P-231/2024-56 · Općinski sud u Bjelovaru

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-231/2024-56.

(Raniji broj: P-583/2019)

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta, odvjetnicima iz Garešnice, V. Nazora 15a, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko & Knežević & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 11. srpnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 778,99 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava na iznos od

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.11.2005 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.1.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.2.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.5.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.6.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.7.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.8.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.10.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.11.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.12.2006 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.1.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.3.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.4.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.5.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.6.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.8.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.9.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.10.2007 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.12.2007 pa do isplate

na iznos od 14,07 EUR počam od dana 1.2.2008 pa do isplate

na iznos od 14,04 EUR počam od dana 1.3.2008 pa do isplate

na iznos od 14,02 EUR počam od dana 1.4.2008 pa do isplate

na iznos od 14,00 EUR počam od dana 1.5.2008 pa do isplate

na iznos od 13,97 EUR počam od dana 1.6.2008 pa do isplate

na iznos od 13,96 EUR počam od dana 1.7.2008 pa do isplate

na iznos od 13,92 EUR počam od dana 1.8.2008 pa do isplate

na iznos od 13,91 EUR počam od dana 1.9.2008 pa do isplate

na iznos od 13,88 EUR počam od dana 1.10.2008 pa do isplate

na iznos od 13,86 EUR počam od dana 1.11.2008 pa do isplate

na iznos od 13,83 EUR počam od dana 1.12.2008 pa do isplate

na iznos od 13,81 EUR počam od dana 1.1.2009 pa do isplate

na iznos od 13,78 EUR počam od dana 1.2.2009 pa do isplate

na iznos od 13,76 EUR počam od dana 1.3.2009 pa do isplate

na iznos od 13,73 EUR počam od dana 1.4.2009 pa do isplate

na iznos od 22,25 EUR počam od dana 1.5.2009 pa do isplate

na iznos od 22,20 EUR počam od dana 1.6.2009 pa do isplate

na iznos od 22,17 EUR počam od dana 1.7.2009 pa do isplate

na iznos od 22,12 EUR počam od dana 1.8.2009 pa do isplate

na iznos od 22,08 EUR počam od dana 1.9.2009 pa do isplate

na iznos od 22,04 EUR počam od dana 1.10.2009 pa do isplate

na iznos od 21,99 EUR počam od dana 1.11.2009 pa do isplate

na iznos od 21,95 EUR počam od dana 1.12.2009 pa do isplate

na iznos od 21,91 EUR počam od dana 1.1.2010 pa do isplate

na iznos od 21,86 EUR počam od dana 1.2.2010 pa do isplate

na iznos od 21,82 EUR počam od dana 1.3.2010 pa do isplate

na iznos od 21,77 EUR počam od dana 1.4.2010 pa do isplate

na iznos od 21,72 EUR počam od dana 1.5.2010 pa do isplate

na iznos od 21,68 EUR počam od dana 1.6.2010 pa do isplate

na iznos od 21,63 EUR počam od dana 1.7.2010 pa do isplate

na iznos od 21,58 EUR počam od dana 1.8.2010 pa do isplate

na iznos od 21,54 EUR počam od dana 1.9.2010 pa do isplate

na iznos od 21,49 EUR počam od dana 1.10.2010 pa do isplate

na iznos od 15,70 EUR počam od dana 1.11.2010 pa do isplate

na iznos od 15,66 EUR počam od dana 1.12.2010 pa do isplate

na iznos od 15,63 EUR počam od dana 1.1.2011 pa do isplate

na iznos od 15,58 EUR počam od dana 1.2.2011 pa do isplate

na iznos od 15,55 EUR počam od dana 1.3.2011 pa do isplate

na iznos od 15,51 EUR počam od dana 1.4.2011 pa do isplate

na iznos od 15,47 EUR počam od dana 1.5.2011 pa do isplate

na iznos od 8,72 EUR počam od dana 1.6.2011 pa do isplate

na iznos od 8,71 EUR počam od dana 1.7.2011 pa do isplate

na iznos od 8,67 EUR počam od dana 1.8.2011 pa do isplate

na iznos od 8,65 EUR počam od dana 1.9.2011 pa do isplate

na iznos od 8,63 EUR počam od dana 1.10.2011 pa do isplate

na iznos od 0,94 EUR počam od dana 1.11.2011 pa do isplate

na iznos od 0,94 EUR počam od dana 1.12.2011 pa do isplate

na iznos od 0,93 EUR počam od dana 1.1.2012 pa do isplate

na iznos od 0,93 EUR počam od dana 1.2.2012 pa do isplate

na iznos od 0,93 EUR počam od dana 1.3.2012 pa do isplate

na iznos od 0,92 EUR počam od dana 1.4.2012 pa do isplate

na iznos od 0,92 EUR počam od dana 1.5.2012 pa do isplate

na iznos od 0,91 EUR počam od dana 1.6.2012 pa do isplate

na iznos od 0,91 EUR počam od dana 1.7.2012 pa do isplate

na iznos od 0,91 EUR počam od dana 1.8.2012 pa do isplate

na iznos od 0,90 EUR počam od dana 1.9.2012 pa do isplate

na iznos od 0,90 EUR počam od dana 1.10.2012 pa do isplate

na iznos od 0,89 EUR počam od dana 1.11.2012 pa do isplate

na iznos od 0,89 EUR počam od dana 1.12.2012 pa do isplate

na iznos od 0,89 EUR počam od dana 1.1.2013 pa do isplate

na iznos od 0,88 EUR počam od dana 1.2.2013 pa do isplate

na iznos od 0,88 EUR počam od dana 1.3.2013 pa do isplate

na iznos od 0,87 EUR počam od dana 1.4.2013 pa do isplate

na iznos od 0,86 EUR počam od dana 1.5.2013 pa do isplate

na iznos od 0,86 EUR počam od dana 1.6.2013 pa do isplate

na iznos od 0,86 EUR počam od dana 1.7.2013 pa do isplate

na iznos od 0,85 EUR počam od dana 1.8.2013 pa do isplate

na iznos od 0,85 EUR počam od dana 1.9.2013 pa do isplate

na iznos od 0,85 EUR počam od dana 1.10.2013 pa do isplate

na iznos od 0,84 EUR počam od dana 1.11.2013 pa do isplate

na iznos od 0,84 EUR počam od dana 1.12.2013 pa do isplate

na iznos od 0,83 EUR počam od dana 1.1.2014 pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.699,76 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava

