I Kž-40/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 40/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Marijana Svedrovića, Ileane Vinja i Ante Potrebice, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. S. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 28. listopada 2005. godine, broj K-3/05, u sjednici održanoj dana 18. svibnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. R. S., temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP-a, oslobođena je optužbe da bi počinila kazneno djelo iz čl. 90. KZ.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP-a, te nužni izdaci optuženice i nužni izdaci i nagrada branitelja pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom usvojiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz

I Kž 40/06-3

podnesak u kojem predlaže uvažiti žalbu državnog odvjetnika, pri čemu je na sjednici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nasuprot navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga pravilni zaključci suda kako nema kaznenog djela jer je optuženica postupala u nužnoj obrani (čl. 29. st.1. KZ) uslijed čega je, sukladno odredbi čl. 354. toč. 1. ZKP-a, istu oslobodio od optužbe.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da je optuženica postupala u nužnoj obrani jer je nekritički prihvatio obranu optuženice, te iskaze svjedoka S. i A. S., M. T., K. V. i A. V., a da bi s druge strane potpuno zanemario ocijeniti iskaze svjedoka A. S., I. S., M. S. i M. C.

Niti je sud nekritički prihvatio obranu optuženice i iskaze navedenih svjedoka niti je, s druge strane, zanemario ocijeniti iskaze ostalih svjedoka.

Sud prvog stupnja je analizirao iskaze svih ispitanih svjedoka te pravilno zaključio kako iz njihovih iskaza nedvojbeno proizlazi da je oštećenik bio osoba koja je više godina intenzivno konzumirala alkohol i odbijala liječenje, te je u stanju alkoholiziranosti redovito pokazivao agresivnost kako prema supruzi tako i prema vlastitoj djeci. Isto tako, iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi da je oštećenik optuženicu u stanju alkoholiziranosti tukao, radi čega je ona bila prisiljena bježati iz kuće.

Prema tome, nasuprot tvrdnji žalitelja, sud prvog stupnja je utvrdio sve relevantne okolnosti za pravilno razumijevanje bračnog i obiteljskog života optuženice i oštećenika te karakteristike njihovih ličnosti i utvrđeno pravilno stavio u kontekst zbivanja u obiteljskoj kući, dana 09. siječnja 2005. godine oko 03,10 sati.

Tijekom dokaznog postupka je nedvojbeno utvrđeno kako je oštećenik u trenutku smrti imao 3,27 g/kg apsolutnog alkohola u krvi i 4,06 g/kg apsolutnog alkohola u mokraći, dakle bio u teško pijanom stanju. U takvom stanju je oštećenik, prema iskazu psihijatrijskog vještaka dr. R. D., bio disforičan a to podrazumijeva razdražljivost i agresivnost. Međutim, vještak je dao primjer iz svog iskustva navodeći kako osobe s tom koncentracijom alkohola mogu biti toliko agresivne da ih teško savlada čak četiri policajca i dva medicinska tehničara. Nadalje je izložio kako je oštećenik očito bio ovisnik o alkoholu sa dobrim pragom tolerancije tako da se dobro nosio s tom količinom alkohola. Kod njega su bile izražene samo blaže smetnje u koordinaciji ali je bio u stanju ući u sobu i optuženicu dovući za kosu u drugu prostoriju. Disforičnom alkoholičaru je potreban samo mali povod da izrazi izuzetnu agresivnost.

Iz povijesti bolesti za optuženicu proizlazi kako kod nje doista nisu utvrđene tjelesne ozljede. Međutim, nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja, temeljen na načinu na koji je oštećenik napao optuženicu (udarcima otvorenog dlana po

I Kž 40/06-3

raznim dijelovima tijela i čupanjem za kosu), kako takav napad nije morao nužno ostaviti vidljive tjelesne ozljede na njenom tijelu.

