I Kž-691/2005-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 691/05-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Damira Kosa, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. J. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. M. J. i državnog odvjetnika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 22. ožujka 2005. godine br. K-3/05, u sjednici održanoj 6. listopada 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

1. Djelomično se prihvaća žalba opt. M. J. i preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. ZIDKZ, za koje je tom presudom oglašen krivim, temeljem istog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci u koju kaznu se optuženom temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 13. studenog 2004. godine, pa nadalje.

2. U ostalom dijelu, žalba opt. M. J., te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, opt. M. J. oglašen je krivim za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, dok je opt. I. J. oslobođen optužbe da bi počinio isto kazneno djelo. Opt. M. J. je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, u izrečenu kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 13. studenog 2004. godine pa nadalje, dok je, temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku, oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju Š. F., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

I Kž 691/05-4

pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Protiv oslobađajućeg dijela presude žali se i državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda u tome dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pisanom podnesku od 28. rujna 2005.godine, pod br. KŽ-DO-1421/05, izvijestio je kako smatra da žalba optuženika nije osnovana i predložila da se ona odbije, dok u isto vrijeme drži da je žalba državnog odvjetnika osnovana, pa predlaže da se ona usvoji.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

Žalba optuženika je djelomično osnovana

Premda optuženik u žalbi, kao žalbene razloge iznosi povredu odredaba kaznenog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, radi se ustvari o žalbenom razlogu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a na to, osim uvida u žalbu, ukazuje i objašnjenje uz navedene žalbene razlog prema kojem žalitelj tvrdi da su pobijanom odlukom povrijeđene odredbe ZKP jer prvostupanjski sud nije proveo sve potrebne dokaze kako bi u potpunosti utvrdio činjenično stanje, zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga, kada je riječ o žalbenim razlozima optuženika, one se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na odluku o kazni.

Nije u pravu žalitelj kada navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog toga što u postupku nije dokazano da bi pronađena opojna droga pripadala njemu, s obzirom da je pronađena u automobilu opt. I. J., te da je ta opojna droga bila namijenjena prodaji. Naime, svjedok K. K., djelatnik policije i pripadnik policijske patrole koja je zaustavila osobni automobil u kojem su se nalazili optuženici I. J. kao vozač i žalitelj kao suvozač, decidiran je u svome iskazu da je, prilazeći automobilu optuženika s prednje, njemu lijeve, strane gdje se nalazi mjesto suvozača, kroz automobilsko staklo jasno vidio kako žalitelj iz svog desnog rukava ispušta na pod automobila paketić koji je kasnije pronađen na rečenom mjestu i koji je sadržavao opojnu drogu heroin. Ovaj iskaz svjedoka potvrđuje i obrana opt. I. J. koji je također izjavio kako je vidio kada je žalitelj iz rukava istresao paketić, a kada se uzme u obzir i materijalni dokaz u vidu traga papilarnih linija s dlana žalitelja na unutrašnjoj strani plastične vrećice u kojem se nalazila opojna droga, onda i ovaj sud kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je nedvojbeno utvrđeno kako je opojna droga pronađena u automobilu, pripadala žalitelju, pa se njegovi navodi izneseni u žalbi da, zbog kiše koja je padala toga dana i zamagljenih stakala automobila, svjedok K. K. nije mogao vidjeti izbacivanje paketića iz njegovog rukava, svode na razinu nagađanja i nisu uvjerljivi.

Isto tako, ne može se prihvatiti navod u žalbi opt. M. J. da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog toga što sud prvog stupnja nije saslušao i drugog djelatnika policije

I Kž 691/05-4

Ž. K., s obzirom da je navedeni svjedok prilazio s druge, vozačeve, strane automobila i nije bio neposredan očevidac odbacivanja droge, pa njegov iskaz ne bi u bitnome pridonio utvrđivanju relevantnih činjenica. Konačno, nije osnovana niti primjedba da bi činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer nalaz Centra za kriminalistička vještačenja ne sadrži podatak o tome koliko se u pronađenoj opojnoj drogi heroin nalazi tzv. čiste tvari, s obzirom da utvrđivanje čistog heroina u smijesi nije potrebno kada se uzme u obzir da je za prodaju bila namijenjena upravo smjesa kakva je i pronađena po djelatnicima redarstvenih vlasti.

