumiranja alkoholnog pića neće moći dalje sigurno upravljati vozilom, iz čega proizlazi zaključak da je samim poduzimanjem vožnje u alkoholiziranom stanju pristao na ugrožavanje javnog prometa, dok se daljnje posljedice imaju pripisati njegovu nehatu. Stoga, kad se pravilno ocijene okolnosti uz koje je optuženik poduzeo vožnju, pristajući na nagovor svjedoka O. M., koji se i sam nalazio u alkoholiziranom stanju, da upravlja njegovim vozilom, u konkretnom slučaju ne isključuje postojanje umišljaja optuženika da je poduzimanjem vožnje u takvom stanju pristao na ugrožavanje javnog prometa.

Što se pak tiče prigovora da je pogrešno utvrdjeno da je optuženikovo vozilo bilo tehnički ispravno, prvostepeni sud je s osnovom prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka, dovodeći ga u vezu sa iskazom svjedoka O. M., koji je takodjer iskazao da je vozilo bilo ispravno, a na što upućuju i tragovi kočenja, opisani u zapisniku o uvidjaju, pa se stoga ukazuje kao jedini ispravan i logičan zaključak prvostepenog suda, da je do prometne nezgode došlo upravo zbog nesposobnosti optuženika, čije su sposobnosti za upravljanje vozilom zbog konzumiranog alkohola bile bitno smanjene, uslijed čega je optuženik u inače jednostavnoj prometnoj situaciji i postupio

I Kž 68/1990-5

na način opisan u izreci pobijane presude, tipičan za način vožnje alkoholiziranog vozača.

U skladu s tako utvrdjenim činjeničnim stanjem, prvostepeni sud pravilno je djelo optuženika pravno označio kao teško djelo protiv sigurnosti.javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH.

Nije osnovana ni žalba javnog tužioca zbog odluke o kazni.

Naime, javni tužilac prihvaća ocjenu prvostepenog suda da u konkretnom slučaju postoje brojne olakotne okolnosti, koje opravdavaju primjenu čl. 42. t. 2. KZ SFRJ, medjutim, smatra da je izrečena kazna preblaga s obzirom na stupanj krivične odgovornosti optuženika, vrstu i težinu učinjenog krivičnog djela.

Protivno shvaćanju javnog tužioca, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostepeni sud kad je optuženiku za učinjeno krivično djelo, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Takova kazna primjerena je težini učinjenog krivičnog djela, okolnostima uz koje je djelo učinjeno, napose kad se ima u vidu svrha kažnjavanja i uzmu u obzir obiteljske prilike optuženika, koji je otac dvoje maloljetne djece.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. ZKP ovaj drugostepeni sud našao je da se optuženiku ne može izreći još blaža kazna, pa je stoga žalba optuženika u tom pogledu neosnovana.

Prema tome, kako ne postoje razlozi iz kojih stranke pobijaju prvostepenu presudu, kao ni povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 12. veljače 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka, v. r.

mr. Zmajević Branko, v. r.