na iznos od 0,03 EUR počam od dana 1.8.2005 pa do isplate

na iznos od 3,07 EUR počam od dana 1.9.2005 pa do isplate

na iznos od 2,94 EUR počam od dana 12.9.2005 pa do isplate

na iznos od 0,01 EUR počam od dana 1.10.2005 pa do isplate

na iznos od 4,80 EUR počam od dana 10.10.2005 pa do isplate

na iznos od 0,02 EUR počam od dana 1.11.2005 pa do isplate

na iznos od 4,45 EUR počam od dana 16.11.2005 pa do isplate

na iznos od 4,15 EUR počam od dana 1.12.2005 pa do isplate

na iznos od 4,33 EUR počam od dana 1.1.2006 pa do isplate

na iznos od 2,72 EUR počam od dana 1.2.2006 pa do isplate

na iznos od 0,10 EUR počam od dana 1.9.2006 pa do isplate

na iznos od 11,19 EUR počam od dana 1.11.2008 pa do isplate

na iznos od 13,67 EUR počam od dana 1.1.2009 pa do isplate

na iznos od 14,68 EUR počam od dana 1.2.2009 pa do isplate

na iznos od 15,70 EUR počam od dana 1.3.2009 pa do isplate

na iznos od 12,66 EUR počam od dana 1.4.2009 pa do isplate

na iznos od 12,76 EUR počam od dana 1.5.2009 pa do isplate

na iznos od 9,35 EUR počam od dana 1.6.2009 pa do isplate

na iznos od 5,36 EUR počam od dana 1.7.2009 pa do isplate

na iznos od 7,00 EUR počam od dana 1.8.2009 pa do isplate

na iznos od 9,89 EUR počam od dana 1.9.2009 pa do isplate

na iznos od 7,08 EUR počam od dana 1.10.2009 pa do isplate

na iznos od 6,80 EUR počam od dana 1.11.2009 pa do isplate

na iznos od 10,15 EUR počam od dana 1.12.2009 pa do isplate

na iznos od 12,84 EUR počam od dana 1.1.2010 pa do isplate

na iznos od 16,35 EUR počam od dana 1.2.2010 pa do isplate

na iznos od 15,50 EUR počam od dana 1.3.2010 pa do isplate

na iznos od 21,54 EUR počam od dana 1.4.2010 pa do isplate

na iznos od 20,23 EUR počam od dana 1.5.2010 pa do isplate

na iznos od 21,66 EUR počam od dana 1.6.2010 pa do isplate

na iznos od 37,74 EUR počam od dana 1.7.2010 pa do isplate

na iznos od 34,18 EUR počam od dana 1.8.2010 pa do isplate

na iznos od 47,26 EUR počam od dana 1.9.2010 pa do isplate

na iznos od 40,77 EUR počam od dana 1.10.2010 pa do isplate

na iznos od 34,61 EUR počam od dana 1.11.2010 pa do isplate

na iznos od 51,07 EUR počam od dana 1.12.2010 pa do isplate

na iznos od 59,46 EUR počam od dana 1.1.2011 pa do isplate

na iznos od 53,18 EUR počam od dana 1.2.2011 pa do isplate

na iznos od 55,11 EUR počam od dana 1.3.2011 pa do isplate

na iznos od 49,85 EUR počam od dana 1.4.2011 pa do isplate

na iznos od 50,44 EUR počam od dana 1.5.2011 pa do isplate

na iznos od 65,86 EUR počam od dana 1.6.2011 pa do isplate

na iznos od 68,56 EUR počam od dana 1.7.2011 pa do isplate

na iznos od 87,20 EUR počam od dana 1.8.2011 pa do isplate

na iznos od 84,56 EUR počam od dana 1.9.2011 pa do isplate

na iznos od 69,93 EUR počam od dana 1.10.2011 pa do isplate

na iznos od 68,09 EUR počam od dana 1.11.2011 pa do isplate

na iznos od 67,09 EUR počam od dana 1.12.2011 pa do isplate

na iznos od 70,79 EUR počam od dana 1.1.2012 pa do isplate

na iznos od 74,93 EUR počam od dana 1.2.2012 pa do isplate

na iznos od 75,03 EUR počam od dana 1.3.2012 pa do isplate

na iznos od 72,44 EUR počam od dana 1.4.2012 pa do isplate

na iznos od 73,29 EUR počam od dana 1.5.2012 pa do isplate

na iznos od 74,88 EUR počam od dana 1.6.2012 pa do isplate

na iznos od 73,37 EUR počam od dana 1.7.2012 pa do isplate

na iznos od 73,48 EUR počam od dana 1.8.2012 pa do isplate

na iznos od 72,03 EUR počam od dana 1.9.2012 pa do isplate

na iznos od 69,15 EUR počam od dana 1.10.2012 pa do isplate

na iznos od 72,46 EUR počam od dana 1.11.2012 pa do isplate

na iznos od 73,41 EUR počam od dana 1.12.2012 pa do isplate

na iznos od 73,48 EUR počam od dana 1.1.2013 pa do isplate

na iznos od 68,68 EUR počam od dana 1.2.2013 pa do isplate

na iznos od 71,77 EUR počam od dana 1.3.2013 pa do isplate

na iznos od 72,61 EUR počam od dana 1.4.2013 pa do isplate

na iznos od 70,76 EUR počam od dana 1.5.2013 pa do isplate

na iznos od 65,55 EUR počam od dana 1.6.2013 pa do isplate

na iznos od 63,50 EUR počam od dana 1.7.2013 pa do isplate

na iznos od 65,64 EUR počam od dana 1.8.2013 pa do isplate

na iznos od 67,82 EUR počam od dana 1.9.2013 pa do isplate

na iznos od 71,85 EUR počam od dana 1.10.2013 pa do isplate

na iznos od 69,90 EUR počam od dana 1.11.2013 pa do isplate

na iznos od 70,96 EUR počam od dana 1.12.2013 pa do isplate

na iznos od 71,68 EUR počam od dana 1.1.2014 pa do isplate

na iznos od 68,96 EUR počam od dana 1.2.2014 pa do isplate

na iznos od 70,12 EUR počam od dana 1.3.2014 pa do isplate

na iznos od 69,30 EUR počam od dana 1.4.2014 pa do isplate

na iznos od 67,83 EUR počam od dana 1.5.2014 pa do isplate

na iznos od 67,10 EUR počam od dana 1.6.2014 pa do isplate

na iznos od 67,73 EUR počam od dana 1.7.2014 pa do isplate

na iznos od 69,49 EUR počam od dana 1.8.2014 pa do isplate

na iznos od 71,74 EUR počam od dana 1.9.2014 pa do isplate

na iznos od 72,11 EUR počam od dana 1.10.2014 pa do isplate

na iznos od 72,89 EUR počam od dana 1.11.2014 pa do isplate

na iznos od 74,21 EUR počam od dana 1.12.2014 pa do isplate

na iznos od 73,44 EUR počam od dana 1.1.2015 pa do isplate

na iznos od 100,56 EUR počam od dana 1.2.2015 pa do isplate

na iznos od 97,02 EUR počam od dana 1.3.2015 pa do isplate

na iznos od 99,57 EUR počam od dana 1.4.2015 pa do isplate

na iznos od 97,50 EUR počam od dana 1.5.2015 pa do isplate

na iznos od 100,09 EUR počam od dana 1.6.2015 pa do isplate

na iznos od 98,19 EUR počam od dana 1.7.2015 pa do isplate

na iznos od 95,69 EUR počam od dana 1.8.2015 pa do isplate

