Rev-1681/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1681/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja Z. J. iz V., II- tužiteljice D. S. iz V. i III-tužiteljice A. T. iz V., koje zastupaju punomoćnici N. S. i R. R., odvjetnici iz Odvjetničkog ureda u V., protiv tuženika B. M. iz V., BiH, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. u Z., radi isplate, te u povodu protutužbe tuženika B. M. protiv I-tužitelja Z. J., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-405/07 od 16. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-846/00 od 3. siječnja 2006., u sjednici održanoj 15. travnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-405/07 od 16. listopada 2007. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-846/00 od 3. siječnja 2006. u izreci pod III. kojim je odbijen protutužbeni zahtjev - kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-405/07 od 16. listopada 2007. kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-846/00 od 3. siječnja 2006. u izreci pod I. kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev - kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u izreci pod I. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 25.546,59 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 50.000.- DEM tekućom od 2. svibnja 1999. do 31. siječnja 2001. po stopi od 2% godišnje, od 1. veljače 2001. do 31. prosinca 2001. po stopi od 0,25% godišnje, a na iznos od 25.546,59 EUR tekućom od 1. siječnja 2002. do isplate po stopi od 0,25% godišnje, sve u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. na dan isplate, kao i naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 58.449,60 kn, a u izreci pod II. je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za dan 1. svibnja 1999. Pod III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika da mu I-tužitelj Z. J. isplati iznos od 26.985,41 EUR te iznos od 8.254,60 kn, sa zatraženim kamatama na te iznose.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod I. i III. izreke.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

Revizija tuženika nije osnovana u odnosu na dio pobijane presude koji se odnosi na protutužbeni zahtjev (izreka prvostupanjske presude pod III).

Prema odredbi čl. 392a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 54. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 - dalje: ZID ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, navodeći da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom time što nije proveden dokaz njegovim saslušanjem zamolbenim putem kod Općinskog suda u Vitezu (BiH).

O tome koje će od predloženih dokaza provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica - odlučuje sud (čl. 220. st. 2. ZPP).

Prema odredbi čl. 264. st. 2. ZPP sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim dokazima ustanovi da je to potrebno radi utvrđivanja važnih činjenica.

Prema pak odredbi čl. 224. st. 1. ZPP dokazi se pred sucem zamoljenog suda izvode samo iz važnih razloga, a izvođenje dokaza saslušanjem stranaka preko zamoljenog suca prema odredbi čl. 266. st. 1. ZPP dopušteno je samo ako stranka zbog neotklonjivih smetnji ne može osobno doći (prema ocjeni sudova to ovdje nije slučaj), ili ako bi njezin dolazak uzrokovao nerazmjerne troškove (na to tuženik niti ne ukazuje).

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. To se odnosi na pravila postupka kojima se jamči stranci mogućnost neposrednog, kontradiktornog i jednakopravnog raspravljanja pred sudom o predmetu spora. Okolnošću što sud nije prihvatio navedeni dokazni prijedlog tuženika, tuženik nije onemogućen u raspravljanju, zbog čega po ocjeni ovog suda nije učinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Neutemeljeno se tuženik reviziji poziva na Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 1/12 od 18. listopada 1996.) i to na čl. 3. tog Sporazuma kojim se države ugovornice obvezuju uzajamno pružati pravnu pomoć, pa tako i saslušanjem stranaka. Naime, pružanje pravne pomoći u smislu tog Sporazuma, dakako, dolazi u obzir samo u slučaju kada nadležno tijelo jedne države ugovornice (država moliteljica) takvu zamolnicu uputi drugoj državi ugovornici (zamoljena država).

