Rev-2262/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2262/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz S., zastupanog po S. B., odvjetnici u S., protiv tuženika P. “.Š.” iz S., zastupanog po odvjetnicima odvjetničkog ureda E. K. B. i. M. B. P. iz S., radi poništenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Splitu od 3. ožujka 2000. godine, broj: Gž-4015/99 kojim je ukinuta međupresuda Općinskog suda u Splitu od 30. lipnja 1999. godine, broj: IV P- 1135/97, u sjednici održanoj dana 21. veljače 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu od 3. ožujka 2000. godine, broj: Gž- 4015/99 i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženika, te je ukinuta međupresuda suda prvog stupnja kojom je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva za poništenje odluke tuženika o otkazu ugovora o radu od 15. svibnja 1997. godine, te je tužba u odnosu na taj zahtjev odbačena.

Protiv rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijano rješenje preinačeno na način da presuda suda prvog stupnja bude potvrđena.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Iako se u reviziji ističe postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, iz sadržaja revizije proizlazi da je ona izjavljena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine”, broj: 53/91 i dr.).

Ispitujući pobijano rješenje ovaj sud je utvrdio postojanje rečene bitne povrede.

Iz sadržaja predmetne tužbe u kojoj je uz istaknuti deklaratorni zahtjev za utvrđenje da se tužitelj nalazi u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika od 18. siječnja 1989. godine pa nadalje, te zahtjev za isplatu plaće od petog mjeseca 1997. godine do vraćanja na posao, tužitelj predložio i određivanje privremene mjere pozivom na odredbu iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu – ZR (“Narodne novine”, broj: 38/95, 54/95 i 65/95), radi privremenog vraćanja na posao nakon što mu je dat izvanredni otkaz ugovora o radu, nedvojbeno proizlazi da je svrha podnošenja tužbe bila tražiti utvrđenje nedopuštenosti otkaza, a da je greškom propušteno u sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva istaknuti zahtjev za poništenje odluke o otkazu.

Na takav zaključak upućuje okolnost da je u uvodnom dijelu tužbe navedeno da se ona podnosi “radi poništenja i isplate”, a potom u činjeničnom opisu se iznose navodi da je tužitelju određenog dana dostavljena odluka o izvanrednom otkazu, da je on protiv te odluke pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava, te da o tom zahtjevu nije odlučeno. Osim toga, prema odredbi iz čl. 115. st. 2. ZR-a, na koju se tužitelj u tužbi poziva predlažući donošenje privremene mjere, zaposlenik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naredi njegovo vraćanje na posao. Dakle, zaposlenik kojem je dat otkaz ugovora o radu može tražiti privremeno vraćanje na posao samo u postupku u kojem osporava dopuštenost otkaza, pa je već stoga opravdano zaključiti da je predmetnom tužbom takav postupak i pokrenut.

Sukladno tome neosnovano je zaključivanje drugostupanjskog suda da je tužitelj preinačio tužbu isticanjem novog zahtjeva uz postojeći kada je svojim podneskom od 18. rujna 1997. godine postavio zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu i da je činjenicu da je navedeni podnesak podnesen sudu izvan stoga, obzirom na nespornu

prekluzivnog roka iz čl. 126. st. 2. ZR-a, tužitelj prekludiran u svom pravu na traženje sudske zaštite.

Obzirom na naprijed rečeno proizlazi da predmetna tužba po svom sadržaju predstavlja tužbu kojom je pokrenut postupak radi osporavanja dopuštenosti otkaza, samo što je u tom pravcu tužitelj propustio postaviti određen tužbeni zahtjev. Nepostojanje pravilno i potpuno postavljenog tužbenog zahtjeva tužbu čini nepotpunim podneskom. Stoga po ocjeni ovoga suda navedenim podneskom tužitelj je izvršio ispravljanje, a ne preinaku tužbe, pa za ocjenu pitanja pravodobnosti tužbe nije od značaja kada je ona dopunjena, već kada je podnesak tužbe dostavljen sudu.

Budući je tužba podnesena u roku propisanom odredbama iz čl. 126. st. 2. ZR-a, to nisu postojali uvjeti za njezino odbacivanje u odnosu na zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu.

Obzirom na navedeno, a na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1., a u svezi s odredbom iz čl. 400. st. 4. ZPP-a pobijano drugostupanjsko rješenje je valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak.

U Zagrebu, 21. veljače 2001.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.