Revr-215/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 215/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. Š. P. iz B. S., koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženice Opće bolnice „Dr. J. B.“ iz S. B., koju zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik u S. B., radi utvrđenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1562/2013-3 od 6. studenoga 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-771/12-17 od 12. travnja 2013., u sjednici održanoj 17. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica I. Š. P. iz B. S., … s tuženicom Općom bolnicom „Dr. J. B.“ S. B., …, sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova spremačice u Službi za zdravstvenu njegu – Odsjek održavanja čistoće.

II. Utvrđuje se da odluka tuženice o prestanku Ugovora o radu broj 40000/2012-656 od 21. svibnja 2012.g. nije dopuštena i da radni odnos tužiteljici nije prestao.

III. Nalaže se tuženici Općoj bolnici „Dr. J. B.“, S. B., …, da tužiteljicu I. Š. P. iz B. S., …, vrati na mjesto spremačice u Službi za zdravstvenu njegu – Odsjek održavanja čistoće, kao i da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, sve to u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Žalba tuženice se uvažuje te se preinačuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-771/12-17 od 12. travnja 2013. godine, i sudi:

„Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica s tuženicom sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova spremačice u Službi za zdravstvenu njegu – Odsjek održavanja čistoće,

II. Utvrđuje se da je odluka tuženice o prestanku Ugovora o radu broj 40000/12-656 od 21. svibnja 2012. godine nedopuštena i da radni odnos tužiteljici nije prestao,

III. Nalaže se tuženici da tužiteljicu vrati na mjesto spremačice kao i naknadi joj troškove postupka.“

Tužiteljica je dužna tuženici naknaditi troškove postupka u iznosu od 3.950,00 kuna, u roku od 8 dana.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju, te nižestupanjske presude preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova prvostupanjskog, žalbenog i revizijskog postupka.

Tužiteljica je zatražila trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu. Tuženik je zatražio trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužiteljica određeno ne navodi u čemu se sastoji i koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pa sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo niti moguće uzeti u razmatranje.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica s tuženicom sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme 19. lipnja 2008. za poslove pomoćne radnice u kuhinji za zamjenu radnice koja je bila na bolovanju,

- da je nakon povratka te radnice tužiteljica s tuženicom sklopila 30 aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme koji su trajali duže od tri godine za poslove spremačice u Službi za zdravstvenu njegu – Odsjek održavanja čistoće, sve radi zamjena radnica koje su bile na bolovanju, odnosno na godišnjem odmoru i slobodnim danima,

- da tužiteljica nakon isteka roka ugovorenog zadnjim aneksom ugovora nije nastavila raditi kod tuženice,

- da je Odlukom o prestanku ugovora o radu od 21. svibnja 2012. tužiteljici utvrđen prestanak radnog odnosa s danom 21. svibnja 2012. (list 11 spisa),

- da je tužiteljica 31. svibnja 2012. podnijela zahtjev za zaštitu prava „radi utvrđivanja radno-pravnog statusa i poništaja Odluke“ (list 12 i 13 spisa), koji zahtjev je odbijen. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev ocjenjujući da su ispunjene pretpostavke iz čl. 10. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09 – dalje: ZR).

Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženice preinačava prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbija pozivom na odredbu čl. 373. st. 3. ZPP. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje pogrešnim stajalište prvostupanjskog suda prema kojem se ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme može smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (čl. 10. st. 5. ZR), samo na temelju činjenice što je tuženica tužiteljici kontinuirano „produžavala“ ugovor o radu na određeno vrijeme sklapajući anekse ugovora radi zamjene privremeno nenazočnih radnica (spremačica) u kontinuitetu dužem od tri godine. Pritom drugostupanjski sud ukazuje na odredbu čl. 10. st. 3. ZR u smislu koje iznimno ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim

en

ugovorom i zaključuje da je u konkretnom slučaju prestanak ugovora o radu unaprijed utvrđ objektivnim razlozima - zamjenom bolesnih spremačica do povratka na rad, odnosno onih koje su koristile godišnji odmor, pa kako u postupku nije utvrđeno da bi tužiteljica radila kod tuženice i nakon isteka vremena za koji je posljednji ugovor o radu, odnosno aneks sklopljen, to da suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda nema uvjeta za zakonsku predmnjevu iz čl. 10. st. 5. ZR.

I prema ocjeni ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Prvostupanjski sud prihvativši tužbeni zahtjev temelji odluku u bitnom na shvaćanju da je tužiteljica duže od tri godine faktično obavljala poslove spremačice i da je kod tuženika postojala potreba da se zaposli još spremačica, dok je drugostupanjski sud stava da se u konkretnom slučaju radi o iznimci iz čl. 10. st. 3. ZR, slijedom čega da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 10. st. 5. ZR.