Ispravan je zaključak suda prvog stupnja kako je oštećenik počeo s prvim napadom prema optuženici još dok je ova spavala a prestao je s napadom tek kada je zadobio sve tri ozljede. Naime, kako je to pravilno utvrđeno, on se nakon smrtonosne ozljede još mogao kretati i djelovati, pa i u cilju daljnjeg napada na optuženicu. U tom je smislu vještak prof. dr. J. Š. bio decidiran kada je iskazao kako oštećenik, neposredno po zadobivanju (fatalne) ozljede srca, nije morao odmah prestati s kretanjem i djelovanjem (list 105 spisa). Vještak je izložio kako je odnos tijela oštećenika, prilikom zadobivanja sve tri rane, prema osobi koja je ozljede ovome zadala bio sučelice ili pod nekim manjim otklonom od tog položaja. Dozvoljava mogućnost da je oštećenik ozljede zadobio u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, jer je međusobni položaj optuženice i oštećenika kod zadobivanja sve tri ubodne rane bio gotovo nepromijenjen. Budući nema pravilnosti koje bi govorile o načinu kretanja neke osobe nakon zadobivanja ozljede, vještak nije mogao utvrditi kako se oštećenik stvarno kretao u konkretnoj situaciji nakon zadobivanja ubodnih rana.

Žalitelj, međutim, zanemaruje kako je ovaj vještak jasno napomenuo da dopušta mogućnost nastanka utvrđenih ubodnih rana oštećenika "… na bilo kojem mjestu, pa i metrima daleko od mjesta nalaza tijela …" (list 184 spisa). Obzirom na navedeno, žalitelj nije u pravu kada tvrdi da je potpuno nejasno kako se oštećenik, nakon uboda nožem u prsa, našao na podu kraj kuhinjskih vrata, oko 4 metra udaljen od mjesta gdje je zadobio udarce.

Žalitelj ničim ne argumentira svoju tvrdnju da je optuženica sačekala oštećenika kod kuhinjskih vrata s nožem u ruci te ga napala, niti ukazuje na činjenice temeljem kojih je izveo baš ovakav zaključak. Nadalje, žalitelj ne argumentira svoju tvrdnju, koja je u izravnoj suprotnosti s iskazom vještaka psihijatra, kako je oštećenik bio usporenih reakcija i nesigurnih pokreta i „…očito nije bio prijetnja okrivljenici…“.

Nasuprot tvrdnji žalitelja sud prvog stupnja je ispravno zaključio kako je oštećenik, koji je znatno snažniji od optuženice, bio napadač izrazito agresivnog ponašanja. Napao je optuženicu, tukao je rukama i vukao za kosu vičući da će ubiti nju i djecu, kojom prilikom je ozlijedio svoga sina S.. Potom je uzeo nož i njime napao optuženicu. Time je njegov napad doista zadobio novu kvalitetu i veću težinu. U konkretnoj situaciji optuženica nije imala drugog načina obraniti se od napada oštećenika, nego ubodima nožem. Niti jedna od tri ozljede nije nanesena u vrijeme dok je napad prestao, već za vrijeme trajanja napada dakle dok je oštećenikov napad bio aktualan.

Poduzeta obrana da bi bila nužna mora biti, kako to zakon navodi, prijeko potrebna za odbijanje napada. Mora biti nužan sam čin obrane kao i način te mjera obrane. U konkretnom slučaju postupci optuženice se doista mogu okvalificirati kao nužna obrana. Naime, isticanje nužnosti obrane kao uvjeta za nužnu obranu, nipošto ne znači da je osoba koja je napadnuta ili očekuje napad dužna ukloniti se napadu, skloniti se pred napadačem, pobjeći, maknuti se s mjesta gdje očekuje napad i izabrati drugi smjer kretanja. Za razliku od krajnje nužde, kod nužne obrane napadačeva dobra mogu biti povrijeđena i kad se napadnuti mogao ukloniti napadu. Međutim, u konkretnoj situaciji optuženica se htjela skloniti od napada i pobjeći oštećeniku, međutim, ovaj joj to nije dopustio. Mjera dopuštenosti obrane određuje se prema svim okolnostima napada i prema sredstvima s kojima osoba koja se brani raspolaže.

I Kž 40/06-3

Mjerodavna je jačina i žestina napada, opasnost i kvalitete napadača i s druge strane, sredstva koja su napadnutom na raspolaganju za obranu.

Napad na bilo koje pravom zaštićeno dobro daje pravo na nužnu obranu, a optuženica je branila svoj život i tjelesni integritet od napada agresivnog supruga. Imajući u vidu vremensku i prostornu dimenziju konkretnog događaja te ograničena sredstva za obranu koja su joj bila na raspolaganju, njena obrana je bila prijeko potrebna za suzbijanje napada.

Nasuprot stajalištu žalitelja, a imajući u vidu sve navedeno, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio kako je optuženica postupala u nužnoj obrani. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj. Drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom svega naprijed izloženog, primjenom odredbe čl. 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. svibnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.