Rev-1396/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1396/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A.V. iz V., koju zastupa punomoćnik N.R., odvjetnik iz Z., protiv tuženih N.V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M.B., odvjetnik iz Z., te II.tuženika F.V. iz V., III.tuženika N.V. iz G. i IV.tuženika Ć.V. iz V., radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju I.tuženika N.V. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 19. studenog 1991. br. Gž-9181/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. studenog 1990. br. P-1628/85, u sjednici održanoj dana 16. lipnja 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-9181/91 od 19. studenog 1991. godine i presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P-1628/85 od 26. studenog 1990. godine djelomično preinačuju tako, da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan protiv I.tuženika N.V., a tužiteljica obvezuje, da tom tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 37 kuna.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je, da novčana sredstva koja su se u času smrti pok. R.V. nalazila na njegovom deviznom računu kod Z. banke, i to ATS 12,71; DEM 16.902,24; GBP 2,66; USD 2.148.38, pa zatim USD 50.000; GBP 8,31, zatim novčana sredstva na štednoj knjižici imenovanog kod Z. banke, i to din 31,24, depozit u iznosu od 7.000 tadašnjih dinara zajedno sa kamatama, kao i potraživanje pok. R.V. prema D.V. u iznosu 125.600 ASCH predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice i pok. R.V. stečenu za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice i to tužiteljice u 8/32 dijela, a pok. R.V. u 24/32 dijela tako, da u ostavinu iza pok. R.V. ulazi samo 24/32 dijela spomenutih novčanih sredstava i potraživanja, pa je I.tuženik obvezan isplatiti tužiteljici 8/32 dijela, a II, III. i IV.tuženici svaki po 1/32 dijela sredstava i potraživanja koje su tuženici dobili na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju br. O-2740/84 od 11. 6. 1984. sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. 3. 1985. do isplate, kao i nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 22.750,00 tadašnjih dinara.

Odbijena je tužiteljica sa dijelom zahtjeva u kojem traži, da se utvrdi da zajedničku imovinu predstavljaju daljnjih 8/32 dijela uvodno navedenih novčanih sredstava i sa zahtjevom radi isplate tome odgovarajućeg dijela navedenih sredstava po osnovu njezinog suvlasničkog udjela u zajedničkoj imovini. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalba tužiteljice protiv odbijajućeg dijela i žalba I.tuženika protiv osuđujućeg dijela i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude I.tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže, da se pobijana presuda preinači tako, da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice odnosno podredno predlaže, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer nije počinjena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) koju revizija ističe, a ne postoji ni ona bitna procesna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), ali je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice, da joj tuženici isplate onaj dio novčanih sredstava iz ostavinske imovine iza pok. R.V. za koji ona tvrdi, da predstavlja njezin suvlasnički dio u zajedničkoj imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i spomenutog ostavitelja, a koja imovina je obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. R.V. br. O-2740/84 od 11. 6. 1984. godine kojim su proglašeni kao njegovi nasljednici sve parnične stranke i to tužiteljica kao supruga, te tuženici pod II, III. i IV. kao djeca ostavitelja svaki u 1/8 dijela i to svi temeljem prava na nužni dio, a I.tuženik brat ostavitelja u 4/8 dijela temeljem oporuke.

Niži sudovi prihvatili su djelomično tužbeni zahtjev kojim se tražilo utvrđenje, da od navedene imovine raspravljene u ostavinskom postupku 16/32 (ili 1/2 dijela) predstavlja udio tužiteljice u zajedničkoj imovini - tako što su utvrdili suvlasnički udio tužiteljice u toj imovini po osnovu udjela u zajedničkoj imovini u 8/32 dijela (ili u 1/4 dijela) i slijedom toga obvezali tuženike da isplate tužiteljici dio koji joj po njihovom stajalištu pripada temeljem zajednički stečene imovine, a koji je ušao u ostavinsku imovinu te na taj način obvezali I.tuženika, da joj isplati 8/32 dijela, a II, III. i IV.tuženika svakog po 1/32 dijela sredstava koja su dobili temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju.

Pri tome niži sudovi polaze od pogrešnog pravnog shvaćanja, da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ne spriječava sudionike ostavinskog postupka (ovdje tužiteljicu), da u parnici ističu zahtjeve koji ne proizlaze iz nasljednopravnog odnosa, da se izdvoji pojedini dio stvari ili prava iz raspravljene ostavine bez obzira na okolnost da tužiteljica u ostavinskom postupku nije tražila izdvajanje iz ostavinske mase.

