Rev-842/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-842/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz O., koga zastupa A. R., odvjetnik u O., protiv tuženika Županije osječko-baranjske, Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Osijek, koga zastupa Državno pravobraniteljstvo Županije osječko-baranjske, radi prestanka radnog odnosa i isplate plaće, rješavajući revizije stranaka izjavljene protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku od 16. srpnja 1998. godine broj Gž-1178/98-2 kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku od 6. veljače 1998. godine broj Pr-474/96-44 i broj Pr-474/96-48, u sjednici održanoj dana 28. studenog 2000. godine,

presudio i riješio je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana, a revizija tuženika se prihvaća i preinačuju se presuda Županijskog suda u Osijeku od 16. srpnja 1998. godine broj Gž-1178/98-2 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 6. veljače 1998. godine broj Pr-474/96-44 u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u vezi otpremnine te se sudi:

Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom za isplatu otpremnine u iznosu od 3.762,00 kn sa zateznom kamatom, a iste presude se ukidaju u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok kao i u odluci o parničnim troškovima, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom i rješenjem obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime otpremnine 3.762,00 kn sa zateznom kamatom od 13. veljače 1995. godine do isplate te na ime naknade za topli obrok 84,30 kn sa zateznom kamatom od 1. listopada 1994. godine do isplate i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 2.609,37 kn, a preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće u razdoblju od 9. rujna 1994. godine do 12. veljače 1995. godine te za isplatu naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 1995. godini je odbijen, a tužba u odnosu na tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 1. rujna 1994. godine kojim je tužitelj ostao neraspoređen i prestaje mu radni odnos 12. veljače 1995. godine, te za naloženje tuženiku da tužitelja vrati u radni odnos odbačena je kao nepravovremena.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda i rješenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično odbijen i rješenja pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjska presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv iste presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine i predmet vrati nižestupanjskim sudovima na ponovno odlučivanje.

Stranke na revizije nisu odgovorile, a nadležni državni odvjetnik se o revizijama nije izjasnio. Revizija tuženika je osnovana, a revizija tužitelja nije osnovana.

Utvrđeno je da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika kao inspektor rada za zaštitu na radu. Tuženik je 26. svibnja 1994. godine raspisao natječaj za tri inspektora rada na koji se prijavio i tužitelj, ali nije u natječajnom postupku izabran, a tuženik je 1. rujna 1994. godine donio rješenje kojim tužitelj ostaje neraspoređen s danom 11. kolovoza 1994. godine zbog neimenovanja na dužnost koju je obavljao, a da mu radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 6 mjeseci, odnosno s danom 12. veljače 1995. godine, time da prava iz radnog odnosa ostvaruje do navedenog dana, a plaću sukladno čl. 381. st. 4. Zakona o upravi. Protiv tog rješenja tužitelj je 19. rujna 1994. godine uložio prigovor o kojem tuženik nije odlučio, a tužbu u ovom sporu podnio je 22. veljače 1995. godine.

Tuženik je tužitelju isplatio na ime otpremnine 3.762,00 kn no tužitelj smatra da mu tuženik po toj osnovi duguje još toliki iznos pozivajući se na čl. 383a. Zakona o upravi. Po njegovu shvaćanju pripada mu pravo na otpremninu u visini od 6 prosječnih osobnih dohodaka, a tuženik mu je otpremninu isplatio u visini od 3 prosječna osobna dohotka. Tijekom dijela otkaznog roka u 1995. godini tužitelj nije radio. Utvrđeno je da tuženiku pripada naknada za topli obrok za vrijeme dok je radio u iznosu od 84,30 kn koju mu tuženik nije isplatio. Tužitelj u 1995. godini nije koristio godišnji odmor, a za vrijeme neraspoređenosti od 11. kolovoza 1994. godine do 12. veljače 1995. godine tuženik mu je obračunavao i isplaćivao plaću u smislu čl. 381. st. 4. Zakona o upravi, te po toj osnovi tuženik tužitelju ništa ne duguje. Pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće, jer su utvrdili da je tuženik tužitelju za razdoblje dok je bio neraspoređen obračunavao i isplaćivao plaću u smislu čl. 381. st. 4. Zakona o upravi ("Narodne novine", broj 16/78, 50/78, 29/85, 41/90, 47/90, 53a/91 - dalje u tekstu ZU).

