Legislator Case Law & Legislation
Gzz-130/2005-2 AI generated

Gzz-130/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Gzz-130/2005-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Miljenke Vraničar, Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz V., koga zastupaju S. Z. i N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. iz Zagreba, koju zastupa M. R., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 7. siječnja 2004. godine, br. G-DO 1646/03, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 4. studena 2003. godine, br. Gž 1619/03-3, u sjednici održanoj dana 4. svibnja 2005. godine,

Legislator headnote

AI generated

Gzz-130/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Dalje državni odvjetnik smatra da postoji proturječje između onoga što se tvrdi u razlozima pobijane presude i stanja spisa, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka predviđena u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – ZPP), a ujedno da pobijana presuda nema valjane razloge.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 130/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Miljenke Vraničar, Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz V., koga zastupaju S. Z. i N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika Hrvatske elektroprivrede d.d. iz Zagreba, koju zastupa M. R., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 7. siječnja 2004. godine, br. G-DO 1646/03, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 4. studena 2003. godine, br. Gž 1619/03-3, u sjednici održanoj dana 4. svibnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačuje se presuda Županijskog suda u Vukovaru od 4. studena 2003. godine, br. Gž 1619/03-3 i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 11. lipnja 2003. godine, br. P 1046/03-5.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju iznos od 5.957,89 kn, zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Drugostupanjski sud je preinačio presudu prvostupanjskog suda i tužbeni zahtjev odbio.

Protiv pravomoćne presude suda drugoga stupnja državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukine pobijanu presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da je preinači, te žalbu tuženika odbije i potvrdi presudu suda prvoga stupnja.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka državni odvjetnik nalazi u tome što se drugostupanjski sud poziva na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 2002. godine, br. Pr 845/01, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. godine, br. Gžr 1734/02, a kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje otkaza kolektivnog ugovora sklopljenog između HEP-a i Sindikata, smatrajući neosnovanim pozivanje na navedenu presudu kao prethodno pitanje jer ne postoji ni objektivni ni subjektivni identitet tih presuda i stranaka u ovom postupku.

Dalje državni odvjetnik smatra da postoji proturječje između onoga što se tvrdi u razlozima pobijane presude i stanja spisa, čime da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka predviđena u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – ZPP), a ujedno da pobijana presuda nema valjane razloge.

Glede pogrešne primjene materijalnog prava državni odvjetnik smatra budući da je kolektivni ugovor zaključen 22. prosinca 1999. godine na određeno vrijeme od godinu dana pa da je prema tome istekao 22. prosinca 2000. godine, da nakon tog datuma treba taj kolektivni ugovor primjenjivati kao pravno pravilno po odredbi čl. 195. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03).

Stoga državni odvjetnik smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio presudu suda prvoga stupnja i tužbeni zahtjev odbio. Tuženik je odgovorio na zahtjev poričući njegove navode s prijedlogom da on bude odbijen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet ovoga spora je isplata jednokratnih naknada i to božićnice, uskrsnice, regresa, te usklađenja plaća zbog porasta troškova života, a to po odredbi čl. 57. st. 2., čl. 63. i čl. 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine što su ga sklopili tuženik i sindikati na vrijeme od jedne godine dana.

Visina tužbenog zahtjeva nije sporna već primjena odredaba kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine kao pravnih pravila nakon isteka roka na koji je spomenuti ugovor sklopljen.

Prvostupanjski sud smatra da se odredbe kolektivnog ugovora primjenjuju kao pravna pravila po odredbi čl. 195. Zakona o radu neovisno o činjenici što je tuženik ugovor otkazao nakon njegova isteka sve do 23. svibnja 2002. godine kao dana sklapanja novog kolektivnog ugovora slijedom čega je tuženik kao poslodavac dužan isplatiti tužitelju navedene naknade.

Drugostupanjski sud smatra da se odredbe otkazanog kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati kao pravna pravila, jer je odredbom čl. 195. Zakona o radu propisana produžena primjena odredaba kolektivnog ugovora kao pravnih pravila samo u slučajevima isteka roka na koje je ugovor sklopljen, a ne i u slučaju otkaza kolektivnog ugovora.

Protivno navodima zahtjeva pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima te presude i stanja spisa, pa stoga nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Kolektivni ugovor sklopljen je 22. prosinca 1999. godine na određeno vrijeme od godinu dana, a smatra se sklopljenim danom potpisivanja ovlaštenih predstavnika stranaka (čl. 134. Kolektivnog ugovora).

Tu odredbu ugovora treba tumačiti tako da je kolektivni ugovor istekao 22. prosinca 2000. godine.

Kako je otkaz kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine uslijedio nakon njegovog isteka, tj. 27. prosinca 2000. godine, to taj otkaz nije od značaja za odluku u ovom sporu, pa tako ni presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. svibnja 2000. godine, br. Pr 845/01, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2003. godine, br. Gžr 1735/02, kojom je odlučeno o tom otkazu.

Naime, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor taj ugovor se više ne može otkazati, jer je prestao istekom roka na koji je sklopljen.

Prema odredbi čl. 195. Zakona o radu ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novog kolektivnog ugovora kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu. Odredbom pak čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine propisano je da će se sve odredbe tog ugovora primjenjivati nakon proteka vremena na koji je sklopljen sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.

Dakle, ovdje treba primijeniti odredbe kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine koje su se i dalje trebale primjenjivati kao pravna pravila do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a po kojim odredbama tužitelj ima pravo na isplatu dosuđenog iznosa kojeg visina inače nije sporna (čl. 57. st. 2., čl. 63. i 64. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine).

Stoga je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa da je odlučna činjenica za pravo tužitelja na isplatu po spomenutom kolektivnom ugovoru to što je ugovor otkazan 27. prosinca 2000. godine, a o čemu je odlučeno pravomoćnom presudom, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, jer kako je spomenuto otkaz kolektivnog ugovora nakon isteka vremena na koji je sklopljen nije od utjecaja na pravo tužitelja da ostvaruje traženu naknadu pozivom na odredbu čl. 195. Zakona o radu, odnosno ovdje čl. 139. st. 2. Kolektivnog ugovora od 22. prosinca 1999. godine po kojoj se sve odredbe tog ugovora primjenjuju i nakon njegovog isteka sve do sklapanja novog kolektivnog ugovora.

Zbog tih razloga trebalo je prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačiti drugostupanjsku presudu temeljem čl. 408. st. 2. u vezi sa čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 4. svibnja 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.