Rev-2392/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2392/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.K. iz S., . ., zastupana po punomoćniku P.Š., odvjetniku iz S., protiv tuženika J. .S., zastupanog po punomoćniku B.V., odvjetniku iz S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 18. ožujka 1994. godine br. Gž 694/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 18. studenog 1993. godine br. I-P 747/92, u sjednici održanoj 11. prosinca 1996. godine

presudio je i riješio je:

Prihvaća se djelomično revizija tužiteljice i preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu od 18. ožujka 1994. godine br. Gž 694/94 i presuda Općinskog suda u Splitu od 18. studenog 1993. godine br. I-P 747/92 u odnosu na dosuđenu naknadu tužiteljici za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti tako da se tužiteljici po toj osnovi dosuđuje naknada u iznosu od 30.000,00 kn (30,000.000 HRD) zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama od 18. studenog 1993. godine pa do isplate.

Ukidaju se navedene nižestupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za dosuđenje naknade zbog duševnih boli za naruženost, pa se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom pobijanom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Splitu od 18. studenog 1993. godine br. P 747/92 suđeno je: " I. Dužan je tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od 32,000.000 HRD sa zakonskom kamatom počev od 18. studenog 1993. godine pa do konačne isplate, od čega na ime naknade zbog smanjenja životne aktivnosti 20,000.000 HRD, bolova 8,000.000 HRD, straha 4,000.000 HRD, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženi na ime naknade za tuđu pomoć i njegu isplatiti tužiteljici iznos od 4.509 HRD sa zakonskom kamatom od 5. ožujka 1992. godine do isplate, iznos od 3.006 HRD sa zakonskom kamatom od 1. travnja 1992. godine, iznos od 2.042 HRD sa zakonskom kamatom od 12. travnja 1992. godine sve do konačne isplate.

III. Dužan je tuženi na ime troškova postupka isplatiti tužiteljici iznos od 2,090.000 HRD.

IV. Tužiteljica se odbija sa dijelom tuženog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za iznos od 36,000.000 HRD, kao i za naknadu za tuđu pomoć i njegu za iznos od 990.443 HRD."

Presudom Županijskog suda u Splitu od 18. ožujka 1994. godine br. Gž 694/94 odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. I-P 747/92 od 18. studenog 1993. godine u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice (toč. IV. izreke presude).

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se pobijana presuda preinači na način da se žalba tužiteljice u cijelosti uvaži, te usvoji tužbeni zahtjev ili podredno da se u odbijajućem dijelu pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Osnovan je revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenu visinu naknade tužiteljici za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, jer su po ocjeni ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje: ZOO), kada su utvrdili da je primjerena naknada tužiteljici za smanjenje životne aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kn (20,000.000 HRD), a ne više od toga iznosa.

Ovo zbog toga što je ovaj revizijski sud ocjenio da je primjeren iznos naknade tužiteljice za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 30.000,00 kn (30,000.000 HRD).

Odlučujući o visini naknade za navedeni vid neimovinske štete ovaj je sud imao u vidu sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti od kojih u smislu odredbe čl. 200. ZOO zavisi visna navedene naknade, a naročito vrstu i težinu ozljeda koju je tužiteljica zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi kao i da su po završetku liječenja ostale trajne posljedice kao smanjena pokretljivost kralježnice u vratnom dijelu u lakšem stupnju sa bolnim senzacijama, te da postoji ograničena pokretljivost desnog lakta u srednjem stupnju i djelomična uzetost živca za ravnotežu, kao i utvrđeni postotak smanjenja opće životne aktivnosti tužiteljice (20%), te životnu dob tužiteljice (stradala u 22. godini života).

Osim navedenog ovaj je revizijski sud odlučujući o visini naknade za navedeni vid štete vodio računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. ZOO).

Budući da je udovoljeno zahtjevu tužiteljice glede visine naknade za strah i fizičke bolove prigovori u reviziji u tome pravcu nisu osnovani.

Osnovan je i revizijski prigovor da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada nisu dosudili tužiteljici naknadu za duševne boli zbog naruženosti.

Naime, u postupku nije utvrđeno da li postoji naruženost tužiteljice ili ne u odnosu na ozljede koje je tužiteljica zadobila u prometnoj nezgodi, budući da iz nalaza vještaka na ročištu 8. 11. 1993. godine koji je iskazao da je kod tužiteljice nastupilo određeno poboljšanje glede prijeloma ruke, ne proizlazi određeno da li postoji ili ne naruženost tužiteljice, pa proizlazi da je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižih sudova u tome pravcu odlučno činjenično stanje ostalo nedovoljno utvrđeno i obje nižestupanjske presude u tome dijelu valjalo ukinuti, s tim da prvostupanjski sud ponovno sasluša vještaka dr. A.M. odnosno zatraži od vještaka da nalaz sadrži opis iz kojeg je vidljivo da li ima ili nema naruženosti kod tužiteljice.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 393., 395. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92).

U Zagrebu, 11. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.