Croatian court voids lower court ruling on seafarer overtime pay due to failure to account for rest periods.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Split voided the first-instance judgment ordering the payment of 109,800.73 kuna in unpaid overtime allowances to a seafarer. The defendant argued the lower court failed to follow Supreme Court guidance regarding rest periods, while the plaintiff contended the ship's size necessitated continuous work. The appellate court ruled that the first-instance judge erred by not deducting mandatory eight-hour rest periods from the total service time, thereby misidentifying actual working hours.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku; The second-instance court must void a first-instance judgment if the lower court failed to account for statutory rest periods when calculating actual overtime hours for seafarers, as time spent sleeping on board does not constitute work.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-727/2018-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J. iz S., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu - Građanko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskoga suda u Splitu poslovni broj Pr-1048/2016 od 20. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2019.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskoga suda u Splitu poslovni broj Pr-1048/2016 od 20. lipnja 2018. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Pobijanom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 109.800,73 kuna (slovima: stotinu devet tisuća osam stotina kuna sedamdeset tri lipe ) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama precizno navedenim u izreci pobijane presude kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 28.937,50 kuna također sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
Protiv ove presude žalbu podnosi tužena pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
Tužitelj je odgovorio na žalbu tužene te ju je ocijenio neosnovanom i predložio odbiti. Žalba je osnovana.
Neutemeljeno tužena ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Osnovano tužena ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člankom 354. stavkom 1. u vezi s člancima 399. stavkom 1. i člankom 377. stavkom 1. i 2. ZPP-a ističući da prvostupanjski sud nakon ukidanja prvostupanjske presude nije postupio u skladu s uputom višeg suda.
Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u rješenju Revr-1532/13 od 15. studenoga 2016. u ovom postupku, nije životno i logično da bi "efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno, već je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom". Sud prvog stupnja, međutim, nije utvrđivao stvarno odrađene sate izvan redovnog radnog vremena, što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke zato što slijedom toga činjenično stanje nije potpuno utvrđeno (o čemu će u nastavku biti više riječi).
Tužena nije u pravu kada ističe bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 399. stavkom 1. i člankom 374. ZPP-a (zabrana reformatio in peius) imajući na umu da je ovaj sud odbio žalbu tužene protiv prve prvostupanjske presude donesene u ovom predmetu kao neosnovanu i potvrdio tu presudu, dok je Vrhovni sud RH po izjavljenoj reviziji tužene ukinuo obje nižestupanjske presude te cijeli predmet vratio na ponovno suđenje nakon čega je donesena pobijana presuda. U tom ponovljenom postupku tužitelj ima pravo povećati postojeći tužbeni zahtjev, "precizirati" kako to određeno navodi sud prvog stupnja, a ta parnična radnja nema obilježja reformatio in peius, već predstavlja dopušteno disponiranje tužitelja u postupku.
Tužena ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Pritom se posebno ističe kako između stranka tijekom postupka nije bilo sporno da se tužitelj kao djelatna vojna osoba zaposlena u Ministarstvu obrane tužene prije pokretanja parničnog postupka obratio zahtjevom tuženoj u svezi mirnog rješenja spora.
Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u 2006., 2007. i 2008. godini.
Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je sustav rada tužitelja organiziran na način da se upućuje na višednevne službe na moru, da je tužena izdavala tužitelju višednevne radne naloge, da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za to utuženo razdoblje isplaćena plaća. Pritom je utvrđeno da je tužitelj radio na terenu i nalazio se na svome radnom mjestu tj. na brodu kojeg nije smio napustiti, poslodavcu je uvijek bio na raspolaganju i po pozivu i potrebi, bio je spreman obaviti posao.
Stoga je sud zaključio da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima bio na višednevnom dežurstvu time da je sud ocijenio beznačajnim radi li se o efektivnom radu ili ne jer je tužitelj bio na radnom mjestu te je radio izvan redovitog radnog vremena tj. bio je na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu, a što se ima smatrati njegovim radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima i za koje je tužena obvezna tužitelju isplatiti naknadu za rad u vidu naknade za prekovremeni rad.
