Rev-1388/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1388/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Fonda u stambenom gospodarstvu grada Z., kojeg zastupa direktor, a ovog D.P., djelatnik fonda, protiv tuženika M.N. iz Z., koga zastupa J.Š., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja HPT-Direkcije pošta, Centar pošta Z., koju zastupa upravitelj, a ovog D.G., dipl. pravnica, radi otkaza ugovora o zakupu poslovnog prostora, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru od 25. siječnja 1995. godine br. Gž-128/94 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 3. prosinca 1993. godine br. P-1046/93, u sjednici održanoj dana 21. rujna 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio prihvat zahtjeva tužbe za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora tuženiku, zaključen 4. listopada 1973. godine na neodređeno vrijeme, uz obvezu zakupoprimcu da taj poslovni prostor slobodan od osoba i stvari preda na raspolaganje tužitelju.

Ta je presuda pobijanom odlukom preinačena tako da je otkazni nalog od 26. kolovoza 1993. godine br. R1-124/93 održan na snazi.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati pobijana odluka preinači i osnaži prvostupanjska presuda uz naknadu cjelokupnih troškova parnice.

U odgovoru na reviziju tužitelj i umješač na njegovoj strani HPT-Direkcija pošta, Centar pošta Z., predložili su da se revizija tuženika kao neosnovana odbije.

O podnesenoj reviziji nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno da su pravni prednik tužitelja Stambeno poduzeće Z. i tuženik za korištenje spornog poslovnog prostora u Z., … dana 4. listopada 1973. godine zaključili ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Taj je ugovor tadašnji pravni prednik tužitelja otkazao tuženiku, zbog tvrdnje o postojanju potrebe za korištenjem toga lokala. Nije sporna činjenice da je taj zahtjev tadašnjeg tužitelja pravomoćno odbijen u predmetu Općinskog suda u Zadru pod oznakom br. P-459/91, a upravo tim činjenicama tuženik opravdava revizijski prigovor pravomoćno presuđene stvari.

Sud prvog stupnja odbija zahtjev tužitelja pozivom na odredbu čl. 29. Pravilnika o načinu i uvjetima korištenja poslovnog prostora, kojim je propisano pod kojim uvjetima se može otkazati ugovor o zakupu poslovnog prostora, pa uz propust vlasnika - davatelja poslovnog prostora u zakup, da sa zakupcem u smislu odredbe čl. 20. Odluke Općine Zadar od 19. 12. 1991. godine (l. 21) u roku od 30 dana dostavi nove ugovore usaglašene sa propisima te Odluke, nalazi zahtjev tužbe neosnovanim.

Takav pravni pristup suda prvog stupnja, kako to pravilno nalazi sud drugog stupnja je i po mišljenju ovog revizijskog suda pogrešan. Naime, nije sporna važna činjenica, da je već spomenuti Pravilnik od 13. lipnja 1985. godine Odlukom Općine Zadar od 19. prosinca 1991. godine stavljen izvan snage (čl. 21. spomenute odluke, l. 23), dok je odredbom čl. 20. iste odluke propisana obveza zakupodavcima da svim zakupcima ovog područja dostavi nove ugovore usaglašene tom odlukom. Dosljedno tome, više nije ni bilo uvjeta niti mjesta za mogućnost otkazivanja ugovora o zakupu temeljem odredaba ranijeg pravilnika. Kako spomenuta odluka više ne predviđa posebne otkazne razloge, kako je to inače bilo propisano ranijim pravilnikom, tada je o zahtjevu tužbe trebalo odlučiti temeljem općih propisa, odnosno temeljem odredbe čl. 41. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, kako to pravilno navodi sud drugog stupnja. Pri tome treba istaći da nedostavljanje novih ugovora (čl. 20. Odluke ....) zakupcima, koji bi bili usaglašeni sa tom odlukom nema ono značenje na koje ukazuje revident, budući da taj pravilnik više nije u primjeni, a za nepotpisivanje novih ugovora odnosno njegovo usaglašavanje sa spomenutom odlukom, ta odluka ne propisuje nikakove posljedice. Stoga treba zaključiti da je sud drugog stupnja uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava otkazni nalog osnovano osnažio, imajući pri tome u vidu da odlukom nisu propisani posebni razlozi za otkazivanje ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vrijeme uz jedini uvjet poštivanja otkaznog roka, ovdje od 6 mjeseci, koji je upravo do donošenja prvostupanjske odluke već i protekao.

Jednako tako u postupku se nije ostvarila bitna povreda procesnog prava na koju je revident upozorio isticanjem prigovora pravomoćno presuđene stvari. Doduše, radi se faktički o istim strankama u sporu (pravni prednik tužitelja i tuženik) ali u konkretnom slučaju ne postoji i objektivni identitet zahtjeva tužbe. Naime, sporovi su identični ako je u objema istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev, što nije identično sa činjeničnim i pravnim osnovom spora, koja se ovdje potpuno izmijenila (prije otkaz po odredbama pravilnika koji je stavljen izvan snage i zbog potreba tužitelja za tim poslovnim prostorom) a sada otkaz za koji je u primjeni odredba čl. 41. spomenutog zakona, koji i onako ne predviđa posebne otkazne razloge, pa se i taj revizijski prigovor postojanja bitne povrede postupka nije ostvario. S obzirom na istaknute razloge i kraj nepostojanja onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), reviziju tuženika trebalo je kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 21. rujna 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Voditelj Otpremne pisarnice:

Štefica Klepac