Rev-1237/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1237/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1) M. T., 2) G. T. i 3) R. T., koje zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik iz V., protiv tuženika C. d.d. Z., naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljima protiv pravomoćne presude Županijskog suda

u

Varaždinu

od

22. travnja 2002. godine broj Gž-436/02 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 05. studenog 2001. godine broj P-1489/1998, u sjednici održanoj dana 15. siječnja 2003. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika u pogledu naknade troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti s naslova rente za razdoblje od mjeseca travnja 1992. do mjeseca lipnja 1996. godine tužiteljima M.T. i G.T. iznose označene u izreci te presude, a tužitelju G.T. i rentu na ime izgubljenog uzdržavanja za razdoblje od mjeseca srpnja 1996. do ožujka 1997. godine u iznosima navedenim u izreci te presude, a počev od 01. travnja 1997. godine pa ubuduće rentu spomenutom tužitelju u mjesečnom iznosu od 1.130,09 kn sve zajedno za pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate. Istom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici R.T. iznos od 1.500,00 DEM u protuvrijednosti u kunama po tečaju V. banke d.d. na dan isplate sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 03. travnja 1992. godine do isplate te naknaditi svim tužiteljima parnični trošak u iznosu od 40.262,43 kn (toč. I izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice R.T. za isplatu rente u cijelosti kao i zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 1.500,00 DEM u protuvrijednosti u domaćem novcu i za zatezne kamate na dosuđene iznose tekuće za razdoblje od 15. veljače 1992. do 03. travnja 1992. godine (toč. II izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice R.T. i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu u odnosu na ovu tužiteljicu, dok je prihvaćena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena u preostalom dosuđujućem dijelu tako da je tužbeni zahtjev svih tužitelja odbijen u cijelosti te je odlučeno, da svaka stranka snosi svoje troškove u parnici.

Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude svi tužitelji izjavili su reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda u smislu prihvaćanja tužbenog zahtjeva svih tužitelja u cijelosti uz obvezu tuženika na naknadu troškova cjelokupnog postupka, dok podredno tužitelji predlažu da se pobijane presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizije i predlaže da se revizija tužitelja odbije, a tuženiku dosudi trošak odgovora na reviziju.

Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora predstavljaju zahtjevi za naknadu štete tužitelja pod 1) i 2) kao djece, a zbog izgubljenog uzdržavanja i zahtjev tužiteljice pod 3) kao supruge zbog izgubljenog uzdržavanja i naknade troškova podizanja nadgrobnog spomenika koja šteta prema navodima tužbe nastupila zbog smrti njihovog oca i supruga, za koju je smrt prema navodima tužbe odgovoran osiguranik tuženika, koji je prouzročio prometnu nezgodu u kojoj otac, odnosno suprug tužitelja zadobio teške tjelesne ozljede. Nije sporno da je sada pokojni otac, odnosno suprug tužitelja počinio samoubojstvo tijekom 1992. godine (15. veljače 1992. godine), a prometna nezgoda u kojoj je imenovani otac, odnosno suprug tužitelja zadobio tjelesne ozljede za koje je odgovoran tuženik po osnovu obveznog osiguranja u prometu dogodila se 08. listopada 1985. godine.

Stoga kao temeljno pravno pitanje u pogledu odgovornosti tuženika za štetu koju ovom tužbu tužitelji postavljaju predstavlja postojanje uzročne veze između te štete i štetnog događaja (smrt oca i supruga tužitelja) i štetnog događaja koji je vezan za prometnu nezgodu koju je prednik tužitelja doživio tijekom 1985. godine, a za koju je odgovornost na tuženiku zbog krivnje njegovog osiguranika. U pogledu te uzročne veze niži sudovi različito su se izjasnili. Prvostupanjski sud je zaključio da postoji uzročna veza između štete koju su tužitelji pretrpjeli i prometne nezgode koju je njihov prednik doživio 1985. godine, jer prvi sud nalazi da je smrt pokojnog oca i supruga tužitelja koja je nastupila uslijed samoubojstva vezana uz teški invaliditet pokojnog oca i supruga tužitelja koji je nastao kao posljedica prometne nezgode iz 1985. godine nakon koje je bila potpuno narušena komunikacija oca i supruga tužitelja s okolinom što je uz ostale čimbenike (sklonost alkoholu) utjecalo na samoubojstvo koje je prednik tužitelja počinio.

