Us I-1269/2017-9 · Upravni sud u Rijeci

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 8 UsI-1269/17-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Bačić, u upravnom sporu tužiteljice N. M. iz D., L. 45, koju zastupa opunomoćenica B. P. – T., odvjetnica u R., P. 8, protiv tuženika Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za aktivnu politiku zapošljavanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi isplate novčane naknade, 13. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za aktivnu politiku zapošljavanja, KLASA: UP/II-102-03/16-01/1327, URBROJ: 524-04-04-01/1-17-3 od 28. srpnja 2017. i rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-102- 05/16-01/644, URBROJ: 2170-35-67/3-16-06 od 29. rujna 2016.

II. Usvaja se zahtjev tužiteljice za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu, te se nalaže prvostupanjskom tijelu da u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove presude o tome donese odgovarajuće rešenje.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 5.000,00 kn (pettisućakuna), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima u ovome upravnom sporu.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora iznad dosuđenog iznosa od 5.000,00 kn.

Obrazloženje

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-102-03/16-01/1327, URBROJ: 524- 04-04-01/1-17-3 od 28. srpnja 2017., odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-102-05/16-01/644, URBROJ: 2170-35-67/3-16-06 od 29. rujna 2016., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznavanje prava na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu.

Osporavana rješenja temelje se na utvrđenju da tužiteljica ne ispunjava uvjete propisane odredbom čl. 3. Odluke o isplati novčane naknade u jednokratnom iznosu („Narodne novine“, broj 123/12, u nastavku teksta: Odluka), budući da tužiteljica nije osnovala trgovačko društvo i zaposlila se u njemu, niti se zaposlila u trgovačkom društvu u kojemu ima najviše 25 % udjela.

Tužiteljica je protiv tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju kojega je riješena predmetna upravna stvar. U tužbi i na raspravi provedenoj u ovom sporu, u bitnome, ponavlja žalbene razloge, te navodi da je kao nezaposlena osoba pohađala radionicu Zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Rijeka, koju je vodio savjetnik za zapošljavanje G. R. od kojega je dobila polazne informacije da u slučaju zapošljavanja ima pravo na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu uz uvjet da se kao nezaposlena osoba zaposli u trgovačkom društvu koje je 100 % u njenom vlasništvu, a kojom prilikom joj je rečeno da je irelevantno da li se osniva novo društvo ili se preuzima već postojeće jer je suština u tome da se nezaposlena osoba zaposli u trgovačkom društvu u kojemu je jedini osnivač/vlasnik. Stoga tužiteljica drži da je u rješavanju predmetne upravne stvari došlo do pogrešne primjene materijalnog prava zbog nepravilnog tumačenja propisa, odnosno iz razloga što isti nije tumačen u skladu s njegovom svrhom i namjerom, već je primijenjen na formalistički način, a što da se protivi svim do sada zauzetim stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske o načinu tumačenja i primjeni pravnih propisa. Naime, tužiteljica smatra da je cilj i svrha odredbe čl. 45. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti da se novčana naknada u jednokratnom iznosu isplaćuje nezaposlenoj osobi radi zapošljavanja ili samozapošljavanja, a što je ostvareno u konkretnom predmetu. Slijedom iznijetog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže da se poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te da joj se za razdoblje od 26. rujna 2016. do 5. lipnja 2017. prizna pravo na isplatu novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti u jednokratnom iznosu od 16.723,62 kn s pripadajućim kamatama.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

U ovom sporu provedena je rasprava na ročištu održanom 6. veljače 2018., čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 , 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

Sud je odbio u sporu provesti po tužiteljici predložene dokaze njenim saslušanjem kao stranke te saslušanjem G. R. kao svjedoka, budući da je odluku o zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud mogao donijeti na temelju ostalih provedenih dokaza, odnosno na temelju činjenica utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i spisu predmeta ovog upravnog spora, pa je provedbu navedenih dokaza Sud ocijenio suvišnom.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Odredbom čl. 45. st. 1. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Narodne novine“, broj 80/08, 121/10, 25/12, 118/12 i 153/13, u nastavku teksta: Zakon), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, propisano je da se nezaposlenoj osobi koja ima pravo na novčanu naknadu može, na njezin zahtjev, isplatiti naknada u jednokratnom iznosu ovisno o utvrđenom trajanju prava na naknadu, radi zapošljavanja i samozapošljavanja, dok je st. 6. istog članka propisano da uvjet i način isplate naknade iz st. 1. utvrđuje Upravno vijeće Zavoda.

Prema odredbom čl. 3. Odluke, isplata novčane naknade u jednokratnom iznosu može se odobriti nezaposlenoj osobi za otvaranje obrta odnosno samostalne djelatnosti, za zapošljavanje u trgovačkom društvu u kojem ima najviše 25 % udjela, te za osnivanje trgovačkog društva i zapošljavanje u njemu.

Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-102-05/16-01/644, URBROJ: 2170- 35-67/3-16-02 od 29. ožujka 2016., tužiteljici kao nezaposlenoj osobi priznato pravo na novčanu naknadu u trajanju od 450 dana, počevši od 13. ožujka 2016. do zaključno 5. lipnja 2017., te proizlazi da je 1. rujna 2016. tužiteljica podnijela zahtjev za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu radi osnivanja trgovačkog društva i zapošljavanja u njemu, a kojem zahtjevu je tijekom postupka tužiteljica priložila rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Tt-16/6085-2 od 26. rujna 2016. iz kojeg je razvidno da je s navedenim danom u sudski registar Trgovačkog suda u Rijeci upisana promjena jednog člana i člana uprave trgovačkog društva U. I. d.o.o. za usluge i trgovinu sa sjedištem u R., K. 35, na način da je dotadašnji jedini osnivač i član uprave navedenog trgovačkog društva prestala biti T. D. K., a isto je postala tužiteljica N. M., dok je iz prijave o početku osiguranja – obrazac eM-1P i iz Ugovora o radu od 23. rujna 2016. utvrđeno da je u navedenom trgovačkom društvu tužiteljica zasnovala radni odnos s danom 26. rujna 2016.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjsko tijelo zaključilo je da u predmetnom slučaju tužiteljica nije osnovala trgovačko društvo i zaposlila se u njemu, niti se zaposlila u trgovačkom društvu u kojem ima najviše 25 % udjela, pa da stoga nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu propisani odredbom čl. 3. Odluke, iz kojeg razloga je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev tužiteljice, a koju odluku je tuženik potvrdio svojim rješenjem odbivši tužiteljičinu žalbu.

Cijeneći citirane odredbe Zakona i Odluke, kao i navode tužiteljice iz tužbe, u sporu je utvrđeno da tužiteljica osnovano prigovara da su tuženik i prvostupanjsko tijelo u konkretnom slučaju pogrešno tumačili i primijenili citirane odredbe o priznavanju prava nezaposlenoj osobi na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu. Sud smatra da je u pravu tužiteljica kada navodi da je smisao i cilj odredbe čl. 45. st. 1. Zakona da se novčana naknada u jednokratnom iznosu isplaćuje nezaposlenoj osobi radi zapošljavanja ili samozapošljavanja, a što je u konkretnom slučaju i ostvareno, budući da iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je dana 26. rujna 2016. tužiteljica postala jedina vlasnica i članica uprave već postojećeg trgovačkog društva U. I. d.o.o. za usluge i trgovinu sa sjedištem u R., K. 35, u kojem trgovačkom društvu se ujedno s istim danom i zaposlila na temelju Ugovora o radu sklopljenog 23. rujna 2016., čime su se ujedno ispunili uvjeti za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu propisani odredbom čl. 3. Odluke.

Naime, iako je odredbom čl. 3. Odluke kao uvjet za isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu propisano da nezaposlena osoba osnuje trgovačko društvo i zaposli se u njemu, u smislu navedene odredbe, a vezano za odredbu čl. 45. st. 1. Zakona, Sud ne nalazi razliku između toga je li nezaposlena osoba osnovala novo trgovačko društvo u kojemu se samozaposlila ili je postala jedini vlasnik i član uprave već postojećeg trgovačkog društva u kojemu se samozaposlila, jer je cilj i smisao prava na isplatu novčane naknade u jednokratnom iznosu iz čl. 45. st. 1. Zakona da nezaposlena osoba postane vlasnik trgovačkog društva u kojemu se samozapošljava, a koji cilj i svrha su u cijelosti ostvareni u konkretnom slučaju time što je tužiteljica s danom 26. rujna 2016. postala vlasnica trgovačkog društva u kojemu se samozaposlila.

Slijedom navedenoga, Sud smatra da je donošenjem osporavanog rješenja tuženika i prvostupanjskim rješenjem povrijeđen Zakona na štetu tužiteljice, iz kojeg razloga je, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe čl. 58. st. 1. ZUS-a, valjalo poništiti osporavano prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje i donijeti odluku kojom se nalaže prvostupanjskom tijelu donošenje odgovarajućeg rješenja kojim se tužiteljici priznaje pravo na jednokratnu isplatu novčane naknade iz čl. 45. st. 1. Zakona, čime je predmetna upravna stvar meritorno riješena (t. I. i II. izreke presude).

Odluka Suda o troškovima spora iz t. III. i IV. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. ZUS-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa). Naime, tužiteljica je u sporu zatražila da joj se naknadi trošak zastupanja po odvjetnici, i to za sastav tužbe, za sastav podneska od 24. siječnja 2018. i za pristup na ročište za raspravu održanu 6. veljače 2018., po svakoj od navedenih radnji u iznosu od 2.500,00 kn, te za pristup na ročište za objavu presude održano 14. veljače 2018. u iznosu od 500,00 kn kao i da joj se naknadi trošak sudskih pristojbi po odluci Suda.

Tužiteljici je priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetnici, i to za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 23. t. 1. u vezi Tbr. 50. Tarife, te za pristup na ročište za raspravu održano 6. veljače 2018. u iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 23. t. 2. u vezi Tbr. 23. st. 1. i Tbr. 50. Tarife, što ukupno iznosi 5.000,00 kn, koliko je tužiteljici dosuđeno u t. III. izreke ove presude.

Međutim, imajući u vidu da sukladno odredbi čl. 79. st. 1. ZUS-a troškove spora čine samo opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora, to Sud nije našao da su podnesak tužiteljice od 24. siječnja 2018. kao i pristup na ročište za objavu presude održano 13. veljače 2018., radnje koje su nužne za rješavanje ovog spora, pa je u dijelu kojim se traži nadoknada troškova za poduzimanje navedenih radnji valjalo odbiti zahtjev tužiteljice, budući da se ne radi o opravdanom izdatku u smislu navedene odredbe ZUS-a.

Jednako tako, tužiteljici nije priznat niti trošak sudskih pristojbi, budući da tužiteljica nije niti imala taj trošak pa je i u tom dijelu odbijen njezin zahtjev, a sve s obzirom da se sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), sudska pristojba u upravnom sporu plaća samo ako je tužba odbijena ili odbačena, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

U Rijeci 13. veljače 2018.

S u d a c

Vedran Juričić, dipl. iur., v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.