Uzz-22/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 22/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja S. Ć. iz P., zastupanog po punomoćnici S. K., odvjetnici u S., protiv rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Klasa:

UP-II-350-05/07-02/1563, Ur. broj: 531-04-1-09-3 od 3. lipnja 2009., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-66/12 od 13. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9963/2009-11 od 7. ožujka 2012., u sjednici održanoj 9. siječnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se preinačuje presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9963/2009-11 od 7. ožujka 2012. i sudi:

Tužba se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-9963/2009- 11 od 7. ožujka 2012. uvažena je tužba te je poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Klasa: UP-II-350-05/07-02/1563, Ur. broj: 531-04- 1-09-3 od 3. lipnja 2009. Tim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostava M., Klasa: UP-I-350-05/01- 01/217, Ur. broj: 2181-05/04-07-04/SF od 20. kolovoza 2007. kojim je odbijen zahtjev

čestici

tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za gradnju stambene građevine na zemljišnoj br. 2163/14, k.o. P..

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ga Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati, preinači pobijanu presudu i odbije tužbu tužitelja.

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Pobijana presuda je u smislu čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 53/91, 9/92 i 27/92 – dalje: ZUS) i čl. 90. ZUS („Narodne novine“ broj 20/10) ispitana samo u granicama zahtjeva.

U ovoj fazi postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti sporno je koji prostorni plan upravno tijelo treba primijeniti prije odlučivanja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole u ovom predmetu, tj. prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj 3. prosinca 2001. zatražio izdavanje lokacijske dozvole za gradnju stambene građevine na zemljišnoj čestici br. 2163/14, k.o. P., dakle prije donošenja i stupanja na snagu Prostornog plana uređenja općine G. („Službeni glasnik“ broj: 59/07), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 20. kolovoza 2007.

Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole odbijen je prema rješenju prvostupanjskog upravnog tijela, a koje prihvaća i drugostupanjsko upravno tijelo iz razloga što je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Prostorni plan uređenja općine G. („Službeni glasnik“ broj: 59/07), kao dokument prostornog uređenja u smislu odredbe čl. 34. st. 2. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02 i 100/04 – dalje: Zakon o prostornom uređenju) budući se lokacijska dozvola izdaje temeljem važećeg dokumenta prostornog uređenja.

Prema pravnom stajalištu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske upravna tijela su bila dužna zahtjev tužitelja ocijeniti prema odredbi dokumenta prostornog uređenja koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog upravnog postupka te kako je u konkretnom slučaju tužitelj svoj zahtjev za izdavanja lokacijske dozvole podnio u vrijeme važenja Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04), to je i osnovanost njegovog zahtjeva trebalo ocijeniti sukladnom tom zakonu i podzakonskom aktu koji je vrijedio u vrijeme pokretanja postupka.

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da je pobijana odluka rezultat pogrešnog pravnog stajališta.

Primjena podzakonskih propisa kojima se uređuje prostorni plan, a koji je na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole, nije u suprotnosti s ustavnim načelom po kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske). Novi se propis ne može primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali samim podnošenjem zahtjeva da mu se izda lokacijska dozvola tužitelj nije stekao prava niti je nastala obveza upravnog tijela da mu izda lokacijsku dozvolu. Ne radi se o stečenom pravu koje se ne bi moglo dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, ni o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka takvog odnosa.

Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela nastao je odnos u kojemu on imaju pravo zahtijevati da se odluči o njegovom zahtjevu, ali nije stekao pravo na točno određenu odluku – u ovom slučaju rješenje kojim se izdaje lokacijska dozvola, a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o zahtjevu. Upravno tijelo je pritom u smislu odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91) upravnu stvar dužno riješiti na temelju zakona i drugih propisa, te općih akata, ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlasti.

Odredbom čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju propisano je da se svaki zahvat u prostoru provodi u skladu s dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema stavku 2. tog članka upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenata prostornog uređenja te posebnih zakona i propisa donesenih na osnovi tih zakona.

Lokacijska dozvola se ne može, dakle, izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja koji su na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu. Dokument prostornog uređenja užeg područja mora biti usklađen s dokumentom prostornog uređenja šireg područja (čl. 30. Zakona o prostornom uređenju).

Prema tome, u ovom konkretnom slučaju u vrijeme odlučivanja o zahtjevu bio je na snazi Prostorni plan uređenja općine G. („Službeni glasnik“ broj: 59/07) koji je trebalo primijeniti, pa su pravilno postupila upravna tijela kada su, primjenom spomenute odluke, odbila tužitelju izdati lokacijsku dozvolu.

Zbog navedenog razloga je Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenom odredbe čl. 50. st. 2. ZUS-a uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačio pobijanu presudu.

U Zagrebu, 9. siječnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.