Ovaj Vrhovni sud smatra, da je spomenuto pravno shvaćanje nižih sudova nepravilno i protivno svrsi i smislu odredbe čl. 231. Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN) koja određuje, da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu veže stranke koje su učestvovale u postupku ostavinske rasprave u koliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.

Naime, rješenjem o nasljeđivanju ne odlučuje se samo o nasljednim pravima učesnika ostavinskog postupka, već i o objektu tih prava, a to znači da se utvrđuje opseg i sastav ostavine. Ako učesnici ostavinskog postupka nisu isticali zahtjev za izdvajanje dijela iz ostavine pojedinih stvari ili prava sud nije bio ovlašten, da ispituje opseg i sastav ostavine, tj. da li sve stvari ili prava koje su prijavljeni kao ostavina ulaze u njen sastav, odnosno da li alikvotni dio pripada nekom učesniku ostavinskog postupka po drugom osnovu koji ne izvire iz nasljednopravnog odnosa. Ako bi se dozvolilo, da učesnici ostavinskog postupka ističu zahtjev za izdvajanje dijela iz raspravljene ostavine, pojedine stvari ili prava vrijeđalo bi se bitno svojstvo pravomoćnosti - ne bis in idem, a time i svrha ove pravne ustanove - pravna sigurnost. Upravo zbog pravne sigurnosti se uzima, da je istinito ono što je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom (res judicata pro veritatae habetur) pa dakle i obujam ostavine i njen sastav koji je utvrđen pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju. Samo ako se isključi pravo osoba koje su sudjelovale u ostavinskom postupku da ističu zahtjev za izdvajanje dijela, pojedinih stvari ili prava iz raspravljene imovine može se sačuvati načelo pravomoćnosti, a to znači da pravomoćna sudska odluka obvezuje stranke koje su sudjelovale u postupku, pa i kada se time stvara (konstituira) neko subjektivno pravo koje ne proizlazi iz građanskopravnog odnosa na koji se odnosi odluka.

Polazeći od gore izloženog pravnog pristupa, a imajući u vidu nesporne okolnosti utvrđene u ovoj parnici, naime, da je sva sporna imovina (u tužbi navedena novčana sredstva na štednoj knjižici i deviznom računu ostavitelja i potraživanje prema trećoj osobi) bila obuhvaćena i raspravljena u pravomoćno dovršenom ostavinskom postupku br. O-2740/84 kao ostavinska imovina pok. R.V. ; da je u tom postupku sudjelovala kao stranka i tužiteljica kojoj je temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju pripala 1/8 dijela spomenute ostavinske imovine pozivom na pripadajući nužni dio (ostavina je raspravljena temeljem oporuke pok. ostavitelja koju su priznali svi zakonski nasljednici, među kojima i tužiteljica); da tužiteljica nije u ostavinskom postupku tražila izdvajanje dijela stvari ili prava iz tako utvrđene ostavine po bilo kojem osnovu, pa tako ni temeljem udjela u zajedničkoj imovini -pravilnom primjenom materijalnog prava, a napose pozivom na odredbu čl. 231. ZN tužiteljica po stajalištu ovog revizijskog suda ne može nakon pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka u kojem je sudjelovala zahtijevati izdvajanje iz tako utvrđene ostavine bilo kojeg dijela te imovine, prava ili stvari po bilo kojem osnovu, pa prema tome ni temeljem stjecanja zajedničke imovine.

Stoga je valjalo prihvatiti reviziju prvotuženika i preinačiti obje nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu protiv revidenta onamo da je odbijen tužbeni zahtjev prema spomenutom I.tuženiku (čl. 395. st. 1. ZPP), te revidentu dosuđen parnični trošak prema uspjehu u parnici popisan u priloženom troškovniku (čl. 166. st. 2. ZPP), dok je u odnosu na ostale tuženike pod II, III. i IV. koji su priznali tužbeni zahtjev te nisu izjavili žalbu niti reviziju presuda ostala nedirnuta, jer su svi tuženici u ovom sporu po nalaženju ovog suda suparničari iz čl. 196. ZPP, pa je u smislu odredbe čl. 200. ZPP svaki od njih u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanje niti koriste niti štete drugim suparničarima.

Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. lipnja 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.