I Kž-607/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-607/1995-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Jelić Katice, kao predsjednice vijeća, te Klarić-Baranović Senke i Petranović Milana, kao članova vijeća i više savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G.S., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 7. studenog 1994. broj K-101/94, u sjednici održanoj 19. veljače 1998., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.I.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi opt. G.S. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela, te se optuženiku za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 1 (jedan) mjesec, dok se za kazneno djelo lažnog predstavljanja iz čl. 198. st. 1. KZRH prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca.

II. Uslijed odluke pod I opt. G.S. se na temelju čl. 218. st. 1.KZ uz primjenu čl. 60. st. 1. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu se kaznu, primjenom odrednice čl. 63. st. 1. KZ uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 27. svibnja 1994. do 24. lipnja 1994. godine.

III. Žalbe opt. G.S. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu oglašen je krivim opt. G.S. zbog dva kaznena djela, i to kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, te kaznenog djela lažnog predstavljanja iz čl. 198. st. 1. KZRH, za koja kaznena djela mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, primjenom odrednice čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te prvostupanjske presude žalbu je podnio optuženik, po svom branitelju D.S., odvjetniku iz Z., i to iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači, bez konačnog prijedloga žalitelja.

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, kako utvrđenih pojedinačnih tako i izrečenoj jedinstvenoj, i predlaže da ona bude izrečena u dužem vremenskom trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, sukladno odrednici čl. 360. st. 2. ZKP/93, u svom prijedlogu, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži i optuženiku izrekne strožja kazna zatvora.

Žalbe nisu osnovane.

Sud drugog stupnja je ispitao pobijanu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao da li su počinjene povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP/93, te da li je glavna rasprava protivno odredbama tog zakona održana u odsutnosti optuženika i njegova branitelja, i da li je na štetu tuženika povrijeđen kazneni zakon (čl. 355. ZKP), pa je utvrđeno da takve povrede zakona nisu počinjene (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93).

Iako se u žalbi ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba ZKP, žalitelj ne navodi određeno koja je bitna povreda odredaba kaznenog postupka počinjena u pobijanoj presudi, niti u čemu bi se ta povreda sastojala.

Sud drugog stupnja, suprotno tome, ne nalazi da bi u prvostupanjskoj presudi bila počinjena koja bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZKP/93.

Naime, iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj prvostupanjsku presudu, time što prigovara da odlučna činjenica vezana za oštećenikovo bavljenje preprodajom deviza na ovaj način, nije se sa sigurnošću utvrdila, kad prvostupanjski sud, ocjenjujući vjerodostojnost iskaza svjedoka M.J., A.M., P.V. i B.V., nevjeruje tim svjedocima, već jedino iskazu oštećenika, te svjedoku J.T., čime zapravo žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, neosnovano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kada zapravo, u smislu čl. 356. ZKP, pobija istu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samim upozorenjem da nije saslušan svjedok M.I. na iste okolnosti na koje je petero saslušanih svjedoka dalo svoje iskaze, pa samim time što je odbijen prijedlog da se sasluša i svjedok M.I., ne upozorava se na postojanje novih činjenica i novih dokaza, i ne upućuje na to da odlučne činjenice u svezi oštećenikovog bavljenja, ili nebavljenja prodajom deviza, uopće nisu utvrđene.

Stoga, sud drugog stupnja prihvaća razloge prvostupanjske presude u svezi te odlučne činjenice i smatra da je sud prvog stupnja izveo sve potrebite dokaze i da je te dokaze pravilno cijenio sukladno odrednici čl. 337. ZKP/93, kada je svoju odluku temeljio na činjenicama i dokazima koji su iznijeti na glavnoj raspravi, pa kako su sve odlučne činjenice u cjelini u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene, to navodi žalbe, u svezi žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu osnovani.

