Revr-1705/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1705/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz Z., zastupanog po punomoćnici S. R.-P., odvjetnici u Z., protiv tuženika Č. N. d.o.o. Č., zastupanog po punomoćnici G. Č., dipl. prav., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, vraćanja na posao i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžr-18/12-2 od 18. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu, Stalna služba u Čazmi poslovni broj P-769/10-26 od 25. listopada 2011., u sjednici održanoj 8. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžr-18/12-2 od 18. travnja 2012. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Ivanić Gradu, Stalna služba u Čazmi presudom poslovni broj P- 769/10-26 od 25. listopada 2011. odbio je tužbeni zahtjev tužitelja S. Š. iz Z. kojim je tražio da sud utvrdi nedopuštenom i nezakonitom Odluku tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 9448/10 od 16. rujna 2010. te da utvrdi da radni odnos tužitelja nije prestao. Odbijen je i zahtjev tužitelja da sud naloži tuženiku vraćanje tužitelja na radno mjesto vozača autobusa u tuzemnom prometu i zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 24. rujna 2010. do vraćanja na posao sa zateznim kamatama te zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 300,00 kuna (točka II. izreke).

Županijski sud u Velikoj Gorici je presudom poslovni broj Gžr-18/12-2 od 18. travnja 2012. odbio je tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (redovitu reviziju) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu pred drugim sucem na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 57/11) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer je, suprotno tvrdnji tuženika, drugostupanjski sud iznio sveobuhvatne i neproturječne razloge na kojima temelji pobijanu presudu, izložio je činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i dao razloge za zaključke o postojanju drugih odlučnih činjenica, pa je presudu moguće ispitati.

Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja i zaključci nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile donošenju odluke o otkazu te u odnosu na to što se smatra osobito teškom povredom radne obveze zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć.

Tužitelj (uz ostalo) je u reviziji ukazao na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, premda je sadržajno zapravo osporio činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Revizijom nije dopušteno pobijati presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 385. ZPP), a Vrhovni sud RH nije ovlašten sam utvrđivati činjenice te u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova koja su u ovom slučaju neproturječna. Tuženik je tužitelju otkazao ugovor o radu zbog nesavjesnog postupanja u naplati putničkih karata i onemogućavanja ovlaštenog kontrolora društva da izvrši kontrolu izdanih karata, a sudovi su se izjasnili zbog čega smatraju da je povreda radnih obveza zaista učinjena, te naveli odredbe materijalnog prava na kojima temelje zaključak da se radilo o osobito teškoj povredi radne obveze i da odluka o otkazu nije nedopuštena.

Tužitelj je doduše u reviziji opširno analizirao iskaze svjedoka i iz njih izveo zaključke o odlučnim činjenicama koji su drugačiji od zaključaka suda, te je iznio svoje viđenje o tome je li zaista učinio povrede radne obveze zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu, međutim valja imati na umu da je sudu pridržano pravo ocijeniti dokaze (pa tako i iskaze svjedoka). Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka što je u ovom sporu i učinjeno. Zato nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenta nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

U revizijskom stadiju postupka je sporna pravilna primjena odredbe čl. 108. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11 - dalje:ZR) i pravilna ocjena sudova o postojanju opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 16. rujna 2010. tužitelju je otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zato što je dana 6. rujna 2010. prilikom vršenja kontrole u mjestu R. u 6,55 sati, prometujući autobusom na relaciji Z. - D. izdao za dva putnika koja su putovala na relaciji P. - K. jednu voznu kartu serijskog broja 150342 "kupon 1 za putnika" na koji je rubriku "napomena" napisao x2, te što je tom prilikom odbio kontroloru K. R. dati na uvid blok voznih karata i onemogućio ga da izvrši kontrolu da li su na voznoj karti serijskog broja 150342 "kupon 0 za obračun" upisani istovjetni podaci kao na voznoj karti serijskog broja 150342 "kupon 1 za putnika" te onemogućio kontrolora K. R. da izvrši kontrolu da li je kritične zgode jednom putniku kojeg je imenovani kontrolor zatekao u autobusu bez vozne karte obzirom da je putnik izjavio da mu je vozač naplatio i izdao voznu kartu, vozna karta doista izdana i naplaćena;

- o navedenom događaju kontrolor K. R. sastavio je izviješće dana 6. rujna 2010. i uz isto priložio putne karte;

- na namjeravanu odluku o otkazu prije donošenja odluke tuženika očitovao se sindikalni povjerenik S. K. navodeći da su međuljudski odnosi u Poslovnoj jedinici Z. potpuno poremećeni što za posljedicu ima neujednačeni kriterij oko sankcioniranja povreda radne obveze;

- tužitelj je odluku o otkazu ugovora o radu primio 24. rujna 2010. i protiv odluke podnio zahtjev za zaštitu prava 5. studenog 2010., kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio, nakon čega je podnesena tužba.

