Rev-1514/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1514/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u građansko- pravnoj stvari tužitelja J. mlt. P., zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici A. S. iz Z., koju zastupa D. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika G. J. iz Z., radi povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 5. 2. 1991. br. Gž-326/91, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16.

10. 1990. br. P3-1044/90, u sjednici održanoj dana 29. prosinca 1992, godine

p r e s u d i o j e :

Revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu naloženo je tuženiku da za uzdržavanje mldb, tužitelja mjesečno doprinosi počevši od 1. 2. 1990. do 16. 10. 1990. godine iznos od 1,500 ondašnjih dinara, a od 17. 10. 1990. pa nadalje 25% od svake isplate osobnog dohotka u radnoj organizaciji u kojoj je zaposlen time da je pojedine obroke dužan plaćati do svakog 10-tog u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope koju utvrđuje NBJ uvećane za 20% obračunate po konformnoj metodi, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2,313 ondašnjih dinara (sada 2,313 HRD).

Okružni sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, preinačio je presudu suda prvog stupnja na način da je odbio tužitelja preko iznosa od 1,220 ondašnjih dinara (sada HRD) mjesečno, kao i preko 20% osobnog dohotka mjesečno, dok je u ostalom dosuđujućem dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je tuženik reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog za preinaku, odnosno ukidanje pobijanih presuda.

Tužitelj nije dao odgovor na reviziju, niti nadležni javni tužitelj izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer u postupku nema procesne povrede iz čl. 354. sto 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ("NN" br. 53/91) na koju revizijski sud uvijek pazi i po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nema ni procesne povrede na koju ukazuje revident jer se presuda žalbenog suda može ispitati, a tom presudom je i odgovoreno na odlučne navode žalbe, a samo na takve navode žalbeni sud i treba da odgovori (čl. 375. st. 1. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet ove parnice je zahtjev za povišenje tuženikovog doprinosa za uzdržavanje mldb. tužitelja, pa spor treba raspraviti iz vida odredbi čl. 272. u vezi s č l. 235. st. 2., č l. 260. – 262. i č l. 269. Zakona o braku i porodičnim odnosima, dalje: ZBPO ("NN" br. 51/89 - prečo tekst).

Prema odredbi čl. 272. ZBPO osoba koja prima uzdržavanje može tražiti da sud povisi iznos uzdržavanja ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka.

Iz utvrđenih činjenica da su od donošenja ranije odluke o uzdržavanju višestruko porasli troškovi života, a time i potrebe tužitelja, da je tužitelj porastao, a time se povećale i njegove potrebe, sudovi su pravilno zaključili da su se u konkretnom slučaju promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka, te da je osnovan i zahtjev tužitelja za povišenje tuženikovog doprinosa. Tuženik uostalom to i ne spori, ali tvrdi da ne može doprinositi ni onoliko koliko je određeno presudom suda drugog stupnja.

Tuženik neosnovano pobija tu presudu, jer je taj sud uvaživši i okolnosti koje postoje na strani tuženika i koje smanjuju mogućnosti tuženika, iznos određen presudom suda prvog stupnja snizio na skromnih 1.220 ondašnjih dinara mjesečno (sada HRD), odnosno na 20% osobnog dohotka tuženika od 17.10.1990. godine, što ni po ocjeni ovog revizijskog suda ne prelazi mogućnosti tuženika tako da tuženik bez valjana osnova traži da se i tako utvrđeni iznos dalje snizi.

Dijete je, naime, u punom razvitku i njegove su potrebe znatne, a domaćinstvo tužiteljeve majke nije u boljoj poziciji od tuženikovog, kako s obzirom na broj članova domaćinstva i izdržavanih osoba, tako i prihod, jer treba imati u vidu da tuženik ipak ima veća primanja od majke tužitelja, pa čak i veće mogućnosti dodatne zarade, a i sam navodi da ima i izvjestan iznos gotovine.

Kraj ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud drugog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo, a svakako ne na štetu tuženog, kad je utvrdio iznos od 1.220 HRD mjesečno, odnosno 20% osobnog dohotka tuženika mjesečno kao doprinos tuženika za uzdržavanje mldb. tužitelja.

Stoga je trebalo primjenom čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.