Međutim, pogrešnom primjenom materijalnog prava su nižestupanjski sudovi primjenom čl. 383a. st. 2. ZU obvezali tuženika da plati tužitelju pored isplaćenog iznosa od 3.762,00 kn na ime otpremnine (3 prosječna osobna dohotka) još toliki iznos po istoj osnovi. U konkretnom slučaju ne može se primijeniti ta zakonska odredba, jer se ona odnosi na radnika organa uprave koji je na prijedlog rukovoditelja organa kad to zahtijevaju naročite potrebe službe stavljen na raspolaganje odlukom tijela iz čl. 377. ZU. Tužitelju međutim radni odnos kod tuženika nije prestao u smislu čl. 383a. st. 1. ZU već u smislu čl. 311. st. 4. u vezi čl. 381. i 383. ZU. Odredbom čl. 311. st. 1. ZU propisano je da se zakonom odnosno odlukom skupštine društveno-političke zajednice može propisati da se na radnim mjestima na kojima se obavljaju određeni poslovi vezani za vršenje javnih ovlaštenja, radnici imenuju na određeno vrijeme koje ne može biti kraće od 4 godine i da se nakon isteka toga vremena mogu ponovo imenovati na radna mjesta, a prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka ako radnik imenovan na određeno vrijeme po proteku vremena na koje je imenovan ne bude na natječaju ponovo imenovan, ne prestaje mu radni odnos nego se raspoređuje na drugo odgovarajuće radno mjesto, dok prema odredbi st. 4. istog zakonskog članka, ako se radnik ne može rasporediti jer nema slobodnog radnog mjesta koje odgovara njegovoj stručnoj spremi shodno se primjenjuju odredbe čl. 381. i 383. ZU, dakle prestaje mu radni odnos po isteku propisanog otkaznog roka.

Kako je tuženik tužitelju 12. lipnja 1995. godine isplatio na ime otpremnine 3.762,00 kn temeljem čl. 20. st. 1. i 2. Zakona o izvršenju državnog proračuna ("Narodne novine", broj 98/94) u visini od 3 prosječne mjesečne plaće po djelatniku u gospodarstvu Republike Hrvatske u prethodna 3 mjeseca prije umirovljenja, obveza tuženika po toj osnovi u cijelosti je podmirena.

Pravilnom primjenom materijalnog prava su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 1995. godini. Naime, tužitelju je radni odnos kod tuženika prestao 12. veljače 1995. godine, a do toga dana tužitelju je tekao otkazni rok, no tužitelj nije faktično bio na radu.

Osnovano tuženik u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nisu odlučili o njegovom prijebojnom zahtjevu. Tuženik je na tu povredu ukazao u žalbi protiv prvostupanjske presude, a drugostupanjski sud pogrešno taj navod žalbe nije smatrao odlučnim, te ga nije ocijenio (čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje u tekstu ZPP).

Kako je tužitelj uložio prigovor protiv rješenja tuženika od 1. rujna 1994. godine kojim je određeno da ostaje neraspoređen i da mu radni odnos prestaje 12. veljače 1995. godine dana 19. rujna 1994. godine, o kojem tuženik nije odlučio, a tužbu u ovom sporu podnio 22. veljače 1995. godine, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužba u odnosu na tužbeni zahtjev za poništenje toga rješenja i za vraćanje na rad podnesena nepravovremeno. Naime, prema odredbi čl. 83. st. 1. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93, 29/94) radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora ima pravo u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom propisa tužbu u odnosu na te zahtjeve odbacili kao nepravovremenu. Nije prihvatljiv revizijski navod tužitelja da je rok za podnošenje tužbe u ovom sporu počeo teći od dana kada je podnio tuženiku zahtjev za izdavanje rješenja o prestanku radnog odnosa, a koji zahtjev je po njegovoj tvrdnji predao 23. siječnja 1995. godine. Predaja toga zahtjeva tuženiku nema nikakav utjecaj na tijek roka za podnošenje tužbe radi poništenja predmetnog rješenja i vraćanja tužitelja na rad.

Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije tuženika djelomično preinačiti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine odbijanjem toga zahtjeva (čl. 395. st. 1. ZPP), ukinuti iste presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok kao i odluci o parničnim troškovima i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP), a reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti (čl. 393., čl. 400. st. 4. u vezi čl. 393. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud raspraviti pitanja vezana uz prijebojni zahtjev tuženika a zatim će donijeti novu presudu kojom će odlučiti i o prijebojnom zahtjevu tuženika.

Za istaknuti je da prvostupanjskom presudom od 5. travnja 1996. godine broj P-72/95-8 nije pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za naknadu zbog nekorištenja godišnjeg odmora, kako smatra tuženik. Naime, tom presudom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor. Osnovano je tuženik istaknuo da je tužitelj podneskom od 22. svibnja 1995. godine označio tuženika - Županiju osječko-baranjsku, Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb Osijek, iz čega proizlazi da je u nižestupanjskim odlukama tuženik nepravilno označen.

S obzirom da je ovaj sud djelomično ukinuo nižestupanjske odluke, odlučio je da o troškovima revizijskog postupka odluči prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 28. studenog 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.