Gž-1186/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Gž.1186/00-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Damira Ronića kao predsjednika vijeća, te Tatjane Kučić i Veljka Kučekovića kao članova vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice B. S. iz S., koju zastupaju pun. Zajedničkog odj. ureda M. R.-F. i D. R., odvj. iz K., protiv tuženika B. F. iz G., kojeg zastupa pun. Ž. K., odvj. iz K., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi obje stranke, protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, broj P.235/99-36 od 18. travnja 2000. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 01. ožujka 2001. godine,

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, broj P.235/99-36 od 18. travnja 2000. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da su nekretnine upisane u zk.ul. 4 k.o. S. suvlasništvo tužiteljice i to preko 1/2, pa do 3/5 dijela, što je tuženik dužan priznati, te dozvoliti da tužiteljica temeljem presude upiše svoje pravo vlasništva u 3/5 dijela, kao i da je dužan dozvoliti diobu suvlasničke zajednice, te u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim traži da se utvrdi da je ona suvlasnica na nekretninama upisanim u zk.ul. 4 k.o. S. i to iznad omjera od 3/5, pa do zatraženog suvlasničkog omjera od 4/5 (točka II. izreke presude), kao i odluka o troškovima postupka, te se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U preostalom, a nepobijanom dijelu u kojem je tužiteljica utvrđena suvlasnicom u 1/2 dijela nekretnina, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom sud prvog stupnja utvrdio je da su nekretnine upisane u zk.ul.br. 4 k.o. S., čkbr. 3504/104 kuća broj 4, sa štalom i dvorištem u selu sa 51 čhv, te čkbr. 715/1 kuhinjski vrt kod kuće u selu sa 313 čhv suvlasništvo tužiteljice u 3/5 dijela, što je tuženik dužan priznati, te dozvoliti da tužiteljica temeljem ove presude upiše svoje pravo vlasništva u 3/5 dijela na navedenim nekretninama, te je ujedno dužan dozvoliti diobu suvlasničke zajednice gornjih nekretnina prema pravilima ovršnog postupka, te tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.932,95 kn, sve u roku 15 dana.

Tužiteljica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da se utvrdi da je ona suvlasnica na navedenim nekretninama iznad dosuđene 3/5 dijela do zatražene 4/5 dijela.

Protiv odbijajućeg dijela presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica iz svih zakonskih razloga iz čl. 353. ZPP-a, te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev ili podredno da ju ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Gž.1186/00-2

Protiv dosuđujućeg dijela presude i to u dijelu u kojem je tužiteljica utvrđena suvlasnicom preko 1/2, a do 3/5 dijela, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik, iz svih zakonskih razloga iz čl. 353. ZPP-a, te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti ili podredno da ju ukine i vrati na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica ocjenjuje da žalba nije osnovana, te da je u odnosu na dosuđujući dio sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje zbog čega predlaže da se žalba tuženoga odbije kao neosnovana. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice.

Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

Tužiteljica i tuženik u žalbama tvrde da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time štoje obrazloženje presude kontradiktorno samo sebi i provedenim dokazima zbog čega ocjenjuje dase presuda ne može ispitati. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u smislu tog žalbenog razloga ovaj sud ocjenjuje da žalbe nisu osnovane, jer je za svoje presuđenje sud dao jasne i razumljive razloge koji nisu protivni provedenim dokazima, zbog čega je presudu bilo moguće ispitati.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je nekretnien upisane u zk.ul. 4 k.o. S. tužiteljica stekla 1995. godine darovanjem od svojih roditelja. Na nekretninama je u vrijeme darovanja postojala stara kuća, te gospodarski objekti. Prije nego što su tužiteljica i tuženik započeli s izgradnjom nove kuće tužiteljica je polovinu darovanih joj nekretnina darovala svojem suprugu, ovdje tuženiku. Nadalje, sud utvrđuje da je nova kuća koja je sagrađena na darovanim nekretninama, te tijekom trajanja braka izgrađena do faze da je ila podignuta pod krov, izgrađena od sredsava ostvarenih podizanjem kredita u iznosu od 30.000 DEM, kojeg je kod Z. banke podigao tuženik i koji je dijelom otplaćivan tijekom trajanja braka. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su nakon prestanka bračne zajednice i tužiteljica i tuženik izvodili određene radove na dovršetku kuće, a koje je sud prvog stupnja tijekom postupka utvrdio.

Tužiteljica je tijekom postupka tvrdila da joj nekretnine koje su predmet ovog postupka i koje su stečene tijekom trajanja braka pripadaju u omjeru od 4/5 dijela, a ne 1/2 kakoj e to upisano u zemljišnim knjigama, smatrajući da joj pripada veći suvlasnički omjer zbog činjenice da su joj nekretnine darovali roditelji, kao i zbog činjenice da po stavi braka ona otplaćuje kredit Z. banci, te i zbog toga što je sama svojim sredstvima nakon rastave braka izvodila određene radove.