Sadržajem revizije tužiteljica prigovara ocjeni izvedenih dokaza, a pritom ne navodi da bi ta ocjena bila suprotna točno određenim ispravama u spisu. Naime, iako se točno u reviziji navodi da je tužiteljica 19. lipnja 2008. s tuženikom sklopila prvi ugovor o radu na određeno vrijeme za poslove pomoćne radnice u kuhinji za zamjenu radnice koja je bila na bolovanju, da je nakon povratka te radnice sklopila 30 aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme za poslove spremačice u službi za zdravstvenu knjigu – Odsjek održavanja čistoće, radi zamjene radnica koje su bile na bolovanju odnosno godišnjim odmorima i koji su ukupno trajali duže od tri godine, prema shvaćanju ovoga suda, sama činjenica da je tužiteljica radila kod tuženika duže od tri godine nije odlučna, jer su svi ugovori o radu na određeno vrijeme, odnosno aneksi sklopljeni radi zamjene točno određenih radnica (spremačica) navedenih imenom i prezimenom, a koje su kroz to vrijeme bile nenazočne na radu zbog bolesti ili korištenja godišnjeg odmora. Navedeno ukazuje na pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da je u pitanju iznimka iz čl. 10. st. 3. ZR u smislu koje iznimno ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.

Tužiteljica je svojom voljom sklapala s tuženikom ugovore o radu na određeno vrijeme odnosno anekse ugovora, za poslove spremačice radi zamjene privremeno nenazočnih radnica, koje su u svakom ugovoru, odnosno aneksu navedene imenom i prezimenom. Tužiteljica je pristala raditi na temelju takvih ugovora ne smatrajući da joj je pritom povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, na što upućuje činjenica da se nije koristila pravom iz čl. 129. st. 1. ZR sve dok nije primila Odluku od 21. svibnja 2012. kojom je utvrđeno da joj radni odnos prestaje istekom posljednjeg (tridesetog) aneksa.

U takvoj situaciji pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 10. st. 5. ZR, pa sada općenitom tvrdnjom da tužiteljica nije radila na radnim mjestima radnica koje je navodno mijenjala i da kod tuženika i dalje postoji potreba za obavljanje poslova koje je radila tužiteljica, nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Navodi revizije kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u smislu odredbe čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju. Stoga ih nije niti bilo moguće uzeti u razmatranje.

Niti pozivanje tužiteljice na odluku ovog suda broj Revr-64/09-2 od 26. kolovoza 2009. ne može istu dovesti u povoljniju pravnu situaciju. Uvidom u navedenu odluku utvrđeno je da je tamo tužiteljica s tuženikom sklopila uzastopno sedam ugovora o radu na određeno vrijeme temeljem kojih je kod tuženika neprekidno radila od 3. svibnja 2004. do 5. ožujka 2009., time da je prvi ugovor o radu na određeno vrijeme od 3. svibnja 2004. sklopila za posao kontrolora za opće poslove u službi za radiološku dijagnostiku, do povratka odsutne radnice s bolovanja i da je na tom radnom mjestu i radila, da je nakon toga tužiteljica s tuženikom sklapala ugovore o radu u zamjenu nenazočnih radnika, na različitim poslovima od onih za koje je bila zaključila prvi ugovor o radu, međutim da je unatoč toga što je sklapala ugovore o radu na određeno vrijeme s tuženikom za rad na drugim poslovima i dalje u kontinuitetu od sklapanja prvog ugovora o radu na određeno vrijeme od 3. svibnja 2004. pa sve do prestanka zadnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme s trajanjem do 5. ožujka 2008. radila uvijek na istim poslovima kontrolora za opće poslove u službi za dijagnostiku (tri godine, deset mjeseci i tri dana). Stoga, imajući na umu odredbu čl. 17. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 137/04 – dalje: ZR) kojom je propisano, između ostalog, da ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku sadrži kratak popis ili opis poslova, a da to samo po sebi podrazumijeva da radnik koji sklapa ugovor s poslodavcem, sklapa ugovor upravo za rad na onom radnom mjestu koje odgovara popisu i opisu poslova iz sklopljenog ugovora o radu s poslodavcem, te odredbu čl. 15. st. 5. ZR shvaćanje je ovoga suda (Revr 64/09) da su ispunjene pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe (čl. 15. st. 5. ZR), slijedom čega je tužbeni zahtjev (tamo tužiteljice) osnovan. Iz izloženog proizlazi da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužiteljice odbijena je kao neosnovana (toč. I. izreke).

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna – čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP (toč. II. izreke).

Zagreb, 17. rujna 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.