Rev-2561/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2561/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.Č. iz V., koga zastupa punomoćnik V.T., odvjetnik iz Č., protiv tuženika PIK "V. " mesna industrija V., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. travnja 1993. kojom je presuda Općinskog suda u Vrbovcu od 3. lipnja 1992. br. P 240/91 ukinuta i tužba odbačena, u sjednici održanoj dana 21. listopada 1993.,

r i j e š i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja pravomoćnim je rješenjem ukinuo presudu suda prvog stupnja i tužbu odbacio. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćnog rješenja suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se revizija prihvati.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija kao nedopuštena odbaci odnosno da se kao neosnovana odbije. Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se o reviziji izjasnio. Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

U ovom sporu tužitelj zahtijeva zaštitu svog prava povrijeđenog mu odlukom tuženika kojom je isključen iz liste za dodjelu stana a koje pravo prema tuženiku temelji iz osnova rada - kao radnik tuženika. Dakle, riječ je o sporu iz radnih odnosa, a u tim je sporovima revizija uvijek dopuštena (čl. 382. st. 4. toč. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP - "NN", br. 53/91, 91/92).

Revizija međutim nije osnovana.

Tužiteljev konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja - list 105 spisa) glasi: "Poništava se odluka Radničkog savjeta tuženika od 3. kolovoza 1989. kojom je utvrđena lista reda prvenstva za dodjelu stanova solidarnosti, te se utvrđuje pravo tužitelja da bude uvršten u takvu listu reda prvenstva. Nalaže se tuženiku da tužitelja uvrsti u listu reda prvenstva za dodjelu stanova solidarnosti u roku od 15 dana od primitka ove presude te da u istom roku donese odluku o tužiteljevom zahtjevu za dodjelu stana solidarnosti, vodeći pritom računa o kriterijima iz općeg akta".

Kraj tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud je drugog stupnja s osnovom cijenio da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev ograničio na poništenje odluke o utvrđenju liste reda prvenstva, na uvrštavanje u tu listu, te dodjelu stana.

Iz odredbe čl. 88. Zakona o stambenim odnosima ("NN", br. 51/85, 42/86, 22/92, 70/93) na koju se s osnovom poziva i sud drugog stupnja međutim proizlazi da pravo na sudsku zaštitu postoji samo protiv odluke o dodjeli stanova na korištenje, odnosno protiv odluke o odobravanju stambenih kredita. A to znači da predmet pobijanja u primjeni odredbe čl. 88. Zakona o stambenim odnosima može biti samo konkretna odluka o dodjeli stana odnosno odobravanju stambenih kredita, a sud pravnu zaštitu pruža, ako nađe da je pravo radnika povrijeđeno, poništavanjem konkretne odluke o dodjeli stana na korištenje odnosno odobravanju stambenih kredita. Tek u ispitivanju osnovanosti radnikovog traženja koji tvrdi da mu je pravo povrijeđeno određenom odlukom o dodjeli stana na korištenje odnosno odobravanju stambenih kredita sud dolazi u priliku da preispituje i pravilnost utvrđene liste reda prvenstva, odnosno opravdanost prigovora o neosnovanom isključenju iz liste.

Iz naprijed navedenog proizlazi da je sud drugog stupnja pravilno postupio kada je, jer pravo na sudsku zaštitu s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev (čl. 2. ZPP) ne postoji, tužbu odbacio. Na navode revizije valja odgovoriti. Točno je da je Radnički savjet tuženika dana 3. VIII. 1989. donio čitav niz odluka, pa tako i odluke u povodu prigovora tužitelja na listu reda prvenstva, odluku o utvrđivanju konačne liste prvenstva i odluke (njih 19) o dodjeli stanova na korištenje. Međutim, i sam tužitelj u reviziji navodi "tužitelj nije mogao znati kojom je odlukom o dodjeli stana na korištenje njegovo pravo povrijeđeno...tužitelj stoga nije mogao osporavati pravilnost i zakonitost svih 19 donesenih odluka o dodjeli stana jer bi to bilo apsurdno i neprimjereno, pa se odlučuje samo na osporavanje konačno utvrđene liste reda prvenstva na temelju koje su donesene odluke o dodjeli stanova na korištenje".

Prema tome upravo navodi tužitelja opravdavaju pravilnost ocjene suda drugog stupnja o opsegu pobijanja odluke Radničkog savjeta tuženika od 3. VIII. 1989.

Prigovor tužitelja da je sud trebao tužitelja pozvati radi ispravka tužbe bez osnova je. Temeljem odredbe čl. 109. ZPP samo nerazumljivost podneska, ili ako on ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti opravdava angažiranje suda radi ispravljanja podneska kako bi se omogućilo postupanje suda. U konkretnom slučaju međutim nije riječ o takvom podnesku, odnosno tužbenom zahtjevu već o tužbenom zahtjevu koji je jasan i opredijeljen, ali s obzirom na odredbu materijalnog prava (čl. 88. Zakona o stamenim odnosima) ne uživa sudsku zaštitu. Stoga imputiranje sudu propusta u postupanju sukladno odredbi čl. 109. ZPP nema opravdanja.

Proizlazi iz razloga navedenih da revizija tužitelja nije osnovana zbog čega je odlučeno kao u izreci (čl. 400. st. 4. u vezi sa čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 21. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.