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povede odredaba parničnog postupka kojeg ističe tuženik.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Podnesenom protutužbom tuženik potražuje od I-tužitelja isplatu iznosa od 371.327,54 ATS u protuvrijednosti kuna te iznosa od 8.254,60 kn sa zateznim kamatama, s osnove naknade štete. Taj protutužbeni zahtjev obrazlaže time da I-tužitelj nije izvršio svoje ugovorne obveze koje proizlaze iz odredbe čl. 8. i 9. Ugovora o prodaji poslovnih udjela od 23. siječnja 1999. - naime, nije mu predao poslovnu dokumentaciju trgovačkog društva „D.“ d.o.o., a osim toga, da I-tužitelj, koji je i nakon kupoprodaje tog društva sve do ožujka 1999. bio ovlaštena osoba za zastupanje, nije podmirio sve dugove koje je društvo „D.“ d.o.o. imalo prema trećim osobama, iako je u tu svrhu tuženik društvu kao svoju osobnu pozajmicu isplatio iznos od 170.000 DEM. Ističe da je zbog toga pretrpio štetu koja se očituje u dugu koji njegovo društvo M. d.o.o. (kao pravni slijednik društva „D.“ d.o.o.) mora vratiti poduzeću J. I. G. G. iz A., a sukladno pravomoćnom rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Varaždinu broj Ovrv-2010/00.

Nižestupanjski sudovi su protutužbeni zahtjev tuženika ocijenili neosnovanim, a svoju odluku temelje na stajalištu da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost I-tužitelja za neispunjenje obveze predaje poslovne dokumentacije tuženiku, već da je naprotiv za nepreuzimanje dokumentacije odgovoran sam tuženik (protutužitelj) obzirom da je upravo svojim postupanjem (promjenom brave i zaključavanjem poslovnih prostorija društva te odlaskom izvan teritorija Republike Hrvatske) onemogućio I-tužitelja da mu istu preda. Nadalje, na osnovi rezultata provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja poslovanja društva „D.“ d.o.o. u spornom razdoblju, sudovi utvrđuju i zaključuju da je osobna pozajmica tuženika društvu „D.“ d.o.o. u iznosu od 170.000, DEM predviđena za isplatu dugova društva, utrošena upravo u tu svrhu, a isto tako da činjenica nepreuzimanja financijske dokumentacije društva D. d.o.o. niti ne bi bila od utjecaja na saznanje tuženika o financijskoj situaciji društva, jer s danom 8. ožujka 1999 (do kada je I-tužitelj bio direktor društva), poduzeće D. d.o.o. nije imalo evidentirane nepodmirene obveze prema poduzeću J. I.. Zbog navedenog sudovi smatraju da I-tužitelj nije odgovoran za nastalu štetu tuženiku i stoga su odbili njegov protutužbeni zahtjev.

Revident u reviziji u odnosu na istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ne navodi ništa konkretno što bi utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, već uglavnom iznosi prigovore činjenične naravi (ponavlja tvrdnju da krivnjom tužitelja nije mogao doći do poslovne dokumentacije i da stoga nije mogao utvrditi na što se odnosi potraživanje J. I.).

U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga revidentovi navodi u tom pravcu nisu od utjecala na pravilnu primjenu materijalnog prava, jer nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Prema tome, odbijanjem protutužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo (čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima -„Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), pa stoga istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

Zbog navedenog, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (izreka prvostupanjske presude pod I.) revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju čl. 54. st. 2. ZID ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna.

Kad uz tužbu postoji i protutužbeni zahtjev dopustivost revizije ocjenjuje se prema vrijednosti svakog od tih zahtjeva, a ne po njihovu zbroju.

Predmet tužbenog zahtjeva je isplata iznosa od 25.546,59 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju na dan isplate, a tužbu je podnijelo troje tužitelja.

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP je propisano da kada pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva, što znači da se vrijednost predmeta spora određuje odvojeno u odnosu na svakog tužitelja i utvrđuje tako da se vrijednost predmeta spora podijeli sa brojem tužitelja.

To u konkretnom slučaju znači da vrijednost predmeta spora u odnosu na svakog tužitelja iznosi 8.515,53 EUR (25.546,59 EUR podijeljeno sa 3) i – budući da se protuvrijednost tog iznosa mjerodavna za dopuštenost revizije u ovom slučaju određuje prema tečaju na dan podnošenja tužbe - ne prelazi 100.000,00 kn, pa slijedom toga revizija tuženika protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev nije dopuštena.

Zbog toga je na temelju čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 15. travnja 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.