Revr-755/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 755/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja D. Đ. iz V., zastupan po punomoćniku S. Z. i N. B., odvjetnicima u V., protiv tuženika I. D., vlasnika obrta M. V., zastupan po punomoćniku M. M., odvjetniku u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 20. srpnja 2005. godine, broj: Gž-1999/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 02. lipnja 2005. godine, broj: P-2138/04, u sjednici održanoj dana 07. ožujka 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"Usvaja se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, koji glasi:

I. Utvrđuje se da otkaz Ugovora o radu tuženika D. I., vlasnika automehaničarskog, trgovačkog i prijevozničkog obrta M. V., Odlukom o otkazu ugovora o radu bez broja od 05. srpnja 2001. godine nije dopušten i da radni odnos temeljem navedene Odluke nije prestao.

II. Utvrđuje se da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao dana 26. lipnja 2003. godine, do kada mu pripadaju sva prava iz radnog odnosa.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime neisplaćene plaće u razdoblju od 01. kolovoza 2001. godine do 26. lipnja 2003. godine ukupan iznos od 97.240,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 28.767,60 kn u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv navedene presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da pobijana presuda bude preinačena na način da se u cijelosti odbije tužba i tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno rješenjem prihvati revizija i ukine u cijelosti prvostupanjska i drugostupanjska presuda ili samo drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovnu odluku.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju, u kojem predlaže da revizija kao neosnovana bude odbijena.

Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 13. na koju se ukazuje revizijom, jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, izreke presuda nisu nerazumljive, ne proturječe same sebi i danim razlozima, u njima su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U obrazloženju presude drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom prijeporu, pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. ZPP-a.

Neosnovan je revizijski navod bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1., jer su sudovi utvrdili da se ne radi o istovjetnim odlukama glede kojih je tužitelj s tuženikom vodio sudske sporove, jer se u ovom prijeporu radi o odluci koja je različitog datuma, a i proistječe iz drugačijeg činjeničnog stanja od onih za koje su stranke ranije vodile sudske sporove.

U reviziji se ističe pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz tih razloga se po odredbi čl. 385. ZPP-a revizija ne može izjaviti.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj bio zaposlenik tuženika;

- da je tuženik 05. srpnja 2001. godine donio Odluku o prestanku radnog odnosa tužitelju s obrazloženjem da tužitelj često izbiva s posla zbog bolovanja koje možda i nije bilo svaki put opravdano, kao i da nije izvršavao radne zadatke, često se svađao i prigovarao, te se neodgovorno ponašao i prijetio poslodavcu;

- da tuženik nije dokazao opravdane razloge za donošenje prijeporne odluke, jer nije dokazao razloge i okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da tužitelj nije zadovoljio na radu ili da je kršio obveze iz radnog odnosa, na način naveden u odluci o otkazu.

S obzirom na iznijeta utvrđenja i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik pobijanu odluku donio suprotno odredbi čl. 111. st. 2. i čl. 112. st. 1. Zakona o radu (sada čl. 112. i 113. Zakona o radu – "Narodne novine", broj: 137/04 – dalje: ZR). Naime, stavkom 1. čl. 113. je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog i to u slučajevima i pod uvjetom kako je to propisano tom normom. Navedeno stoga što tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za donošenje takve odluke, jer nije naveo razloge i okolnosti iz kojih se može zaključiti da tužitelj nije zadovoljio na radu ili da je kršio obveze iz radnog odnosa na način naveden u odluci o otkazu ugovora o radu.

Dakle, iz iznijetih razloga se pokazuje osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu po Odluci tuženika od 05. srpnja 2001. godine, kao i pravilnim utvrđenje suda da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao 26. lipnja 2003. godine, tj. dana kada je tužitelj otkazao ugovor o radu tuženiku, kao i da do tog nadnevka tužitelju pripadaju sva prava iz radnog odnosa.

Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva tužitelja nižestupanjski sudovi su valjano zaključili i obrazložili svoje pravno stajalište, smatrajući temeljem raspravljanja utvrđenu činjenicu da u vremenu do kada je radni odnos pravno egzistirao tužitelj ima pravo na neisplaćene plaće i razliku plaće, kao i da eventualna druga primanja tužitelja po prijebojnom prigovoru tuženika nisu od pravnog značaja glede potraživanja tužitelja prema tuženiku, s osnova neisplaćene plaće koja mu pripada za navedeni period sa zakonskom zateznom kamatom, pa se i u tom dijelu revizija pokazuje neosnovanom.

Tužitelj plaću potražuje za vremensko razdoblje od 01. kolovoza 2001. godine do 26. lipnja 2003. godine, tj. za vremensko razdoblje za koje je bio na snazi ZR ("Narodne novine", broj: 38/05, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01), a za to razdoblje Zakon o radu ne govori i ne poznaje termin bruto plaće, već samo govori o plaći koja se radniku isplaćuje za njegov izvršeni rad, a kako je to propisano odredbom čl. 81. do 88. ZR-a, koji je važio u navedeno vrijeme, te o osnovnoj plaći iz čl. 12. ZR, pa se utoliko i revizijski navod revidenta da je tužitelj plaću trebao utužiti u bruto iznosu pokazuje neutemeljenim.

Dakle, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz iznijetih razloga, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 07. ožujka 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.