Revr-230/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-230/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc.Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.M. iz O., kojeg zastupa punomoćnica J.Č. .D., odvjetnica iz O., protiv tuženika Gradski prijevoz putnika d.o.o. O., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 15. studenog 2001. godine, broj Gž-3108/01-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. rujna 2001. godine, broj VI-Pr-367/01-12, u sjednici održanoj dana 11. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku od 15. studenog 2001. godine, broj Gž-3108/01-2 u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. rujna 2001. godine broj VI-Pr-367/01-12 u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. travnja 2001. godine ništava i nedopuštena, da je tuženik dužan vratiti tužitelja na poslove vozača autobusa i priznati mu neprekidnost radnog odnosa od 18. travnja 2001. godine i sudi:

Utvrđuje se da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju učinjen odlukom tuženika od 18. travnja 2001. godine nedopušten, te je tuženik dužan vratiti tužitelja na poslove vozača autobusa i priznati mu neprekidnost radnog odnosa od 18. travnja 2001. godine.

r i j e š i o j e:

Djelomično se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku od 15. studenog 2001. godine, broj Gž-3108/01-2 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. rujna 2001. godine, broj VI-Pr-367/01-12 u dijelu u kojem je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za naknadu plaće "za period koji je proveo izvan rada i radnog odnosa, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dospijeća svakomjesečne plaće pa do isplate, kao i troškove postupka" i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odlučivanje o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 18. travnja 2001. godine ništava i nedopuštena, da je tuženik dužan vratiti tužitelja na rad na poslove vozača autobusa, utvrditi mu neprekidnost radnog odnosa od 18. travnja 2001. godine i nadoknaditi mu plaću za vremensko razdoblje koje nije proveo na radu sa zateznim kamatama i parničnim troškovima.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP) nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na druge eventualne povrede u reviziji nije konkretno ukazano.

Utvrđeno je da je tuženik odlukom od 18. travnja 2001. godine tužitelju, koji je bio u radnom odnosu s tuženikom na radnom mjestu vozača autobusa, izvanredno otkazao ugovor o radu. Nije sporno da je tužitelj bio sindikalni povjerenik Hrvatskog sindikata profesionalnih vozača O. i da je tuženik zatražio od tog sindikata prethodnu suglasnost za namjeravani otkaz tužitelju, koji je odbio dati suglasnost, pa je ta suglasnost nadomještena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku broj I Pr-510/99-11 od 22. listopada 1999. godine. Tuženik je također zatražio prethodnu suglasnost od još dva sindikata (Samostalni sindikat u komunalnim i stambenim djelatnostima Hrvatske, Podružnica GPP, O. i Sindikat vozača i prometnih radnika u javnom prijevozu putnika Hrvatske, O. ), koji su dali suglasnost. Utvrđeno je, da je tuženik tražio prethodnu suglasnost za redoviti otkaz od sva tri sindikata. U dopisu upućenom Hrvatskom sindikatu profesionalnih vozača, O. (list 53), čiji je tužitelj povjerenik, tuženik je naveo da dostavlja podatke o "namjeravanoj odluci redovitog otkazivanja ugovora o radu zaposleniku I.M. ", a taj sindikat je odbio dati suglasnost o "redovitom otkazivanju ugovora o radu zaposleniku – povjereniku M.I. " (list 11 priklopljenog spisa Pr-510/99). Na taj dopis i odgovor sindikata tuženik se pozvao u tužbi (i priložio ih je uz tužbu) kojom traži da sud donese presudu kojom se nadomješta suglasnost, pa je sudska odluka nadomjestila suglasnost za redoviti otkaz što je utvrdio i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke. Nije dakle sporno da je tuženik dobio suglasnost u smislu čl. 182. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01, dalje: ZR) za redoviti otkaz, a da je odlukom od 18. travnja 2001. godine tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu.

Pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje. Prema čl. 145. st.

1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora sa radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanja njezina utjecaja na položaj radnika. Odluka donesena protivno obvezi savjetovanja sa radničkim vijećem ništava je (čl. 145. st.

11. ZR). Kada je u pitanju sindikalni povjerenik, kao što je to tužitelj, bez suglasnosti sindikata nije mu moguće otkazati ugovor o radu, rasporediti na drugo radno mjesto ili ga na drugi način staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale radnike (čl. 182. st.

1. ZR). S obzirom na smisao tih zakonskih odredbi, ovaj Vrhovni sud za razliku od nižestupanjskih sudova smatra da nije nevažno za ishod spora to što je ugovor o radu izvanredno otkazan premda je tuženik ishodio suglasnost za redoviti otkaz. Ako se traži očitovanje radničkog vijeća, odnosno suglasnost sindikata kada se otkazuje sindikalnom povjereniku, onda radničko vijeće po prirodi stvari mora znati o čemu se treba očitovati, odnosno sindikat mora znati na koju i kakvu odluku poslodavca daje ili uskraćuje suglasnost. Stoga je i propisano da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno, tako da mu se omogući da dade primjedbe i prijedloge, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (čl. 145. st.

3. ZR). Poslodavac je dužan prethodno priopćiti namjerava li dati redoviti ili izvanredni otkaz, jer se po prirodi stvari radničko vijeće neće izjašnjavati o izvanrednom otkazu ako je poslodavac naveo da namjerava redovito otkazati ugovor o radu. U ovom slučaju nije u pitanju propust tuženika da navede namjerava li ugovor o radu otkazati izvanredno ili redovito, pa sindikat (odnosno sud čija odluka je nadomjestila suglasnost sindikata) nije ni mogao na temelju sadržaja tuženikovog dopisa zaključivati namjerava li on ugovor otkazati redovito ili izvanredno. O tome nije bilo sumnje, jer je tuženik izričito naveo u dopisu od 19. svibnja 1999 (list 53) da dostavlja podatke "o namjeravanoj odluci redovitog otkazivanja ugovora o radu". Tuženik je ishodio suglasnost za ono što je i tražio, tj. za redoviti otkaz ugovora. Tuženik je međutim donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a za takvu odluku nije ni zatražio ni dobio suglasnost, pa takav izvanredni otkaz nije zakonit.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa (da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odluka o izvanrednom otkazu nedopuštena), prvostupanjski sud nije ni utvrđivao činjenice koje su relevantne za odluku o dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži naknadu plaće za vremensko razdoblje za koje zbog otkaza nije radio, pa nije određena ni utvrđena visina naknade plaće.

Zbog ih razloga valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP reviziju djelomično prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP nižestupanjske presude djelomično ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s tim da je u nastavku postupka potrebno pozvati tužitelja da odredi tužbeni zahtjev za naknadu plaće, tj. da odredi novčanu svotu koju zahtijeva po toj osnovi.

Temeljem čl. 166. st. 4. ZPP ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 11. prosinca 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Voditelj Otpremne pisarnice

Štefica Klepac