Naime, žalitelj u cjelini ne prigovara ocjeni iskaza oštećenika već smatra da samo njegov iskaz u pogledu primjene fizičke sile i prijetnje nije dostatan, kada svjedok J.T. primjenu prinude nije vidio, niti čuo. Suprotno tim izloženim tvrdnjama žalitelja sud prvog stupnja s pravom uzima, opisujući mjesto gdje je taj svjedok stajao, da i iskazi oštećenika i svjedoka J. nisu u međusobnoj koliziji, već se naprotiv oni dopunjuju, kada je svjedok nedvojbeno vidio ne samo naguravanje, nego je čuo i viku oštećenika koji je zvao u pomoć, i u trenutku kada je on pritrčao prema oštećeniku ovaj mu je jasno i nedvojbeno rekao što mu se dogodilo pa su njih dvojica zajednički sada potrčali za optuženikom koji se dao u bijeg. Stoga, u ocijeni iskaza oštećenika, s pravom sud prvog stupnja, pored iskaza svjedoka J.T. ocjenjuje i nalaz i mišljenje liječničkog vještaka koji takovu njegovu tvrdnju da je došlo do naguravanja i potvrđuje, a osim toga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda od značaja je i okolnost da oštećenik doista nije imao nikakvog drugog razloga da ukaže na optuženika kao počinitelja djela, cijeneći pritom cjelokupno ponašanje optuženika, a posebice ponašanje neposredno nakon što je napao oštećenika i oduzeo mu novac, a prethodno ga odveo u sporednu ulicu, daleko od mjesta gdje se inače vrši uobičajna preprodaja deviza koje okolnosti, uz prethodno lažno predstavljanje optuženika (neovisno o tome što pretragom kuće optuženika nije pronađena policijska značka) upućuje da je optuženik počinitelj djela oduzimanja novca uz prethodnu primjenu fizičke sile prema oštećeniku, što s pravom utvrđuje i sud prvog stupnja.

Kako optuženik, sa svoje strane, nije pružio nikakav drugi dokaz osim dokaza saslušanjem petero svjedoka od kojih je četvero njegova rodbina, a jedan njegov prijatelj, iz čijih iskaza proizlazi da se oštećenik bavi preprodajom deviza, kao i ocjena suda prvog stupnja o vjerodostojnosti iskaza tih svjedoka, koju ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, treba reći, da sukladno odrednici čl. 378. st. 1. ZKP/93, ovaj sud drugog stupnja ne smatra potrebitim da obrazlaže i one navode žalbe koji sadržajno predstavljaju ponavljanje iskaza tih svjedoka kojima sud prvog stupnja s pravom ne vjeruje, jer su o tome, u cijelosti iznijeti prihvatljivi razlozi već u pobijanoj presudi i doista nema potrebe ih ponavljati.

Na temelju svega naprijed izloženog Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, s obzirom na iznijeto, a suprotno žalbi optuženika smatra da je sud prvog stupnja činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te da je u svemu kazneni zakon pravilno primjenjen, pa ni povreda kaznenog zakona, dakle, nije ostvarena.

Međutim, kako je u međuvremenu stupanjem na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 110/97) koji je za optuženika za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ/97 blaži, dok su za kazneno djelo lažnog predstavljanja iz čl. 198. st. 1. zakonski minimum i maksimum kazne ostali isti, to je sud drugog stupnja u povodu žalbe optuženika i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci kaznenog djela razbojništva na način kako je to navedeno u izreci ove presude, a sukladno odrednici čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona.

Nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora.

Pri odmjeri vrste i visine kazne u odnosu na svako pojedino kazneno djelo, optuženiku je ocijenjeno kao olakotno, prije svega, da se radi o obiteljskom čovjeku koji ima obavezu uzdržavanja dvoje maloljetne djece, kojim osobitim okolnostima treba dodati i podatak da do sada nije osuđivan, dok je kao otegotnom okolnošću cijenjena upornost pri učinu kaznenog djela, koja se doista ogleda u duževremenom praćenju oštećenika, kao i dosadašnja prekršajna kažnjavanost zbog, između ostalog, prekršaja s elementom nasilja.

Izložene olakotne i otegotne okolnosti, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao suda drugog stupnja, potpuno su i pravilno cijenjene, zbog čega se utvrđene pojedinačne kazne za svako pojedinačno kazneno djelo, kao izrečena jedinstvena kazna zatvora ne ukazuju prestrogom, već primjerenom težini djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika, s jedne strane, a s druge strane u dovoljnoj mjeri je (suprotno intenciji žalbe državnog odvjetnika) uzeta u obzir svrha generalne prevencije koja proizlazi iz brojnosti kaznenih djela razbojništva, kao i opasnosti samog djela, a očito je da sud imao u vidu i vrijeme počinjenja djela, kao i naglašeni nesrazmjer fizičke snage optuženika i oštećenika zbog čega se upravo utvrđene kazne zatvora za svako pojedino djelo, te izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca ukazuju primjerenim a naprijed izloženim ciljevima i svrhama kažnjavanja. S ozbirom na sve naprijed navedeno, presuđeno je kao u izreci pod toč. I i II ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 19. veljače 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Jelić Katica, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)