Revr-1141/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1141/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja H. J. iz K., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. R.-F., odvjetnici u K., …, protiv tuženika P. d.o.o. za izdavaštvo, trgovinu, marketing i usluge iz K., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici L. R., odvjetnici u Đ., …, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate plaće, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-3403/14-2 od 22. siječnja 2015., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-794/13-15 od 26. ožujka 2014., u sjednici održanoj 21. listopada 2015.,

r i j e š i o j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-3403/14-2 od 22. siječnja 2015. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-794/13-15 od 26. ožujka 2014. na način da je suđeno:

1. Utvrđuje se da je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008. godine sklopljenog između tužitelja H. J. iz K., … i tuženika P. d.o.o. za izdavaštvo, trgovinu, marketing i usluge, …., K., radni odnos tužitelja kod tuženika trajao do 30. rujna 2013.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime plaće za mjesec srpanj 2013. g. isplati iznos od 4.930,00 kn (slovima: četiritisućedevetstotridesetkuna) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje računajući od 15. kolovoza 2013. g. do isplate, zatim da tužitelju na ime plaće za mjesec kolovoz 2013. g. isplati iznos od 4.930,00 kn (slovima: četiritisućedevetstottrideset kuna) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje računajući od 15. rujna 2013. g. do isplate, i da tužitelju na ime plaće za mjesec rujan 2013. g. isplati iznos od 4.930,00 kn (slovima: četiritisućedevetstotrideset kuna) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje računajući od 15. listopada 2013. g. do isplate, sve u roku od 8 dana.

3. Svaka stranka u ovom sporu snosi vlastiti trošak. te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, između ostaloga odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008. sklopljenog sa tuženikom, radni odnos tužitelja kod tuženika trajao do 30. rujna 2013., te je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu plaće od po 4.930,00 kn mjesečno za mjesec srpanj, kolovoz i rujan 2013. i to zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 15. u narednom mjesecu pa do isplate. Nadalje tom presudom naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak od 4.757,00 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u netom navedenom dijelu na način da su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužitelja koje je prvostupanjski sud odbio, te na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava osnovanost te revizije. Zahtjeva naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

Revizija tuženika je osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu je radni odnos kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008. trajao do 30. rujna 2013., te tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mjesečnih plaća od po 4.930,00 kn za mjesece srpanj, kolovoz i rujan 2013. (zajedno s pripadajućim zateznim kamatama).

Prvostupanjski sud odbija te tužbene zahtjeve tužitelja polazeći od slijedećih činjenica:

- da su tuženik i tužitelj imali sklopljen ugovor o radu od 1. prosinca 2007.,

- da su tužitelj i tuženik 1. travnja 2008. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme gdje je čl. 14. toga ugovora utvrđeno da su stranke suglasne da sa danom sklapanja tog ugovora prestaje važiti ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. prosinca 2007.,

- da su tužitelj i tuženik 26. lipnja 2013. sklopili sporazum o raskidu ugovora o radu gdje je čl. 1. toga ugovora određeno da ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između stranaka 1. prosinca 2007. prestaje vrijediti s danom 30. lipnja 2013.,

- te da je tuženik istoga dana 26. lipnja 2013. donio odluku o otkazu ugovora o radu kojom se otkazuje ugovor o radu od 1. prosinca 2007.

Prvostupanjski sud zaključuje da je u tekst sporazuma o raskidu ugovora o radu od 26. lipnja 2013. i u odluku o otkazu ugovora o radu od istog dana pogrešno unesena oznaka ugovora o radu koji prestaje vrijediti odnosno koji se otkazuje. Prvostupanjski sud zaključuje da je u tim ispravama trebalo pisati da prestaje vrijediti odnosno da se otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kod tuženika više nije bio u radnom odnosu nakon 30. lipnja 2013.

Drugostupanjski sud ne prihvaća takve zaključke prvostupanjskog suda navodeći u obrazloženju svoje presude da se ne može smatrati odnosno pretpostavljati da su stranke sporazumno raskinule ugovor o radu od 1. travnja 2008. odnosno da je tuženik otkazao taj ugovor o radu već da se treba smatrati da je otkazan ugovor o radu od 1. prosinca 2007. i da su stranke sporazumno raskinule taj ugovor o radu, jer da je tako određeno i navedeno u sporazumu raskida ugovora o radu i u odluci o otkazu ugovora o radu do 26. lipnja 2013.

Donoseći pobijanu drugostupanjsku presudu drugostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu u reviziji ukazuje tuženik. Pobijana drugostupanjska presuda ima nedostatke radi kojih se ne može ispitati, jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Naime, ostalo je nejasno iz kojih razloga drugostupanjski sud smatra da pri sastavljanju sporazuma o raskidu ugovora o radu i odluke o otkazu ugovora o radu od 26. lipnja 2013. nije došlo do očite pogreške u pisanju tj. označavanju datuma ugovora o radu koji prestaje važiti odnosno koji se otkazuje. Odnosno ostalo je nejasno na temelju kojih činjenica drugostupanjski sud zaključuje da se ima smatrati da je otkazan ugovor o radu od 1. prosinca 2007. odnosno da je taj ugovor o radu sporazumno raskinut.

Navedene nejasnoće su tim izraženije što su stranke sklapanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2008. čl. 14. tog ugovora sporazumno odredile prestanak važenja ranijeg ugovora o radu od 1. prosinca 2007. Kada je tome tako ostalo je nejasno iz kojih bi to pobuda stranke imale potrebu još jednom sporazumno raskidati taj (tada već nevažeći) ugovor o radu od 1. prosinca 2007. odnosno iz kojih pobuda bi tuženik donosio odluku o otkazu toga ugovora o radu.

K tomu, tuženik je tvrdio da tužitelj nakon 1. srpnja 2013. više nije niti dolazio na posao te da mu je toga dana uručena radna knjižica i ostala dokumentacija vezana za radni odnos, odnosno tuženik je tvrdio i dokazivao da je zajednička namjera stranaka bila da sa 30. lipnja 2013. prestaje ugovor o radu koji su stranke sklopile 1. travnja 2008. No, o neto navedenim činjeničnim tvrdnjama tuženika pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži nikakve razloge.

Konačno, drugostupanjski sud ispušta iz vida činjenicu da su stranke u sporazumu o raskidu ugovora o radu od 26. lipnja 2013. čl. 2. odredile da tužitelj ima pravo na plaću do dana prestanka ugovora o radu (tj. do 30. lipnja 2013.).

Radi nepravilnosti odluke drugostupanjskog suda o predmetnim tužbenim zahtjevima tužitelja, kao nepravilna ukazuje se i odluka drugostupanjskog suda o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška.

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti predmetnu drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet u tom dijelu vratiti istom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem te će ponovno odlučiti o preostalom dijelu žalbe tužitelja, a u kojoj odluci će dati jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama.

Odluka o naknadi troška revizijskog postupka osniva se na čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 21. listopada 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.