I Kž-241/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-241/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Erike Kocijančić, Ane Garačić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 21. studenog 2001. godine, br. K-238/97, u sjednici održanoj dana 20. ožujka 2003. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. M.S. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH pa je za isto, na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 38. i 39. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. lipnja 1992. godine do 25. srpnja 1992. godine.

Protiv te presude žalbu je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o troškovima kaznenog postupka i sigurnosnoj mjeri podnio optuženik i predložio, da se pobijana presuda preinači i on oslobodi od optužbe odnosno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st.

1. ZKP pismeno je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano se u žalbi optuženika tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer da na mjestu događaja nisu pronađene čahure koje bi odgovarale hicima ispaljenim iz oduzetog mu pištolja.

Ovime se u žalbi po prvi put pokušava sugerirati, da je u oštećenika možda pucao netko drugi, a ne optuženik, iako tijekom prvostupanjskog postupka ni po obrani optuženika nije uopće bilo sporno da je optuženik u vrijeme i na mjestu inkriminiranog događaja u pravcu oštećenika iz svojeg pištolja marke "Crvena zastava" call. 7,65 mm ispalio dva projektila.

Stoga okolnost, što povodom očevida nisu na mjestu događaja nađene odgovarajuće čahure nema onaj značaj koji mu optuženik želi dati.

Isto tako, sud prvog stupnja je uspješno otklonio i tezu obrane koju je optuženik iznosio tijekom prvostupanjskog postupka da u trenutku pucanja nije mogao prepoznati oštećenika već da je pogrešno smatrao da se radi o neprijatelju koji je upao na ratno područje. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka, kako onih koji su kritičnog događaja bili u društvu s optuženikom, tako i pročitanog iskaza svjedoka-oštećenika (koji je nekoliko mjeseci nakon inkriminiranog događaja poginuo na M.) i iskaza njegovog oca o onome što mu je oštećenik pričao, nedvojbeno proizlazi, da se oštećenik kritične večeri unatoč druženju sa optuženikom, ovomu zamjerio i da je upravo to bio razlog inkriminiranog postupanja optuženika prema oštećeniku kada ga je ponovno nakon kraćeg vremena uočio na ... cesti u blizini autobusnog stajališta.

Nema nikakovog razloga ne vjerovati oštećeniku kada navodi, da mu se optuženik približavao s pištoljem u ruci govoreći mu da će ga sada pitati za zdravlje što je oštećenik, kao što se to kasnije pokazalo opravdanim, shvatio kao prijetnju te počeo od optuženika bježati prema šumi nakon čega je optuženik za njim ispalio dva projektila od kojih je jedan oštećenika pogodio u leđa s lijeve strane uz samu kralježnicu, pa je prema tomu evidentno, da je optuženik dobro znao za kim puca i zašto puca. Postupajući na opisani način, pucajući dakle iz pištolja sa udaljenosti od oko 15 m u pravcu oštećenika optuženik je bio svjestan da ovoga može pogoditi i usmrtiti a to je i htio.

Slijedom iznijetog, a jer se ostalim žalbenim navodima nepotrebno polemizira sa ranijom prvostupanjskom presudom koja je ukinuta proizlazi, da je sud prvog stupnja u ovom ponovljenom postupku potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i djelatnost optuženika ispravno pravno označio kada ga je proglasio krivim za kazneno djelo pokušaja ubojstva počinjenog s izravnim oblikom krivnje, što je sve valjano i argumentirano obrazložio, pa žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni, budući da je optuženiku za presuđeno kazneno djelo uz primjenu propisa o ublažavanju kazne ionako izrečena najmanja kazna zatvora koja se po zakonu za to kazneno djelo uopće može izreći.

Konačno, pravilno je optuženiku izrečena i mjera sigurnosti iz čl. 64. OKZRH, a kako je optuženik obvezan samo na plaćanje paušala, sukladno trajanju i složenosti postupka i njegovim imovinskim prilikama, dok je od plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka oslobođen, to nije mogla biti prihvaćena ni žalba optuženika zbog odluke o mjeri sigurnosti i troškovima kaznenog postupka koja u tom dijelu nije niti obrazložena.

Kako pobijanom presudom nisu počinjene povrede zakona čije se postojanje ispituje u smislu čl. 379. st. 1. ZKP po službenoj dužnosti, o žalbi optuženika odlučeno je kao u izreci, na temelju čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 20. ožujka 2003.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v. r.

Josip Budinski, v. r.