Polazeći od navedenih utvrđenja, sudovi su cijenili okolnosti i posljedice tužiteljevog dužeg izbivanja s posla te su zaključili da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac izgubio povjerenje u radnika, te zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, kao i da je poslodavac proveo propisanu proceduru otkazivanja, te su zaključili da odluka o otkazu nije nedopuštena.

Tuženik revizijom pobija drugostupanjsku presudu osporavajući pravilnu primjenu odredbe čl. 8. Zakona o radu i Kolektivnog ugovora u odnosu na ocjenu o postojanju opravdanog razloga za izvanredni otkaz tužiteljevog ugovora o radu. U reviziji se ističe da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog postupanja koje nije različito od postupanja drugih vozača autobusa tuženika. Također je naveo da su sudovi pogrešno zaključili da su za rješenje spora relevantne odredbe Kolektivnog ugovora kojima je propisano što se smatra osobito teškom povredom radnih obveza, jer se ocjena o tome mora donijeti vodeći računa o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a po shvaćanju tužitelja u okolnostima konkretnog slučaja i primjenom mjerodavne odredbe čl. 108. ZR trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i utvrditi nedopuštenom odluku o otkazu. Revizijom se dakle pobija zaključak sudova da je tužitelj počinio osobito tešku povredu radne obveze a s tim uvezi ukazuje se na pogrešnu primjenu odredbe čl. 108. ZR.

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede ocjene da je tužitelj počinio takvu povredu radne obveze. Prema odredbi čl. 108. ZR poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema tome poslodavac može dati izvanredni otkaz u slučaju ako je skrivljeno ponašanje zaposlenika povezano s teškim kršenjem obveza iz radnog odnosa od strane zaposlenika, kao što su npr. odbijanje izvršenja ugovorenog rada, višestrukim kršenjem pravila rada, krivičnim djelima povezanim s radnim odnosom i dr. ili ako postoje neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć. Pri tome nije odlučno je li kolektivnim ugovorom ili drugim općim aktom propisano što se smatra osobito teškom povredom radne obveze, pa u tom smislu tužitelj pravilno ističe da se u svakom konkretnom slučaju moraju cijeniti okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno da sud mora procijeniti težinu povrede radne obveze i njene posljedice neovisno o tome je li općim aktima poslodavca propisana lista osobito teških povreda zbog kojih poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu.

U ovom slučaju tužitelj je počinio povredu radnih obveza već time što je dana 6. rujna 2010. kao vozač autobusa izdao za dva putnika koja su putovala na relaciji P.-K. jednu voznu kartu umjesto ispravno dvije karte, što već samo po sebi predstavlja povredu pravila poslodavca o načinu izdavanja karata. Međutim ovakvo postupanje tužitelja poprimilo je osobito teški karakter povrede radne obveze time što je tužitelj prilikom vršenja kontrole onemogućio kontrolora da izvrši uvid u blok voznih karata čime je pokazao posebnu samovolju u izvršavanju radnih obveza. Ponašanje tužitelja u opisanoj situaciji promatrano u njegovoj ukupnosti ovaj sud smatra teškom povredom radne obveze i opravdanim razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 108 ZR, a ovaj sud nije našao ni neke druge razloge koji bi, polazeći od navoda iz revizije, doveli u pitanje pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava.

S obzirom na to da tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nije nedopuštena, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje na posao. Također je pravilno odbijen i tužiteljev zahtjev za isplatu naknade plaće za period nakon otkaza ugovora o radu. Naime prema odredbi čl. 87. st. 3. ZR radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a u ovom slučaju je do prekida rada došlo uslijed okolnosti za koje je odgovoran tužitelj, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

Tuženik je uspio u sporu pa je njegov zahtjev da mu tužitelj naknadi parnične troškove prihvaćen pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

Valjalo je stoga odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 8. travnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.