Navod opt. M. J. iznesen u žalbi kako ga je, za vrijeme boravka u pritvoru, opt. I. J. nagovarao da preuzme odgovornost na sebe, nudeći mu pri tome novac, a koji je istican i tijekom glavne rasprave, ničime nije dokazan, pa ga prvostupanjski sud s pravom nije niti mogao uzeti u obzir prilikom donošenja odluke.

Stoga ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja potpuno i ispravno utvrdio činjenično stanje u ovom kaznenom postupku.

Međutim, kada je u pitanju dio žalbe opt. M. J. koji se odnosi na visinu izrečene kazne, i ovaj sud smatra da sud prvog stupnja nije, prilikom odmjeravanja kazne optuženiku, u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir olakotne okolnosti koje su se kod njega stekle, a koje je istakao, kao što je okolnost da optuženik do sada nije osuđivan i da je otac troje malodobne djece o kojoj je dužan skrbiti se, tim više što otegotnih okolnosti nije našao. Imajući u vidu i količinu opojne droge heroin koja je predmetom ovog kaznenog djela, ovaj sud je cijenio da će i kazna zatvora u kraćem trajanju biti dostatna da se postigne svrha kažnjavanja propisana u čl. 50. KZ, pa je pobijanu presudu preinačio u odnosu na odluku o kazni na način da se opt. M. J. za kazneno djelo za koje je oglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, dok mu je na osnovi čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 13. studenog 2005. godine, pa nadalje.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je u pobijanoj presudi činjenično stanje pogrešno utvrđeno s obzirom da iz izvedenih dokaza u postupku proizlazi kako pronađena opojna droga ne pripada samo opt. M. J. nego i opt. I. J., dakle da se radi o zajedničkoj drogi, jer da su obojica optuženika dugogodišnji prijatelji i da nije logično kako opt. I. J. ne bi znao zbog čega njih dvojica iz BiH prelaze u RH i voze u V., tim više što je upravo on potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju paketića s opojnom drogom.

Naime, okolnosti na koje ukazuje žalitelj nisu na razini dokaza koji bi bili dostatni za utvrđivanje činjenica i donošenje odluke o krivnji opt. I. J., već se kreću u području indicija na kojima se ne može temeljiti odluka suda. Niti višegodišnje prijateljstvo optuženika, a niti njihov zajednički odlazak u V. još nisu dovoljan dokaz da je opt. I. J. znao da opt. M. J. kod sebe ima paketić s opojnom drogom, tim više što opt. I. J. uvjerljivo iskazuje u svojoj obrani kako ga je opt. M. J. nazvao telefonom i zamolio da ga odveze do V. s obzirom da je prije njega zamolio i neke druge osobe, ali nije nikoga našao tko bi mu učinio tu uslugu, nakon čega je, poslije početnog nećkanja, ipak pristao. Što se tiče potpisivanja potvrde o privremenom oduzimanju paketića s opojnom drogom, treba imati u vidu iskaz svjedoka K. K. koji je naveo kako je već ustaljena praksa djelatnika policije u Odsjeku za droge, da, kada

I Kž 691/05-4

ima više osoba u vozilu, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta obično potpisuje vlasnik vozila, pogotovo ako je u konkretnom slučaju i sam vozač, što je bio slučaj s opt. I. J..

Stoga i ovaj sud ocjenjuje da za utvrđivanje krivnje opt. I. J. nije bilo dokaza u ovom kaznenom postupku, zbog čega je sud prvog stupnja s pravom u odnosu na njega donio oslobađajuću presudu, pa je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 6. listopada 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanovć, v.r.

Katica Jelić, v.r.