Drugostupanjski sud, međutim zaključuje, a na temelju činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, da u konkretnom slučaju ne postoji adekvatna uzročna veza između samoubojstva pokojnog oca i supruga tužitelja i štete nastale u vezi s tim sa posljedicama prometne nezgode koju je isti doživio 1985. godine pa shodno tome ne postoji ni odgovornost tuženika kao osiguratelja za štetu koja je tužiteljima nastala u svezi sa smrću njihovog sada pokojnog oca i supruga.

Pri ocjeni postojanja uzročne veze između prometne nezgode i njezinih posljedica koje su iza nje ostale u smislu oštećenja zdravlja kod pokojnog oca i supruga tužitelja i smrti spomenute osobe zbog koje je nastala šteta koju ovom tužbom tužitelji zahtijevaju - sud drugog stupnja po nalaženju ovog Vrhovnog suda, svoj pravni zaključak o nepostojanju odgovarajuće uzročne veze utemeljuje isključivo i u cijelosti na činjenicama koje je utvrdio i imao u vidu sud prvog stupnja. Pri tome sud drugog stupnja uzeo je u obzir po sudu prvog stupnja prihvaćeni stručni nalaz i mišljenje vještaka M. fakulteta Sveučilišta u Z. pa prema tome drugostupanjski sud nije počinio onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka označenu u čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s čl. 373. ZPP na koju revizija upire, jer je sud drugog stupnja preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući, da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 373. st. 1. toč. 4. ZPP). Naime, imajući u vidu kako je sud drugog stupnja (ne)postojanje odgovarajuće uzročne veze između štetnog događaja i nastale štete kao pretpostavke odgovornosti za štetu (čl. 154. Zakona o obveznim odnosima - u daljnjem tekstu: ZOO) utvrdio isključivo na podlozi onih činjenica koje je utvrdio sud prvog stupnja treba zaključiti, da se u konkretnom slučaju radi isključivo o različitoj pravnoj ocjeni da li određeni činjenični supstrat koji imaju u vidu kako prvostupanjski tako i drugostupanjski sud ukazuje na postojanje odgovarajuće uzročne veze između štete i štetnog događaja na koje tužitelji ukazuju kao uzrok štete naknadu koje zahtijevaju ovom tužbom.

U tom pogledu ovaj Vrhovni sud prihvaća izloženo pravno stajalište drugostupanjskog suda o tome da kod odabira između više mogućih uzroka neke štete treba utvrditi koji od njih predstavlja pravno relevantni uzrok za nastanak određene štete, pri čemu je to onaj koji je tipičan za nastanak određene štetne posljedice, a to je onaj uz koji se redovito prema životnom iskustvu može očekivati nastupanje određene štetne posljedice. Stoga je pravilan i daljnji zaključak iz pobijane odluke drugostupanjskog suda kako samoubojstvo prednika tužitelja ne predstavlja redovnu (tipičnu) posljedicu prometne nezgode, niti se uz prometnu nezgodu redovito može očekivati nastupanje takve posljedice. Iz navedenih razloga, a pravilno imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, da je od prometne nezgode u kojoj je povrijeđen otac i suprug tužitelja do njegovog samoubojstva proteklo gotovo sedam godina; da je pokojni otac i suprug tužitelja već jednom ranije prije doživljene prometne nezgode pokušao samoubojstvo i da je bio sklon alkoholu, te da posljedice prometne nezgode nisu uzrokovale psihotično stanje (duševnu bolest), nego da je u pitanju tzv. bilančno samoubojstvo na koje su utjecali više već spomenutih čimbenika koji povećaju rizik suicida: (pokušaj samoubojstva prije prometne nezgode), sklonost alkoholu kao i nepromijenjeni tjelesni invaliditet kao posljedica prometne nezgode, a iz čega se ne može zaključiti da su posljedice prometne nezgode iz 1985. godine u odgovarajućoj uzročnoj vezi sa samoubojstvom oca i supruga tužitelja.

Kako je dakle, u pobijanoj presudi pravilno ocijenjeno, da ne postoji odgovarajuća uzročna veza između štete koju tužitelji zahtijevaju zbog smrti njihovog oca i supruga i prometne nezgode koju je prednik tužitelja imao 1985. godine, to je sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 154. ZOO) kad je preinačio prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je ovaj revizijski našao da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. ZPP).

U Zagrebu, 15. siječnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.