Rev-742/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 742/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari 1.tužitelja S. K. pok. M., 2.tužitelja M. K. pok. M. i 3.tužiteljice mldb. V. K. pok. M., zastupani po majci i zakonskoj zastupnici R. K., svi iz K., C., zastupani po punomoćniku E. T. i D. S., odvjetnicima u S., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1058/07 od 14. prosinca 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj II P-16/04 od 4. prosinca 2006., u sjednici održanoj 3. veljače 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1058/07 od 14. prosinca 2007. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj II P-16/04 od 4. prosinca 2006. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti im iznos 58.701,91 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate te ujedno tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 2.431,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno pitanje osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu im utuženog iznosa, a koji iznos su naslijedili od pok. M. K. na temelju rješenja o nasljeđivanju.

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja a nakon što su utvrdili:

- da je pok. M. K. bio vlasnik deviznog štednog uloga položenog na štednoj knjižici kod J. S., organizacijske jedinice banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske u iznosu 114.810,97 DEM, a koji devizni depozit on nije prenio na banku u Republici Hrvatskoj do 6. srpnja 1992., već

- da je to pokušao učiniti naknadno obraćajući se tuženiku, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio ocijenivši da M. K. nije udovoljio pretpostavkama za naknadni prijenos depozita propisanim odredbama Pravilnika o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj,

- da je po smrti M. K. (umro …. 2002. u B. u Republici Srbiji) proveden ostavinski postupak kod Općinskog suda u Kninu u kojem je doneseno rješenje o nasljeđivanju broj O- 165/03 od 1. srpnja 2003. kojim su tužitelji pravomoćno proglašeni nasljednicima pok. M. K. svak za po 1/3 dijela na ostavinskoj imovini koju uz ostalo čini devizna štedna knjižica ex J. broj partije … sa posljednjim stanjem na dan … u iznosu 114.810,97 DEM.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužitelja pravilno ocijenivši da na strani tuženika nema nikakve obveze prema tužiteljima glede utuženog iznosa. Naime, kod nesporne činjenice da do trenutka smrti M. K. prednika tužitelja on nije uspio izvršiti prijenos deviznog depozita sa ex J. S. kao organizacijske jedinice banke sa sjedištem izvan Republike Hrvatske na tuženika u skladu s odredbama Pravilnika o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske na banku u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 19/94 – dalje: Pravilnik), pa time ta sredstva nisu pretvorena u javni dug Republike Hrvatske u smislu Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 106/93) tužitelji ne mogu tražiti od tuženika ispunjenje utužene obveze tj. tražiti isplatu na temelju rješenja o nasljeđivanju pošto tuženik za sada nije ni u kakvom pravnom odnosu sa tužiteljima.

Neosnovano tužitelji ustraju u svojim navodima o neosnovanom odbijanju zahtjeva M. K. za prijenos mu njegovih sredstava na tuženika, upirući na odredbu čl. 4. toč. 4. Pravilnika, smatrajući je protivnom zakonu. Naime, sad pok. M. K. je baš kao i svi ostali građani koji su se nalazili u identičnoj situaciji trebao tuženoj uz svoj zahtjev podnijeti uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak, niti da mu je izrečena osuđujuća presuda, a koje uvjerenje izdaje općinski sud mjesta njegovog prebivališta (u Republici Hrvatskoj), a koja uvjerenja su bila mjerodavna tuženiku u smislu odredbe čl. 4. Pravilnika za vršenje naknadnog prijenosa deviznih depozita s organizacijskih jedinica koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj. Zašto M. K. u tom smislu nije ishodio uvjerenje, pitanje je u koje ovaj sud ne može ulaziti. No takav propust M. K. ne može se stavljati na teret tuženoj.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. veljače 2010.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.