Rev-245/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 245/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. S. iz V., protiv tuženika Ž. S. iz V., radi razvoda braka, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljici protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. srpnja 1996. br. Gž-980/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 15. veljače 1996. br. P-335/95, u sjednici održanoj dana 2. listopada 1997. godine,

presudio je i riješio je:

I. Revizija tužiteljice djelomično se prihvaća - obje nižestupanjske odluke, presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 4. srpnja 1996. br. Gž-980/96 i presuda Općinskog suda u Virovitici od 15. 2. 1996. br. P-335/95 ukidaju u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana doprinositi za uzdržavanje djece stranaka po 350,00 kn mjesečno za svako dijete počev od 11.

4. 1995. do 15. 2. 1996. a od 16. 2. 1996. pa nadalje po 20% svoje mjesečne plaće za svako dijete svakog mjeseca, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U ostalom dijelu revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom razveden je brak stranaka; maloljetna djeca stranaka sinovi I. i T. povjereni su na čuvanje i odgoj tuženiku kao ocu, a tužiteljica obvezana doprinositi za uzdržavanje svakog djeteta po 350,00 kn mjesečno u razdoblju od 11. 4. 1995. pa do 15. 2. 1996. a od 16. 2. 1996. pa nadalje po 20% od svoje mjesečne plaće za svako dijete; održavanje osobnih odnosa djece s majkom određeno je svakog vikenda od 16 sati petkom do nedjelje u 16 sati.

Drugostupanjskom presudom odbijena je revizija tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu glede odluke o povjeravanju djece i o plaćanju doprinosa za uzdržavanje djece.

Tužiteljica je izjavila reviziju protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku

(nastavno: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužiteljice protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o izjavljenoj reviziji, dok je tuženik u odgovoru na reviziju osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio, da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija tužiteljice djelomično je osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a shodno tomu ni pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 369. st. 1. ZPP zbog propusta sankcioniranja takve navode bitne povrede suda prvog stupnja, a na koje povrede upire revizija.

Naime, po nalaženju ovog revizijskog suda prvostupanjska presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa i glede odluke o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj te o plaćanju doprinosa za uzdržavanje djece - koji razlozi nisu proturječni izreci odluke niti sami sebi, te obje nižestupanjske odluke nemaju takvih nedostataka zbog kojih se te odluke ne bi mogle ispitati.

Nadalje, ovaj revizijski sud nije našao da bi u postupku postojala ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren je samo u odluci kojom je obvezana revidentica na plaćanje doprinosa za uzdržavanje zajedničke djece.

Predmet spora u ovom revizijskom postupku su odluka o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj, te odluka o plaćanju doprinosa za uzdržavanje djece.

Nižestupanjski sudovi povjerili su oba maloljetna djeteta stranaka, sina mlt. I. rođenog 11. 2. 1985. i sina mlt. T. rođenog 10. 4. 1989. godine tuženiku kao ocu, a tužiteljica kao majka obvezana je na plaćanje doprinosa za uzdržavanje djece počev od 11. 4. 1995. u iznosima koji su ranije već spomenuti.

Ovaj revizijski sud nalazi, da su niži sudovi iznijeli takve razloge - utemeljene na rezultatima provedenog postupka zbog kojih se pobijana odluka glede povjeravanja djece na čuvanje i odgoj ukazuje donesenom na temelju pravilne primjene materijalnog prava.

Naime, pri donošenju odluke o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj sud će prvenstveno voditi računa o interesu djece (čl. 341. u svezi čl. 77, 80. i 82. Zakona o braku i porodičnim odnosima - dalje : ZBPO).

U konkretnom slučaju, a na temelju pribavljenog stručnog mišljenja organa starateljstva niži su sudovi utvrdili, da oba roditelja ispunjavaju uvjete za povjeravanje djece na čuvanje i odgoj, ali je pri tome ustanovljeno, da tuženik kao otac zbog svojih osobnih svojstava ima stanovitu prednost glede pružanja odgoja, a da su i nešto bolji njegovi stambeni uvjeti.

Uzimajući u obzir i izraženu želju starijeg sina I. koji je napunio 10 godina života, o tome da živi kod oca (čl. 81. st. 1. ZBPO), a ne nalazeći poseban razlog da se djeca razdvajaju odnosno svako od njih povjeri drugom roditelju, te imajući u vidu prethodno izložene odlučne okolnosti, niži sudovi odlučili su o povjeravanju djece na čuvanje i odgoj pravilnom primjenom materijalnog prava, pa se revizijski navodi u tom dijelu ukazuju neosnovanim.

Iako revidentica nije posebno obrazložila razloge pobijanja odluke o načinu održavanja osobnih odnosa sa djecom, ovaj sud je ispitao nižestupanjske odluke i u tom pobijanom dijelu, te nije našao da bi i u tom dijelu bilo pogrešno primijenjeno materijalnog pravo, jer utvrđeni način održavanja osobnih odnosa majke s djecom prema ocjeni ovog suda omogućuje majci kojoj djeca nisu povjerena primjerene osobne odnose napose imajući u vidu njihovo određeno trajanje, jer će djeca moći biti s majkom svakog tjedna po dva cijela dana.

Stoga jer u navedenom dijelu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je u tom dijelu reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Revizija je osnovana glede odluke kojom je tužiteljica obvezana na plaćanje doprinosa za uzdržavanje djece povjerene na čuvanje i odgoj tuženiku kao ocu.

Naime, prema shvaćanju ovog suda obveza roditelja na plaćanje doprinosa za uzdržavanje djece koja su povjerena drugom roditelju (čl. 342. st. 1. ZBPO) nastaje od časa predaje djece roditelju kojem su povjerena, a u konkretnom slučaju revidentica je u postupku pred nižim sudovima navela, da su djeca odnosno pojedino dijete u proteklom razdoblju za koje je obvezana doprinositi za njihovo uzdržavanje, dakle u vrijeme nakon podnošenja tužbe 11. 4. 1995. pa do zaključenja glave rasprav živjela kod nje, a niži sudovi tu odlučnu okolnost nisu raspravili.

Stoga budući da uslijed pogrešnog pravnog pristupa nižih sudova nisu utvrđene sve potrebne činjenice nije se u tom dijelu glede obveze tužiteljice za uzdržavanje djece moglo odlučiti o osnovanosti revizije, pa je valjalo u tom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud biti dužan raspraviti i utvrditi, da li su i koje od djece u spomenutom proteklom razdoblju računajući od dana tužbe živjela kod revidentice, pa će ovisno o utvrđenju navedenih okolnosti ponovno odlučiti o obvezi tužiteljice glede plaćanja doprinosa za uzdržavanje.

U Zagrebu, 2. listopada 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.