na iznos od 90,77 EUR počam od dana 1.9.2015 pa do isplate

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.463,51 EUR zajedno sa zateznom kamatom počam od dana 30. rujna 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 2.239,50€ sa zakonskom zateznom kamatom zatraženom od svakog pojedinog iznosa do isplate istaknuto radi prebijanja, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja.

V Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju GB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnične troškove u iznosu od 2.187,50€ zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi utvrđenja isplate.

U tužbi navodi da je sa tužiteljem zaključio ugovor o kreditu broj 5102537455 22. srpnja 2007. godine a kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 54.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, s ugovorenim rokom otplate 240 mjeseci (20 godina).

Za trajanje otplate kredita kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja a sve sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Pravomoćnim presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke I, II, III, IV, V, VI i VII izreke kojom se utvrđuje da je među inim, tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. godine.

Ugovor o kreditu osim što je zaključen sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen je i sa valutnom klauzulom u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2521/2015 i dr., kao i u rješenju U- I-3685/2015 i dr. a temeljem navedenih tumačenja donijeta je odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP-a), propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Tužitelj je sa tuženikom zaključio i Aneks ugovora o kreditu dana 8. veljače 2016. godine a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim, potpisom tog ugovora te provedbom konverzije tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

U vrijeme zaključenja Aneksa ugovora nije bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzirom prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji.

Posljedice koju na konkretan predmet imaju utvrđena iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu "Franak" odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF jest da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF.

Prema okvirnom izračunu sačinjenom za potrebe ovog postupka utvrđeno je da tužitelj u postupku konverzije nije obeštećen za više plaćene iznose s temelja promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule te tuženik tužitelju s tih osnova do 30. rujna 2015. godine ostao dužan iznos od 6.577,03 kune s naslova preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope, te iznos od 31.821,24 kune s naslova primjene valutne klauzule. Isto tako je utvrđeno da je s osnove razlike glavnice ostao dug u iznosu od 20.170,22 kune.

Nakon provedbe konverzije glavnica u valuti EUR izražena u kunskoj protuvrijednosti koju je utvrdio tuženik konverzijom je bila veća od one glavnice koja bi na dan 30. rujna 2015. godine bila da se na kredit u valuti CHF nisu primjenjivale ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

S obzirom da je pravomoćnom presudom VTSRH utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO-a) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora a sve u svezi čl. 1111., 1115., 1046. ZOO-a.

Stoga, predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu s osnova preplaćene kamate u iznosu od 6.577,03 kune zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim na pojedinačne iznose do isplate, te iznos od 31.821,24 kune s naslova primjene valutne klauzule, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na pojedinačne iznose od dana dospijeća do isplate te novčanu tražbinu na ime razlike glavnice u iznosu od 20.170,22 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. rujna 2015. godine do isplate, uz nadoknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tijekom postupka a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci, s tim da je povećao tužbeni zahtjev umjesto ranijeg iznosa od 7.773,37€ sada potražuje iznos od 7.942,26€ odnosno povećao je tužbeni zahtjev za iznos od 168,89€ a što je sud dopustio svojim raspravnim rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu 27. svibnja 2025. godine s obzirom da sud smatra da je to svrsishodno za rješavanje odnosa među strankama u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je na str. 6 Ugovora o kreditu broj 5102537455 od 22. srpnja 2005. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača a u svezi čl. 230. ZOO-a. Ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima naknade štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Ističe da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu čime su ugovorne strane regulirale međusobne odnose a iz čega proizlazi da tužitelj ne bi imao niti pravni interes voditi ovaj postupak.

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Isto tako, navodi da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete su u obzir pa se bilo kakvo novčano potraživanje po toj osnovi koju navodi tužitelj ukazuje neosnovanim.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. SB i dr.sc. ZB s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP), pa uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 2. srpnja 2009. do 2. rujna 2015. godine, cjelokupno potraživanje tužitelja je u zastari s obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2019. godine s obzirom da je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004.

Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke.

Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula". Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke.

Nadalje se ističe, da tuženik nije ostvario "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imao bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,500 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (OB, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan.

Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira.

Ukoliko bi sud ocijenio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule tada postavlja prijebojni zahtjev s osnova postojanja tražbine tuženika prema tužitelju (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i tečaj niži od početnog).

Ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.386,73 kune (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) ali i s osnove razlike u depozitu koja je u trenutku kada je isplaćen iznosila 10.694,88 kn više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu. Stoga predlaže da sud utvrdi presudom da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 12.081,61 kunu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate. U odnosu na tužbeni zahtjev kojima zahtijeva da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita.

U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom.

Tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 730,19CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečni iznose do isplate.

Također, predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja. Predlaže da sud odbije tužbu uz nadoknadu troškova postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-231/2024 (Raniji broj: P-583/2019), tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102537455 od 22. srpnja 2005. godine (list 8-13), u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. broj [broj ZK uloška] k.o. broj [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (list 17, 19), u otplatni plan (list 20-22, 25-26, 28- 29, 30-31, 32-33, 34-35), u obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (list 23-25, 27-28, 30, 32, 34), u pregled prometa po partiji kredita (list 36-41), u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu (list 42-47), u pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 1. rujna 2015. do 25. travnja 2016. (list 48), u pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 12. travnja 2016. do 19. veljače 2019. godine (list 49-50), u izračun Greta računovodstvo d.o.o. (list 52-53), u obavijest o izračunu konverzije kredita i izračun konverzije kredita, obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 68-77), u sudsku praksu (list 78-89, 131-132, 142-226, 244-320, 334-336, 456-462, 678-702, 747-757, 800-804), u članke prof.dr.sc. SB doc.dr.sc. ZB objavljene u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list 90-94), u brošure i reklamni materijal za stambene kredite tuženika (list 95-122), u ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita]/73406038-7500068069 od 25. srpnja 2005. godine (list 123), u izvod prometa po računu (124), u metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope na kredite i proizvode banke na koje se obračunavala ugovorena kamata (list 125-128), u obavijest Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. godine (list 129), u obavijest za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. godine (list 130), u obavijest Hrvatske narodne banke od 9. prosinca 2013. godine (list 133), u članak mr.sc. ŠB, dipl.iur. u časopisu Pravo i porezi 9/18 (list 321-333), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 495-526), u ispravak nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 703-736). Izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽB (list 486-487) te tužitelja (list 805-806).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102537455 od 22. srpnja 2005. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor a tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita a tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF, kao namjena kredita naveden je stambeni kredit za kupovinu nekretnina, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,500% godišnje, da se kredit u iznosu od 54.000,00 CHF i kamata iz točke. 8. tog Ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

7. Uvidom u izvadak iz knjige položenih ugovora zk. ul. broj [broj ZK uloška] broj [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], utvrđuje se da je tužitelj kao i ŽB kao sudužnik na temelju ugovora o kreditu od 22. srpnja 2005. godine kupili stan koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika i lođe, ukupne površine 69,36m[2] i da je uknjiženo pravo zaloga u korist tuženika radi podizanja kredita u kunskoj protuvrijednosti od 54.000,00 CHF.

8. Iz otplatnog plana za kredit od 19. veljače 2019. godine, proizlazi da je tužitelj podigao kredit u iznosu od 54.000,00 CHF, u 240 obroka i iznos obroka 341,63 CHF, kamatna stopa 4,500% promjenjiva, te da prvi anuitet dospijeva 1. rujna 2005. godine a zadnji 1. kolovoza 2025. godine.

9. Uvidom u obavijesti uvjeta po kreditu utvrđuje se da je tuženik obavještavao tužitelja o povećanju kamatne stope na podignuti kredit koji je u otplati na način da je tuženik obavještavao tužitelja o datumu početka korištenja kredita, krajnjem roku odobrenog kredita, iznosu odobrenog kredita, neotplaćenom iznosu kredita, roku otplate kredita u mjesecima i danima, datumu dospijeća prve otplatne rate, datumu dospijeća slijedeće otplatne rate, iznosu godišnje kamatne stope. Isto tako, tuženik je nakon promjena uvjeta po kreditu zbog promjene kamatne stope dostavljao i otplatne planove u kojim otplatnim planovima je utvrđivao otplatnu ratu koja se mijenja zbog promjene kamatne stope.

10. Iz pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 25. srpnja 2005. godine do 30. rujna 2015. godine utvrđuje se da je tužitelj vršio otplatu kredita.

11. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102537455 od 8. veljače 2016. godine, utvrđuje se da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim Aneksom su zaključeni ugovor o kreditu broj 5102537455 na iznos od 54.000,00 CHF konvertirali tako da su ugovorili otplatu kredita u EUR, te su stranke ugovorile da na dan konverzije 30. rujna 2015. godine korisnik kredita na ime nedospjele glavnice kredita duguje 12.468,94€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja a koja glavnica će se podmirivati sukladno otplatnom planu koji su stranke ugovorile u toč. 9. Aneksa.

Isto tako, stranke su u Aneksu ugovorile kamatnu stopu u visini 3,23% koja je promjenjiva te su stranke i ugovorile na koji način se određuje visina promjenjive kamatne stope.

U čl. 7. toč. 2. stranke su ugovorile da korisnik kredita ima prema banci s osnove obveza utvrđenih u Aneksu obvezu u ukupnom iznosu od 21.739,64€ a što predstavlja nedospjelu glavnicu te su stranke u Aneksu uredile i ostala prava i obveze. Uvidom u obavijest o izračunu konverzije kredita, utvrđuje se da je tuženik tužitelju dostavio obavijest o izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine tako da je prikazao stanje CHF kredita na dan 30. rujna 2015. godine, uvjete konverzije CHF kredita u EUR kredit, specifikaciju uplata po CHF kreditu, namirenje obveza po EUR kreditu s evidentiranim promjenama ugovorenih uvjeta po CHF kreditu do 30. rujna 2015. godine, obrazac za prihvat konverzije te nacrt Aneksa ugovora o kreditu. Isto tako, iz izračuna proizlazi da je ukupno plaćeno u EUR 30.998,61, da je namirena zatezna kamata i drugi troškovi u iznosu od 6,22€, da ukupni iznos uplate umanjen za namirene zatezne kamate i druge troškove iznosi 30.992,39€, a da ukupni iznos dospjelih obveza po glavnici i kamati iznosi 30.900,50€, iznos preplate u kunama 701,31; zbroj ukupno preostalih anuiteta za naplatu 30.365,23€.