Uzimajući u obzir da je tužitelj boravio na brodu 24 sata te da se rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunava na način da se pored osam sati redovnog rada obračuna osam sati prekovremenog rada te da se dnevni odmor u trajanju od osam sati obračuna po satnici redovnog rada, sud je ocijenio da je tužitelj u spornom razdoblju po osnovi prekovremenoga rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnoj bruto svoti od 109.800,73 kn ili po mjesecima kako je to specificirano u izreci pobijane presude, pa je sud prihvatio tužbeni zahtjev. Osnovano tužena prigovora pravilnosti ovakvog zaključka suda prvog stupnja.
U utuženom razdoblju bio je snazi Zakon o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/13, 123/03, 142/03, 30/04 i 65/05 - dalje: ZR), koji u članku 42. propisuje da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.
Prema članku 20. stavak 1. ZR-a, puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno, dok je stavkom 2. propisano ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, da se smatra da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno.
S obzirom na radno mjesto tužitelja u floti Hrvatske ratne mornarice, topnik na brodu, u konkretnom su slučaju relevantne i odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02,1 53/02, 136/06, 76/07 - dalje: ZSOS) koji u članku 3. propisuje da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbi tog Zakona: vojne osobe, državni službenici i namještenici.
Prema članku 97. stavak 5. ZSOS-a djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. za rad dulji od punog radnog vremena, pod uvjetima i u iznosima koji su uređeni općim propisima, dok članak 169. stavak 1. ZSOS propisuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću.
Nadalje, u smislu odredbe iz članka 168. stavak 1. ZSOS-a, plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću pa, slijedom navedenog, članak 169. stavak 1. istog Zakona, određuje da se plaće djelatnih službenika i namještenika sastoje od osnovne plaće i dodataka na plaću, a stavak 2. istog članka određuje da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenata osobnog čina osnovice za obračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža, pri čemu stavak 3. istog članka propisuje da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike. Prema članku 97. stavak 6. ZSOS-a u tekstu koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZSOS-a (Narodne novine", broj 76/07 - dalje: ZIDZSOS) bilo je propisano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Odredbom iz članka 40. ZIDZSOS je izmijenjen stavak 6. članka 97. ZSOS-a, tako da su riječi "te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća" brisane, a dodan je novi stavak 7., kojim je propisano da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.
Tužena u konkretnom slučaju nije dokazala tvrdnju o preraspodjeli radnog vremena, odnosno postojanja okolnosti u smislu odredbe članka 97. stavak 6. i 7. ZSOS-a, a iz izvoda o evidenciji o plovidbi i radu tužitelja koju je tuženik dostavio u spis, nedvojben proizlazi da je tužitelj radio prekovremeno, subotom, nedjeljom, blagdanima i noću.
Prema članku 14. ZSOS-a sva pitanja koja nisu uređena tim Zakonom ili propisom donesenim na temelju tog Zakona, primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno Kolektivni ugovor sklopljen u skladu s njima.
Budući ZSOS, a ni propisi doneseni na temelju tog Zakona, ne reguliraju iznos i način isplate dodataka na plaću djelatnih vojnih osoba s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, na konkretan slučaj se ima primijeniti Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04, 141/04, 150/04 - dalje: KU). Članak 39. KU propisuje da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za rad noću 40%, a prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ukoliko službenik ili namještenik radi pak na blagdane odnosno neradne dane utvrđene zakonom i na uskrs, ima pravo na uvećanu plaću za 15%, pri čemu se prekovremenim radom, kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (dvije prve - dvije druge - dvije treće - dva dana slobodna) ili u turnusu smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđen dnevnim rasporedom rada, ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od četrdeset sati tjedno.
Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5, te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojemu se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kada je prekovremeni rad ostvaren, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao.
Dakle, iz navedenog proizlazi da KU određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od četrdeset sati tjedno, u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima ili u smjenama.