Sud prvog stupnja ocjenjuje da tužiteljica nije mogla steći veći suvlasnički omjer od onog koji je upisan u zemljišnim knjigama s osnova darovanja, jer je pravilan stav suda prvog stupnja da se vrijednost darovanih nekretnina, kao i materijala koji je ugrađen u novu kuću, a koji se dobio rušenjem stare kuće, ne može priznati isključivo tužiteljici kao doprinos u stjecanju zajedničke imovine zog kojeg bi ona stekla veći suvlasnički omjer od upisanog, jer tijekom postupka nije bilo sporno da tužiteljica nije tražila povreat dara od tuženika, zbog čega je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su tužiteljica i tuženik u istim omjerima bili suvlasnici nekretnine kna kojima je izgrađena kuća, kao i vrijednost građevnog materijala dobivenog rušenjem stare kuće. Nadalje, po ocjeni ovog suda pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se zbog činjenice što tužiteljica nakon rastave braka otplaćuje kredit koji je podignut tijekom trajanja braka, te uložen u izgradnju nove kuće, ne može povećati suvlasnički omjer tužiteljice na spornim nekretninama, evć tužiteljica nakon što otplati kredit ima mogućnost od tuženika tražiti povrat plaćenog kredita. Tijekom postupka sud prvog stupnja utvrdio je vrijednost radova koje su nakon rastave braka svojim sredstvimam financirali tužtieljica, odnosno tuženik, paje ocjena suda prvog stupnja da je tužiteljica zbog vrijednosti ulaganja nakon rastave braka stekla na nekretninama veći suvlasnički omjer od upisane 1/2 dijela, te da taj omjer iznosi 3/5 dijela, dok ocjenjuje da preko 3/5, a do zatražene 4/5 tužbeni zahtjev nije osnovan.

Ovo činjenično utvrđenje, kao i pravna ocjena suda prvog stupnja ne mogu se prihvatiti, jer je sud prvog stupnja o tužbenom zahtjevu tužiteljice odlučivao primjenom odredbi čl. 277. i 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima, te je i utvrđivao činjenice koje predviđaju te odredbe zbog čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Po ocjeni ovog suda u odnosu na ulaganja tužiteljice i tuženika nakon rastave braka o tužbenom zahejvu tužtieljice kojim ona traži da se utvrdi suvlasnikom u većem suvlasničkom omjeru od onog koji je upisan u zemljišnim knjigama, trebalo je odlučlivati primjenom odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima su određene pravne osnove stjecanja prava vlasništva, te utvrđivati činjenice koje predviđaju te odredbe, a posebno je trebalo voditi računa o odredbi čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojom je propisano d se ulaganjem u zgrade koje su u suvlasnioštvu ne moće steči vlasništvo ako što drugo nije odredio vlasnik nekretnine. Naime, po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja praivlno je utvrdio da su tužtieljica i tuženik tijekom trajanja braka kao zajedničku imovinu stekli sporne nekretnine i to svaki u 1/2 dijela i to do faze dovršenosti kakva je bila u trenutku rastave braka, a kako je to naprijed obrazloženo. Obzirom da je sud prvog stupnja ocijenio da tužiteljici pripada veći suvlasnički omjer u onosu na onaj koji je upisan u zemljišnim knjigama, a to je 1/2 dijela, i to zbog činjenice da je ona ama izvodila određene radove i ulagala u zajedničke nekretnine i to nakon rastave braka, tada se o tužbenom zahtejvu više nije moglo odlučivati primjenom odredbi čl. 277. i 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima, a koje se odnose na zajedničku imovinu bračnih drugova koju su oni stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, već jedino primjenom gore citiranih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Iz tih razloga žalbu tužiteljice i tu ženika trebalo je uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti u pobijanom dijelu, te predmet vratiti na ponovno suđenje primjenom odredbe čl. 370. st. 1. ZPP-a.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će u smislu odredbe čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima utvrditi da li je između tuitejlice i tuženika postojao kakav sporazum u pogledu stjecanja suvlasništva zbog ulaganja nakon prekida bračne zajednice ponovnim saslušanjem tužiteljice it uženika, te će ponovnom ocjenom već provedenih dokaza, a po potrebi provošenjem dokaza koje stranke predloe ili ih sam ocijeni potrebnim izvesti, te će ponovno odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice.

U Koprivnici, 01. ožujka 2001. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Damir Ronić v.r.