12. Tuženik je dostavio i članak autora mr.sc. ŠB, diplomiranog pravnika o učinku podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i članak prof. dr. sc. SB i doc.dr.sc. ZB, u kojima autori razmatraju ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, pa se može reći da autori u navedenim člancima iznose svoje stavove o navedenoj problematici.

13. Isto tako, tuženik je dostavio u spis oglase i brošure iz kojih je vidljivo da je oglašavao uvjete za odobravanje stambenih kredita kako u eurima tako i u švicarskim francima na kojima je naglašavao kamatnu stopu koja se odobrava uz kredit.

14. Uvidom u Ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita]/73406038-7500068069 zaključen dana 25. srpnja 2005. godine iz kojeg ugovora proizlazi da stranke ugovaraju osnovu ugovora na temelju pologa deponenta u korist banke kao instrument osiguranja po kreditu partije broj 5102537455 sklopljen između stranaka te utvrđuju iznos depozita u iznosu od 5.400,00 CHF i da depozit služi kao instrument osiguranja tražbine banke koja proizlazi iz ugovora o kreditu. Stranke utvrđuju rok oročenja 241 mjesec računajući od dana uplate depozita te su stranke ugovorile da će banka vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja odnosno nakon podmirenja svih tražbina banke koja proizlazi iz ugovora o kreditu.

Stranke su također dogovorile da je oročeni depozit beskamatan. Isto tako, potpisom ugovora deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenog po ovom ugovoru.

15. Uvidom u izvod iz prometa po računu utvrđuje se da je depozit uplaćen dana 29. srpnja 2005. godine iz kredita u iznosu od 5.400,00 CHF te da je dana 13. travnja 2016. godine iznos od 5.409,97 CHF isplaćen tužitelju na njegov račun s tim da su mu i pripisane pasivne kamate u iznosu od 9,97CHF.

16. Iz iskaza svjedoka ŽB proizlazi da je kredit podigao tužitelja a njezin suprug u Erste banci 2005. godine na iznos 30.500,00 CHF, s kojim je i ona išla kada je dogovarao uvjete kredita i kada se provodio postupak za zaključenje ugovora i radi ostvarivanja kredita. Kredit im je trebao za kupnju stana i došli su u Erste banku u [adresa] i raspitivali se za kredit u eurima, međutim službenica banke im je ponudila kredit u švicarskim francima jer je rekla da su kamate manje i da su uvjeti isti kao u eurima i zašto onda ne bi uzeli taj kredit koji im je povoljniji i onda su oni pristali na to.

Kamata je bila promjenjiva a upravo su zbog kamate išli jer je bila prilikom zaključenja kredita manja, rok otplate je bio 20 godina. Nije spominjala nikakvu valutnu klauzulu, ništa nije objašnjavala, dobili su otplatni plan gdje je bila izračunata mjesečna rata kredita. Rata kredita je bila izražena u CHF ali otplata je bila u kunama na dan plaćanja prema tečaju. Nisu se susretali sa valutom CHF i onda su se i raspitivali i rečeno im je da je isto kao euro i da je Švicarska uređena zemlja i da je to stabilna valuta. Prva rata je bila 1.300,00 kuna što im je odgovaralo s obzirom na otplatu od plaće. Tužitelj je dao trajni nalog preko Erste banke gdje je imao i otvoren svoj račun i tako je vršeno plaćanje.

Par godina je bilo sve u redu tek nakon nekoliko godina došlo je do promjene kamatne stope, dobivali su obavijest o promjeni kamatnih stopa i uvijek je kamatna stopa rasla. Poslije par godina saznali su i da je došlo do promjene tečaja valute CHF. Rata kredita u kunama se povećavala tako da je došla na 2.100,00 kuna. Suprug je otplaćivao tako kredit, bilo je teško otplaćivati jer nisu očekivali tako veliko povećanje, to je bila dupla rata i 2015. godine došlo je do promjene i suprug je išao u banku kada je postojala mogućnost konverzije kredita u EUR jer je to pokrenuto od strane države s obzirom da je većina korisnika kredita bila zainteresirana, nastao je problem.

Išla je i ona sa suprugom kada je zaključivao aneks ugovora o konverziji. Konverzija je izvršena u EUR, tada je utvrđena preplata za jednu ratu kada se kredit pretvorio iz CHF u EUR i dalje je suprug nastavio otplaćivati i vrlo brzo su prešli onda u kunski kredit. Kredit je otplaćen s tim da je onda pretvoren kredit u kunski i rata je bila 1.600,00 kuna, i išli su na kune i bila je fiksna kamata i kamata je bila veća u odnosu na EUR ali je bila sigurna jer je bila određena kao fiksna jer su se bojali promjenjive kamate. Kredit je otplaćen 2023. godine.

Ne sjeća se kada je napravljen taj obračun konverzije koliko je još trebalo otplaćivati, kolika je bila glavnica izražena u EUR. Prije zaključenja ugovora u CHF banka im nije davala niti objašnjavala što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu da bi dobivali brošure i letke gdje je to sve bilo objašnjeno. Pristali su na kredit u CHF zato što je u tom momentu bio povoljan kredit i predočen im je kao najpovoljniji kredit. Stan je koštao negdje 35.000,00€, a kredit su podigli na iznos od 54.000,00 CHF. Kredit je otplatio suprug trajnim nalogom a ona kao jamac nije otplatila niti jednu ratu od svoje plaće. Stan u kojem živi nisu nikada iznajmljivali i stan koriste za svoje stanovanje.

