Rev-1029/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M., B. M.2, S. M. i D. M., svi iz S., Z. …, SRJ, zastupani po B. P., odvjetniku iz N., protiv tuženika "C. o." d.d. Z., za Filijalu K., zastupanog po F. L., dipl. pravniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. veljače 1994. godine br. Gž-9774/1993-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 17. srpnja 1992. godine br. P-198/91, u sjednici održanoj dana 22. listopada 1998. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-1029/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ispitujući pobijanu presudu u granicama tog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi nisu ostvareni.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1029/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M., B. M.2, S. M. i D. M., svi iz S., Z. …, SRJ, zastupani po B. P., odvjetniku iz N., protiv tuženika "C. o." d.d. Z., za Filijalu K., zastupanog po F. L., dipl. pravniku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 8. veljače 1994. godine br. Gž-9774/1993-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 17. srpnja 1992. godine br. P-198/91, u sjednici održanoj dana 22. listopada 1998. godine,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da je tuženik dužan na ime naknade štete platiti B.M. 320.000 HRD, B.M. 380.000 HRD, S.M. 820.000 HRD i D.M. 730.000 HRD sve sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji bez posebnog naznačavanja revizijskih razloga zbog kojih se revizija izjavljuje, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Iako u reviziji nisu naznačeni revizijski razlozi zbog kojih se revizija izjavljuje, iz sadržaja revizije može se razabrati da je ona izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama tog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92), sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi nisu ostvareni.
Predmet spora u ovoj parnici predstavljaju odštetni zahtjevi tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju su pretrpjeli kao posljedicu ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 5. kolovoza 1985. godine kada je došlo do sudara između osobnog vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika, u kojem su oni bili putnici, i teretnog vozila kojim je upravljao S.S.
Raspravljajući i ocjenjujući tuženikov prigovor zastare sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su taj prigovor ocijenili osnovanim i slijedom toga tužbeni zahtjev odbili.
Pravilno je zaključivanje sudova da u ovom slučaju pitanje zastare treba procjenjivati po općim kriterijima iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima - ZOO ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.), a ne prema odredbama iz čl. 377. ZOO kojima se uređuje pitanje zastare u slučaju kada je šteta prouzročena kaznenim djelom.
Naime, kada je osiguranik tuženika, u odnosu na koga se prosuđuje pitanje zastare i u odnosu na tuženika pravomoćno oslobođen od optužbe, onda ne može doći do primjene potonjeg propisa jer štetu koju su tužitelji pretrpjeli u njegovom vozilu, za koju on inače solidarno odgovara zajedno sa imateljem teretnog vozila, isti nije prouzročio kaznenim djelom.
Potpuno su nerazumljivi revizijski navodi da do dana 25. XII. 1989. godine kada je oslobađajuća presuda kaznenog suda postala pravomoćna, tužitelji nisu znali za osobu koja je štetu počinila, jer da se do tada vodio kazneni postupak protiv oba vozača, pa da zbog toga do tada nije moglo niti teći zastarijevanje.
Tužitelji su već u trenutku nastanka štetnog događaja znali za počinitelja štete, a to su oba vozača čija odgovornost za štetu je prema odredbi iz čl. 198. st. 3. ZOO solidarna, pri čemu nije od značaja pitanje njihove krivnje za nastanak štetnog događaja.
Slijedom navedenog, a na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana. U Zagrebu, 22. listopada 1998. godine
Predsjednik vijeća:
Dr. Ivo Grbin v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent:
(Štefica Klepac)