Supreme Court dismisses appeal as inadmissible because the legal question lacks uniform application significance.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia rejected the defendant's appeal as inadmissible, ruling that the contested legal issue did not meet the threshold for a uniform application of law. The defendant argued that the lower court's interpretation of collective agreement provisions regarding overtime pay differed from other regional courts, creating a risk of inconsistent rulings. The court determined that existing Supreme Court precedents already established a consistent legal understanding, rendering the question of uniform application moot.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku; The Supreme Court may reject an appeal as inadmissible if the material legal question does not require a uniform interpretation of the law to ensure equal treatment of citizens.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1322/14-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja I. B. iz G., drugotužitelja B. B. iz G., treće tužitelja M. D. iz S., četvrtotužitelja I. D. iz L. O., i petotužitelja P. D. iz G., koje zastupaju punomoćnice I. B., M. H. i M. D., diplomirane pravnice u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću broj Gž-568/2012 od 3. travnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-258/2010 od 15. prosinca 2011., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2017.,
r i j e š i o j e:
Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja za isplatu neisplaćenog dodatka na plaću za posebne uvjete rada za prekovremeni rad i to: tužbeni zahtjev prvotužitelja u iznosu od 9.790,95 kuna, drugotužitelja u iznosu od 7.522,69 kuna, trećetužitelja u iznosu od 11.033,86 kuna, četvrtotužitelja u iznosu od 11.013,80 kuna te tužbeni zahtjev petotužitelja u iznosu od 10.653,29 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), a tužiteljima je naloženo tuženici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna (točka II. izreke).
Drugostupanjskom presudom je prihvaćena žalba tužitelja, preinačena je prvostupanjska presuda, prihvaćeni su tužbeni zahtjevi tužitelja te je tuženici naloženo da po po osnovi dodatka na plaću za posebne uvjete rada za prekovremeni rad isplati: prvotužitelju iznos od 9.790,95 kuna, drugotužitelju iznos od 7.522,69 kuna, trećetužitelju iznos od 11.033,86 kuna, četvrtotužitelju iznos od 11.013,80 kuna i V. tužitelju iznos od 10.653,29 kuna sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točkama I. do V. izreke drugostupanjske presude.
Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Tuženica u reviziji navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje u pojedinim predmetima ili na sjednici odjela ili općoj sjednici, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i moglo bi se očekivati da će u praksi drugostupanjski sudovi imati različita shvaćanja npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredbi. Predložila je prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinačiti drugostupanjsku presudu.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tuženice nije dopuštena.
Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranka u izvanrednoj reviziji treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka na plaću za posebne uvjete rada na temelju čl. 35. i čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04, 141/04 i 150/04 – dalje: KU/04) za odrađene prekovremene sate u razdoblju od veljače 2007. do kolovoza 2008., koji rad su obavljali na radnom mjestu službenika za poslove osiguranja u Zatvoru u G.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su tužitelji u razdoblju od 2007. do 2008. bili zaposleni kao državni službenici i da su Rješenjem o rasporedu na radno mjesto Republike Hrvatske Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, raspoređeni na radno mjesto službenika na poslovima osiguranja u Zatvoru u G.,
- da tužiteljima pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću za posebne uvjete rada u visini od 30% i da im je taj dodatak isplaćen samo na osnovnu plaću u redovnom radnom vremenu, dok im tuženica za prekovremene sate ostvarene u utuženom razdoblju nije isplaćivala taj dodatak,
- da nije sporan izračun visine razlike na ime neisplaćenog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na taj prekovremeni rad.
Prvostupanjski sud je odbio tužbene zahtjeve ocijenivši da niti odredba čl. 35. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04 i 150/04 - dalje: KU/04) niti čl. 39. KU/04, koji se primjenjuje na sporni odnos, ne određuje da se naknada za prekovremeni rad još uvećava dodatkom za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada već je to regulirano tek Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08 - dalje: KU/08).
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev zauzevši shvaćanje da u slučaju kada je tužiteljima rješenjem o rasporedu Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske priznato pravo na dodatak na plaću od 30%, tužiteljima to pravo pripada neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad pa stoga tužiteljima za prekovremeni rad pripada još i dodatak iz čl. 39. KU/04 neovisno o ostalim dodacima na plaću.
Tuženica u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje:
„Pripada li zatvorskim službenicima pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada i na sate prekovremenog rada koji su ostvarili u razdoblju od ožujka 2007. do 31. srpnja 2008. (kada je stupio na snagu novi kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike), a koje pravo na isplatu dodatka izrijekom nije bilo predviđeno važećim kolektivnim ugovorom iz 2004. kao i da li je sud vezan tumačenjem zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene kolektivnog ugovora od 2. ožujka 2005.?“
Obrazlažući razloge važnosti postavljenog materijalnopravnog pitanja revidentica se pozvala na različitu praksu i to na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-1551/2011 od 27. rujna 2011.
Prema odredbi čl. 35. KU/04 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovna plaća je umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen službenik ili namještenik i osnovice za izračun plaće, uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci pak na osnovnu plaću su dodaci za uspješnost na radu, dodaci za poslove s posebnim uvjetima rada, druga uvećanja plaće.
Odredbom čl. 39. KU/04 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika, između ostalog, uvećati i za prekovremeni rad 50% te je izričito određeno da se dodaci iz čl. 39. st. 1. KU/04 međusobno ne isključuju.
Dakle, ako tužitelji po KU/04 imaju pravo na određene dodatke na plaću, a prema izdanom rješenju imaju pravo i na druge dodatke, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad. Prema tome, polazeći od činjenice da je tužiteljima, osim prava na uvećanje plaće po KU/04, rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav priznato pravo na dodatak na plaću u visini od 30% po osnovi rada na poslovima s posebnim uvjetima rada, proizlazi da su tužitelji kao državni službenici imali pravo na isplatu posebnog dodatka za posebne uvjete rada i za zvanje na iznos naknade za prekovremene sate rada i u vrijeme kada je odredbom čl. 35. i 39. KU/04 bilo propisano da se državnim službenicima i namještenicima koji rade na posebnim uvjetima rada uvećava osnovna plaća.
Državni službenici i namještenici imaju pravo na isplatu svih posebnih dodataka na plaću ako takvo pravo proizlazi iz pojedinačnog rješenja o rasporedu na radno mjesto službenika, pravilnika o radu, sporazuma sklopljenog između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnog ugovora ili zakona.
Budući da pravo tužitelja na dodatak za posebne uvjete rada za prekovremeni rad proizlazi iz rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, postavljeno materijalnopravno pitanje vezano za tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene kolektivnog ugovora od 2. ožujka 2005. nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
Osim toga, pravno shvaćanje u revizijom pobijanoj presudi, suprotno navodima revizije, utemeljeno je na shvaćanju koje je podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim u više odluka revizijskog suda broj Revr-983/2010 od 18. rujna 2012. i dr. zbog čega postavljeno materijalnopravno pitanje niti iz tog razloga nije važno za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Zbog navedenog revizija tuženice u ovom predmetu nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 11. siječnja 2017.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.