Kada su došli u banku bilo je sve napisano na obrascu ugovora tako da nisu mogli ništa pregovarati. Nisu objašnjavali ništa o visini rate da može biti eventualno 1.000,00 kuna a da može narasti na 3.000,00 kuna. Bila je sudužnik kredita a nije bila upoznata da se može pregovarati niti je pokušavala. Nije pročitala ugovor kada su bili u banci, a bili su kod javnog bilježnika i javni bilježnik je pročitao ugovor a nakon što je ovjeren, pročitala je ugovor.

17. Iz iskaza tužitelja FB proizlazi da je zaključio ugovor 2005. godine kod ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u [adresa] a koji kredit mu je trebao za kupovinu stana. Kada je došao u banku u [adresa] interesirati se jer mu je trebalo 30.500,00€, radi kupovine stana i u banci su mu tada rekli da ne može ostvariti taj kredit , odnosno najprije se pregovaralo o ostvarivanju kredita u eurima te su se utvrđivali uvjeti i to njegova mirovina, od supruge plaća, osiguranje na stanu odnosno hipoteka i životno osiguranje, i u banci su rekli da sve odgovara i da će pripremiti ugovor a nakon toga je on i dao kaparu za kupovinu stana i nakon toga su došli u banku ponovo kroz neko vrijeme u banci su mu rekli da ne zadovoljavaju uvjete s obzirom na njihovu kreditnu sposobnost i tada mu je u banci ponuđen kredit u CHF s obzirom na njihovu kreditnu sposobnost da bi mogli podići kredit, izračunali su da mu treba 54.000,00 CHF, a što bi bio zapravo onaj iznos od 30.500,00€ i morao je ostaviti 5.000,00 CHF depozita, i u CHF je bila manja kamatna stopa u početku, a rok otplate je bio isti kao u eurima 20 godina tako da mu je onda rata u CHF bila manja i tako da je onda mogao i otplaćivati.

Posebno ništa mu nisu objašnjavali kakva je to kamata da li je promjenjiva i slično. Otplata kredita je bila na način da mu je trajnim nalogom skidano s njegove mirovine, anuitet je bio utvrđen u CHF a plaćanje je bilo u kunama prema tečaju na dan plaćanja. Rata je bila 348,00CHF, bila je različita uplata u kunama zavisno od tečaja, u banci su mu rekli da će biti uplata u kunama i da će skidati prema iznosu anuiteta koji je izražen u CHF. U početku je bila rata kredita oko 1.300,00- 1.400,00 kuna, nakon dvije godine došlo je do porasta rate kredita i rata je povećavana da bi došlo na više od 2.400,00 kuna.

Ratu kredita je uredno otplaćivao iako je bilo teško, ali je moralo biti za to. Išao se interesirati u banku kada je počeo jako rasti tečaj odnosno rata kredita, međutim, s obzirom na svoju kreditnu sposobnost ništa nije mogao promijeniti jer nije imao uvjete za drugačiji kredit i u banci su mu to rekli. Dolazila je obavijest o promjeni kamatne stope na kućnu adresu. Ugovor je pročitao kada ga je dobio, i pitao je što je to uopće taj švicarac, međutim službenica koja je radila u banci njemu kredit mu je rekla da je to sve normalno, da je valuta stabilna i da neće biti problema.

Ni ne zna što baš znači promjenjiva kamatna stopa a ni valutna klauzula a prije toga nije dizao nikakav kredit. Bili su ovjeravati kredit kod javnog bilježnika, s tim da je javni bilježnik pročitao ugovor ali nije posebno objašnjavao neke uvjete kredita, nije objašnjavao što znači valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa niti upozoravao na rizike zaključenja takvog kredita. Uredno je otplaćivao kredit sve dok nije donesen odluka o konverziji i banka mu je sama dostavila izračun konverzije, i morao je samo prihvatiti takav izračun, ne sjeća se koliko je utvrđeno da je bilo preplate.

Nije dobio nikakav iznos prilikom konverzije kredita, odnosno dobio je 5.000,00CHF koji su bili kao depozit i to je dobio na svoj račun. U travnju 2016. godine podigao je kredit u kunama da zatvori kredit u eurima poslije konverzije i u tom trenutku je bio dužan 198.000,00 kuna. Nije dugo ni imao kredit u eurima, vrlo brzo se stekla mogućnost da može podići kredit u kunama kako bi mogao otplaćivati u kunama i kako bi nastavio dalje plaćati i onda je 2016. godine trebao još plaćati sedam godina u kunama s tim da je rata bila 2.380,00 kuna.

Kredit je sada otplaćen. Kod zaključenja aneksa ugovora o kreditu, dobio je izračun i tako je potpisao kako je banka to i sačinila, nikakve uvjete nije mogao mijenjati. Uvjeti kod zaključenja kredita prvog u CHF je utvrdila banka i kako mu je ponudila, tako je prihvatio, nikakve uvjete nije mogao mijenjati pa niti dužinu otplate kredita. Stan koji je kupio je korišten za stanovanje obitelji a u vrijeme podizanja kredita u CHF nije imao nikakav obrt niti OPG niti trgovačko društvo. Rate kredita je on otplaćivao. U banci mu nisu davali nikakve informativne letke.

18. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

19. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na okolnosti:

- utvrđivanja preplaćenih iznosa po osnovi pozitivnih razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na KN tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kN ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u eurima i kunama i po mjesecima, pozitivnih razlika koje je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjene kamatne stope, a u odnosu na onu stopu koja je početno ugovorena, time da je zadatak vještaka preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno, zatim na okolnost utvrđivanja razlike glavnice između kredita u CHF na dan konverzije, a kakva je trebala biti na dan konverzije da nije bilo primjene nezakonitih i nepoštenih odredbi, a koja se izražava na način da se iz prvog otplatnog plana izluči glavnica na dan konverzije i pomnoži sa tečajem po kojem je tužitelju isplaćen iznos kredita te glavnice nakon konverzije sve izraženo u eurima i kunama,

- jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR),

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 2006. godine pa do 2009. godine,

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 2014. godine pa do 2016. godine,

- izračuna novčanog iznosa, izražen u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita,

- utvrditi je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ili ne, pri čemu je vještak dužan dati konkretan izračun.

20. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 5. veljače 2025. godine proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 22.07.2005. godine sklopio Ugovor kreditu broj 51400607-5102537455 u iznosu od 54.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan isplate kredita.

Kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila je 4,50 %.

Ugovoreni rok otplate kredita bio je 240 mjeseci.

Pri tako ugovorenim uvjetima anuitet je iznosio 341,63 CHF prema planu otplate koji se nalazi u spisu i izračunu konverzije i tečajem na dan isplate kredita. Preračun kredita u HRK prema Ugovoru o kreditu izvršen je s tečajem na dan isplate kredita 29.7.2005. godine, a koji je prema podacima tuženika iznosio 4,6484 kn za jedan CHF. Na taj datum i prema tom tečaju banka je odobreni iznos kredita isplatila tuženiku, a koji tečaj je naveden i u dokumentu Izračun konverzije.

Prema tim uvjetima anuitet je trebao iznositi 1.588,03 HRK.

U tablici je prikazan plan otplate prema ugovorenom planu preračunat u HRK prema tečaju na dan isplate.

Prema ugovorenom otplatnom planu tužitelj je na glavnicu od 54.000,00 CHF trebao platiti 28.011,57 CHF kamata što ukupno iznosi 82.011,57 CHF. Preračunato u HRK, tužitelj je na glavnicu od 251.013,60 HRK trebao platiti 130.208,98 HRK kamata što ukupno iznosi 381.222,58 HRK.

Tijekom otplate kredita došlo je do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Tijekom otplate kredita tuženik je više puta mijenjao kamatnu stopu i to tako da je 1. rujna 2005. godine kamatna stopa bila 4,50% a iznos anuiteta 341,63CHF, 1. veljače 2008. godine kamatna stopa je bila 5,05%, iznos anuiteta 356,19CHF; 1.svibnja 2009. godine kamatna stopa 5,40% a iznos anuiteta 365,07CHF; 1. studenog 2010. godine kamatna stopa je bila 5,15% a iznos anuiteta 359,21CHF; 1. lipnja 2011. godine kamatna stopa je bila 4,85% a iznos anuiteta 352,48CHF, 1. veljače 2014. godine kamatna stopa je bila 3,23% a iznos anuiteta 322,12CHF.

U periodu od isplate kredita pa do 30.09.2015. tuženik je tužitelju na dan dospijeća obračunao 227.280,24 HRK na ime otplate anuiteta, a koji bi , da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 192.246,11 HRK. To čini razliku od 35.034,13 HRK.

Tijekom otplate kredita, a kao što je to prikazano žutom bojom više je puta došlo do promjene kamatnih stopa. U nastavku su prikazane razlike koje su nastale između ugovorene i plaćene kamate izraženo u CHF i preračunato u HRK prema tečaju na dan isplate kredita.

Razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 532,37 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 2.474,67 HRK. Više plaćene kamate iznose 5.868,88 HRK, a manje plaćene kamate iznose -3.394,22 HRK. Prema podacima iz prometa po kreditu kao i podacima iz izračuna konverzije vještak je napravio raspored uplata koristeći metodologiju kojom je banka radila izračun konverzije na način da je podmirila dospjele zatezne kamate i opomene, zatim dospjelu kamatu i nakon toga glavnicu i isto je prikazao na stranici 12. -18. nalaza. Tužitelj je do 30.09.2015. godine prema pregledu prometa platio 225.770,31 ,a 4.406,19 HRK priznato mu je kao pretplata. 45,71 HRK raspoređeno je za podmirivanje zateznih kamata, a 225.724,60 HRK za podmirivanje anuiteta.

Prema izračunu konverzije uplaćeno je 230.166,53 HRK.

Napravljen raspored uplata odgovara rekapitulaciji banke koje se nalazi u pregledu prometa, uplate u kunama odgovaraju i dokumentu izračun konverzije u kojem je ukupan iznos uplata u kunama 225.770,31 kuna i više uplaćenim iznosom od 4.406,19 kuna što daje 230.176,50 kuna.

Vještak je u tablici prikazao tijek otplate kredita i utjecaj promjene tečaja na iznos anuiteta na način da je napravljena razlika između iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji bi se u HRK platio po tečaju koji je bio u vrijeme sklapanja ugovora i iznosa stvarno plaćenog anuiteta koji je plaćen prema tekućem tečaju odnosno tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta, a temeljem rasporeda uplata.

U periodu otplate kredita tužitelj je zbog porasta tečaja plaćene anuitete platio 227.272,06 HRK , a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 193.248,63 HRK. To je 34.023,43 HRK više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita.

Ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 35.410,27 HRK dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi -1.386,84 HRK.

Tužitelj je gotovo cijelo vrijeme otplate rate uplaćivao prije dospijeća pa sam pri izračunu tečajnih razlika uzimala tečaj na dan dospijeća.

Do dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu 8.2.2016. godine zatezne kamate na više plaćene iznose su 15.335,74 HRK. Tužitelju su priznate pretplate u iznosu 723,18 HRK dok iznos od 14.612,56 HRK nije podmiren.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30.09.2015. iznosi 19.269,40 HRK odnosno 2.557,49 €.

Iz mišljenja vještaka proizlazi da je prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja , a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama međutim prilikom konverzije nisu priznate sve pretplate tužitelja utvrđene ovim nalazom čime tužitelj konverzijom nije obeštećen u odnosu na početno ugovorene uvjete.

Prema Sporazumu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) od 18.12.2015. godine prema članku 4. konverzijom je utvrđena pretplata u iznosu od 701,31 HRK do 30.09.2015. odnosno 723,18 HRK prema dodatku ugovora.

