Revr-1177/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1177/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz D., kojeg zastupa punomoćnica S. Đ., odvjetnica iz N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, Građansko- upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl. br. Gž-1234/13-2 od 10. srpnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški posl. br. P-386/11-20 od 26. ožujka 2013., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice te potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženica obvezana platiti tužitelju:

- 50.713,55 kn bruto s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

- trošak parničnog postupka od 14.450,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 26. ožujka 2013. do isplate.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a. Predlaže revizijskom sudu da „ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vrati na ponovno suđenje“.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže da „revizijski sud odbije reviziju tužene kao neosnovanu odnosno potvrdi nižestupanjske presude“.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženica je reviziju podnijela na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a i u biti (s obzirom na istaknute razloge važnosti pitanja) reviziju temelji na postavljenom pitanju:

"da li (djelatne vojne osobe) imaju pravo na naknadu za prekovremeni rad na straži i dežurstvu za sate koje stvarno nisu efektivno radili (priprema i odmor)?", odnosno: „je li životno prihvatljivo da se djelatnoj vojnoj osobi tijekom obavljanja službe dežurstva, odnosno stražarskog osiguranja priznaje kao da je radio neprekidno 7 dana po 24 sata?“,

i pritom ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. navodeći da je o postavljenom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje „da nije životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno“, te na odluke Županijskog suda u Karlovcu i Županijskog suda u Bjelovaru.

Predmet spora zahtjev je tužitelja (kao djelatne vojne osobe) za isplatu dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, a kojeg je tužitelj obavljao u razdoblju od prosinca 2007. do listopada 2010.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „je tužitelj raspoređen u ustrojbenu cjelinu: 3. Gardijska oklopno-mehanizirana brigada, Tenkovska bojna „K.“, 3. tenkovska satnija, 3. tenkovski vod, … - V. s ustrojbenim činom desetnik na dužnosti zapovjednika 3. tenka“,

- da „je tužitelj provodio sve aktivnosti i zadaće u sastavu svoje postrojbe te da je bio angažiran na stražarskom osiguranju, terenu i dežurstvu postrojbi - sve sukladno mjesečnoj evidenciji“,

- da se „straža odvijala na način da je tužitelj 2 sata dežurao, 2 sata bio u pripravnosti i 2 se sata odmarao“, odnosno da je „na terenima aktivno radno vrijeme bilo od 7,00 do 23,00 sata, a drugo vrijeme bilo je za odmor u sklopu terena“, kao i da je tužitelj „dežurstva odrađivao i kao dežurni i kao pomoćnik dežurnog te je u 24 sata imao 6 sati noćnog odmora“.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi zahtjev tužitelja ocijenili su osnovanim uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je valjalo „sukladno utvrđenom aktivnom radnom vremenu“ izračunati „broj radnih sati, sve iz razloga jer je životno neprihvatljivo, odnosno nemoguće raditi 24 sata dnevno“,

- da je „jedina vrsta rada za koju je sud priznao trajanje 72 sata su borbene zadaće, odnosno neprekidne borbene vježbe“,

- da „tužena nalaz nije detaljno analizirala jer u protivnom ne bi isticala prigovor u smislu vještačenja na bazi 24 sata“ jer „da je sud jasno odredio da se vještače samo utvrđeni sati rada i da se utvrđeni sati odmora neće uzeti u obzir“, a da „vještak niti u jednom segmentu svog vještačenja nije izašao izvan okvira sudskog rješenja te je vještačenje isključivo izvršio onako kako mu je rješenjem određeno“,

- da „za razdoblje od 1. listopada 2009. nije primijenio Kolektivni ugovor u pogledu naknade za rad dulji od radnog vremena provedenog na dežurstvu i straži, već samo za terene, sahrane i radne grupe koje vrste rada nisu obuhvaćene Pravilnikom i Odlukom“.

Reviziju tuženice valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno (ovdje odlučno) za odluku o konkretnom sporu, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U konkretnom slučaju od odgovora na (u reviziji) postavljeno pitanje ne ovisi odluka o sporu.

Naime, nižestupanjske presude donesene su (prije svega):

- temeljem navedenog zaključka: da je valjalo „sukladno utvrđenom aktivnom radnom vremenu“ izračunati „broj radnih sati, sve iz razloga jer je životno neprihvatljivo, odnosno nemoguće raditi 24 sata dnevno“, odnosno da „tužena nalaz nije detaljno analizirala jer u protivnom ne bi isticala prigovor u smislu vještačenja na bazi 24 sata“ jer „da je sud jasno odredio da se vještače samo utvrđeni sati rada i da se utvrđeni sati odmora neće uzeti u obzir“, a da „vještak niti u jednom segmentu svog vještačenja nije izašao izvan okvira sudskog rješenja te je vještačenje isključivo izvršio onako kako mu je rješenjem određeno“,

a postavljenim pitanjem (u vezi s istaknutim razlozima važnosti) upravo se i ukazuje na ono na čemu je i temeljena osporena presuda: da nije životno prihvatljivo da se djelatnoj vojnoj osobi tijekom obavljanja službe dežurstva, odnosno stražarskog osiguranja priznaje kao da je radio neprekidno 7 dana po 24 sata, odnosno da iste osobe nemaju pravo na naknadu za prekovremeni rad na straži i dežurstvu za vrijeme korištenja odmora, kada nisu efektivno radili.

Ovdje je i za ukazati (bez obzira što to tuženica ne ističe u reviziji) da su nižestupanjski sudovi tužitelju priznali samo „kao jedinu vrstu rada“ u „trajanju od 72 sata“ - onu kada je isti bio u „borbenoj zadaći, odnosno neprekidnoj borbenoj vježbi“, dok se postavljeno pitanje u reviziji (u vezi s istaknutim razlozima važnosti) odnosi na drugo: samo na pravo na naknadu za prekovremeni rad za vrijeme straže i dežurstva.

Sukladno tome, po revidentici naznačeno pitanje nije važno za njezinu konkretnu pravnu poziciju i odluku o konkretnom sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usaglašavati shvaćanja u svezi s kojim je pitanje postavljeno) i podnesena revizija (time) ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

Revizijski sud pritom ukazuje da se izvanredna revizija, a da bi bila dopuštena, ne može s uspjehom podnijeti samo uz naznaku pitanja: mora se raditi o pitanju (ovdje odlučno) o kojemu ovisi odluka u konkretnom sporu (pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje) - a koje bi ujedno bilo važno (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi - ili onoj koju bi trebalo promijeniti) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: a ovdje postavljeno pitanje, onako kako je formulirano - i prema shvaćanju koje se njime sugerira prihvatiti, nije važno za odluku o predmetu spora - prema onome shvaćanju na kojemu je osporena presuda temeljena.

Budući da (slijedom iznesenog) o naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i ono (time) nije niti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija nije dopuštena.

Stoga je reviziju tuženice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 17. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.