Rev-31/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-31/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d. d. B., zastupanog po V. J., dipl. pravniku, protiv tuženika B. V. iz D., zastupanog po E. P., odvjetniku u D., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 10. rujna 1998. godine broj Gž-1038/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 12. svibnja 1998. godine broj P-239/97-12, u sjednici održanoj dana 12. prosinca 2001. godine

p r e s u d i o j e :

Revizija se prihvaća, te se preinačuju nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 10. rujna 1998. godine broj Gž-1038/98-2 i presuda Općinskog suda u Daruvaru od 12. svibnja 1998. godine broj P-239/97-12, tako da se tužbeni zahtjev prihvaća i obvezuje tuženika B.V. isplatiti tužitelju iznos od 2.862,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10. rujna 1996. godine do isplate, i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 690,00 kn, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 2.862,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10. rujna 1996. godine do isplate, i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 690,00 kn u roku 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži ispunjenje tuženikove obveze povrata troškova svog obrazovanja, koje je snosio tužitelj kao poslodavac, isplatom iznosa od 2.862,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 10. rujna 1996. godine do isplate.

Na temelju utvrđenih činjenica da je tuženik kao radnik tužitelja molbom od 11.06.1996. godine zatražio da mu tuženik odobri pohađanje seminara i polaganje ispita za ispitivača za pregled i ispitivanje oruđa za rad na pogon električnom strujom, da je odlukom Upravnog odbora tuženika od 16.02.1996. godine odlučeno da se tuženik upućuje na to obrazovanje, s tim da je u slučaju jednostranog prestanka radnog odnosa dužan vratiti sve troškove navedenog osposobljavanja, da su ti troškovi iznosili utuženi iznos od 2.862,00 kn, te da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu 20.08.1996. godine, sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, uz obrazloženje da tuženikova obveza vraćanja troškova obrazovanja ne proizlazi iz odredaba Zakona o radu i tužiteljevog općeg akta, a da se tuženik nije ugovorom obvezao na povrat troškova u slučaju otkaza ugovora o radu.

Ocjena sudova da ne postoji ugovorna obveza tuženika vratiti tužitelju predmetne troškove obrazovanja je neosnovana, jer je na temelju naprijed navedenih činjenica, a uz primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.) osnovano zaključiti da su stranke sklopile ugovor kojim se tuženik obvezao vratiti tužitelju navedene troškove u slučaju prestanka radnog odnosa na osnovi njegovog otkaza ugovora o radu.

Naime, pisana zamolba tuženika, kojom je zatražio od tužitelja da mu odobri pohađanje seminara i polaganje ispita, ima značenje ponude za sklapanje ugovora u smislu odredbe iz čl. 32. st. 1. ZOO, a tužiteljeva odluka kojom je udovoljeno zamolbi, s tim da je u njoj navedena sporna obveza vraćanja troškova, ima značenje protuponude u smislu odredbe iz čl. 41. ZOO.

Budući tuženik nije prigovarao navedenom sadržaju tuženikove odluke, te je pristupio osposobljavanju čije troškove je snosio tužitelj, može se nedvojbeno zaključiti da je sporni ugovorni odnos nastao.

Kako tužitelj po zakonu nije bio dužan snositi sporne troškove, a tuženik je preuzeo ugovornu obvezu vraćanja tih sredstava u slučaju jednostranog prestanka radnog odnosa, koji se dogodio već sljedećeg mjeseca po završetku obrazovanja, to postoji osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, pa obzirom na utvrđenu visinu troškova koje je tužitelj snosio od 2.862,00 kn tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), uz prihvaćanje revizije obje nižestupanjske presude je valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti.

Na temelju odredbe iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka, tako da je obzirom na konačni uspjeh tužitelja u sporu tuženik obvezan na naknadu troškova u cijelosti prema priloženom troškovniku, a troškovi se odnose na sudske pristojbe na tužbu i prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 12. prosinca 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.