Uplate tužitelja u iznosu od 230.166,53 HRK raspoređene za podmirivanje anuiteta, opomena i zateznih kamata u CHF iskorištene su na podmirivanje anuiteta u EUR.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 5.868,94 HRK (778,99 €) više zbog promjene kamatne stope taksativno po mjesecima, što je vještak prikazao u tablici na str. 26-28.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 35.410,26 HRK (4.699,76 € ) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK taksativno po mjesecima što je vještak prikazao u tablici na str. 28-29.

Iz pretplate po kreditu nisu podmirene zatezne kamate u iznosu 14.612,56 HRK (1.939,44 €) taksativno po mjesecima kako je prikazano na tablici na str. 30-31 nalaza. Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30.09.2015. iznosi 19.269,40 HRK odnosno 2.557,49 € .

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-3.394,21 HRK (-450,50 €) manje zbog promjene kamatne stope taksativno po mjesecima što je prikazano na str. 31. nalaza.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-1.386,86 HRK (-184,09 € ) manje zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK taksativno po mjesecima što je prikazano na str. 32. nalaza

Prema podacima koje je vještak dostavio uz nalaz i mišljenje, razlika depozita iznosi 12.092,18 HRK odnosno 1.604,91 €.

21. Isto tako, vještak je dostavio ispravljeni nalaz i mišljenje u pismenom podnesku od 17. ožujka 2025. godine a koji se odnosi na ispravak obračuna zateznih kamata kako je prikazan na strani 30. pod točkom 4. nalaza i mišljenja od 5. veljače 2025. godine tako da je ispravljeni prikazao na str. 31. pod točkom 4. nalaza od 17. ožujka 2025. godine iz čega proizlazi da iz preplate po kreditu nisu podmirene zatezne kamate u iznosu 15.890,89 HRK (2.109,10 €) taksativno po mjesecima kako je prikazano na str. 31. i 32. ispravka nalaza.

22. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao i ispravak nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja suda kao i stranaka.

23. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

24. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

25. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

26. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

27. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

28. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

29. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

30. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

31. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

32. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 12.866,85€ s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinog iznosa.

33. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

34. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

35. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102537455, koji je zaključio sa tužiteljem dana 22. srpnja 2005. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP).

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju od 5. veljače 2025. godine te u ispravku nalaza od 17. ožujka 2025. godine, i to iznos od 778,99€ zajedno sa zateznom kamatom a što se odnosi na preplaćenu promjenjivu kamatu te preplaćeni iznos zbog promjene tečaja u iznosu od 4.699,76€, te razlika glavnice 2.463,51€ ili ukupno 7.942,26€ sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne iznose do isplate. Naime, tužitelj je u svojem pismenom podnesku od 25. ožujka 2025. godine a nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, uzeo u obzir iznos preplate koji je tužitelju priznat u postupku konverzije u iznosu od 93,98€, pa je za navedeni iznos umanjio iznos razlike glavnice koju je vještak izračunao u iznosu od 2.557,49€ pa onda potražuje razliku glavnicu umanjenu za iznos preplate od 93,98€, tako da potražuje iznos od 2.463,51€ s obzirom da tužitelj niti ne može iznos preplate koji je izračunat u postupku konverzije i priznat i koji je korišten za otplate kasnijeg anuiteta, potraživati u ovom postupku, s obzirom na odluku Vrhovnog suda RH Rev- 1096/2022-2. od 8. studenog 2022. godine a u kojoj odluci je izraženo pravno stajalište da se preplata koja je priznata konverzijom ne može kumulirati s preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora po kreditu do dana konverzije, a što prihvaća i tužitelj s obzirom da je uskladio tužbeni zahtjev uvažavajući iznos preplate koji je tužitelju priznat.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

36. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I i II izreke ove presude.

37. Presudom suda EU C118/17 (slučaj F) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

38. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

39. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u promjeni kamatne stope (kada je primjenjivana kamatna stopa niža od 4,500% ) i kada je bio niži valutni tečaj od onoga koji je vrijedio na dan isplate, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO- a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

40. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki III izreke.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, za pristup na ročišta 8. studenog 2019. i 12. rujna 2023. godine umjesto traženog iznosa 200,00€ za svako ročište sud je tužitelju priznao trošak 50,00€ za svako ročište odnosno 25% od Tarife imajući u vidu da su navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja.

Isto tako tužitelju je priznat trošak za pristup na ročišta 13. lipnja 2024., 3. listopada 2024. i 27. svibnja 2025. godine za svako ročište 200,00€, za sastav podnesaka od 22. studenog 2019., 25. ožujka 2025., 31. ožujka 2025. godine za svaki podnesak 200,00€.

Tužitelju je priznat trošak za sastav podneska od 6. svibnja 2025. godine umjesto traženih 200,00€, tako što je sud priznao 50,00€ ili 25% Tarife jer isti podnesak spada u tzv. "ostale podneske.

Tužitelju je priznat trošak PDV-a 387,50€, predujam za vještačenje 250,00€ ili sveukupno 2.187,50€ pa je onda naložio tuženiku da navedeni trošak plati tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana.

42. Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban koji se odnosi na sudsku pristojbu na tužbu i presudu s obzirom da pristojbene obveze tužitelj niti nema, kao i trošak kopiranja dokumentacije u iznosu od 50,00€ s obzirom da navedeni trošak ulazi u trošak sastava tužbe.

Isto tako, tužitelju nije priznat trošak za pristup na ročište 5. lipnja 2023. godine s obzirom da u navedeno vrijeme nije niti održano ročište.

Tužitelju također nije priznat trošak za sastav podneska od 18. siječnja 2022. godine koji potražuje u iznosu od 200,00€ kao opravdan i potreban s obzirom da je odlučujući o prijedlogu tužitelja sud donio rješenje o prekidu postupka a koje rješenje je ukinuo Županijski sud, pa se onda smatra da takav trošak ne može ići na teret suprotne strane.

U Grubišnom Polju, 11. srpnja 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 11. srpnja 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.