Zakon o radu koji je bio na snazi u utuženom razdoblju ne definira pojam radnog vremena kao ni Kolektivni ugovor, već to čini Zakon o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje – ZR/09) odredbom iz članka 42. stavak 1. koji definira da je radno vrijeme razdoblje u kojemu je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojemu je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Međutim, ZR/09 nije u primjeni u konkretnom slučaju jer se predmet spora odnosi na razdoblje prije njegova stupanja na snagu.
Pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe Direktive Europske zajednice 2003/88/EZ, budući se norme europskog prava ne primjenjuju na sporno potraživanje tužitelja u razdoblju 2006. do 2008. To stoga što je Republika Hrvatska postala članicom Europske unije 1. srpnja 2013. i u konkretnom slučaju nema vremenske nadležnosti (ratione temporis) Europske Direktive i u vezi s tim nastale sudske prakse. Retroaktivna primjena materijalnopravnih odredbi Europske unije i pravne stečevine na odnose nastale u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila njena članica, nije u skladu s odredbama međunarodnog privatnog prava i suprotno je tumačenju Suda EU.
Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku, kako je naprijed navedeno, prihvatio mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstveno-financijske poslove dipl. oec. Vladimira Krkleca da je opravdano smatrati vrijeme od isplovljavanja iz matične luke do povratka u matičnu luku - 24 sata dnevno angažiranost tužitelja; da u konkretnom slučaju tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnova prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno u 24-satnom boravku na brodu (preko 40 sati tjedno), a koje temelji na činjenici da tužitelj nije bio slobodan napustiti radno mjesto, već je bio dužan boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. Stoga sve to vrijeme tretira kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu pa tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće.
Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, kao što je naprijed istaknuto, nje životno i logično da bi "efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno, već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom".
U raspravi o pravnom pitanju isplate naknade za prekovremeni rad kod pomorskih policajaca ovaj žalbeni sud na svojoj Sjednici Građanskog odjela održanoj 25. travnja 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da "u situaciji kada je tužitelj upućen na višednevne službe na moru (4 do 7 dana), isti ima pravo na isplatu plaće po cijeni sata redovnog rada za osam sati rada, na isplatu uvećane plaće po cijeni sata prekovremenog rada za osam sati, dok za preostalih osam sati nema pravo na isplatu plaće ni po cijeni sata redovnog ni po cijeni sata prekovremenog rada jer se radi o "odmoru", osim ako je utvrđeno da je i to vrijeme proveo na stvarno određenim satima rada na poslovima radnog mjesta.
Prvostupanjski sud nije imao na umu u ponovljenom postupku okolnosti koje proizlaze iz samog iskaza tužitelja kao stranke (str. 251 spisa) s ročišta od 8. lipnja 2017., da je u sporno vrijeme radio kao topnik na brodu koji ima između 14 - 24 članova posade. Stoga, pitanje angažiranja tužitelja, njegovog rada, mogućnosti odmora, treba dovesti i u kontekst brojnosti posade na brodu na kojem se nalazio tužitelj i mogućnosti organizacije rada i odmora na brodu, za vrijeme dok je u plovidbi ili na vezu izvan svog sjedišta.
Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.
Kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj zasigurno u sedam dana službe na moru i spavao i odmarao se, imajući u vidu brojnost posade na brodu na kojem je tužitelj u to vrijeme radio, proizlazi da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi odlučne činjenice i to činjenicu stvarno odrađenog sata rada kroz utuženo razdoblje, odnosno da nije računao tužitelju vrijeme za odmor od minimalno osam sati.
Zbog svega izloženog, valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratit sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Prvostupanjski će sud u nastavku postupka postupiti prema uputama ovog suda, koje upute sadrže i uputu iz rješenja Vrhovnog suda RH, te utvrditi stvarno odrađeni rad kroz vrijeme u kojem se tužitelj nalazio na brodu tužene te tako dopuniti činjenično stanje i potom valjanom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja.
Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je temeljem odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a ukinuta i odluka o parničnom trošku jer je ona vezana uz ishod postupka koji za sada nije poznat (arg. iz članka 154. stavka 1. ZPP-a).
Split, 11. lipnja 2019.
Predsjednica vijeća:
Amara Trgo, v.r.