Gž-292/2017-3 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-292/17-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz K. 18a, OIB: …, zastupan po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz O. društva Ž. i partneri d.o.o. Z., P. Z., protiv tuženice R. H., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-2614/15 od 21. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja N. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-2614/15 od 21. prosinca 2016.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

Utvrđuje se da je tužitelj N. K. iz K. 18 A, OIB:…, građenjem stekao pravo vl. nekretnine označene kao k.č.br. 3906 površine 114 m2, upisane u zk. ul. 6256 k.o. B. na M., te dijela k.č. br. 3905/1 površine 460 m2, označene točkama A-B-C-D-A ukupne površine 574 m2, sve kako je označeno na skici sudskog očevida ovlašenog ing. geod. L. B. od 7.studenog .2016.g. a koja skica čini sastavni dio ove presude, pa je dužan trpjeti upis prava vl. tužitelja na nekretninama označenim k.č.br. 3906 površine 114 m2, upisane u zk. ul. 6256 k.o. B. na M., te dijela k.č. br. 3905/1 površine 460 m2, označene točkama A-B-C-D-A ukupne površine 574 m2, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude."

Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači.

U žalbi ističe kako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva građenjem jer da je objekt trebao biti dovršen do nivoa useljivosti, pozivajući se pritom na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev-592/87 od 5. kolovoza 1987. Navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku jer se presuda ne može ispitati budući da nije navedena odredba materijalnog prava na kojoj sud temelji svoju odluku. Kako je u konkretnom slučaju odluka donesena na temelju sudske prakse, koja ne predstavlja izvor prava, to da je tužitelju povrijeđeno ustavno pravo. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da kuća izgrađena prije 1. siječnja 1997. tj. prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- III/3214/2005 kad je nekretnina bila u društvenom vlasništvu nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 418. Općeg građanskog zakonika ili sukladno odredbama čl.

24. do 26. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, ovisno o vremenu građenja. Prema čl.

33. Zakona o postupanju sa nezakonito izgrađenim zgradama završena zgrada, odnosno završeni dio zgrade za koji je doneseno rješenje o izvedenom stanju smatra se u smislu posebnog zakona postojećom građevinom. Nadalje, sukladno čl. 175. st.

1. Zakona o gradnji propisano je da je akt za uporabu građevine, u smislu čl. 174. st.

1. i 2. tog Zakona, svaki akt za uporabu građevine, akt kojim je građevina ozakonjena te akt, odnosno dokumenti, kojima se nezakonito izgrađena građevina izjednačava sa zakonito izgrađenom građevinom izdan, odnosno pribavljen na temelju zakona koji je važio prije stupanja na snagu tog Zakona. Prema čl. 175. st.

3. Zakona o gradnji akti za ozakonjenje su rješenje o izvedenom stanju i potvrda izvedenog stanja pa imajući u vidu odredbe čl. 175. st.

5. i čl. 177. st.

3. istog Zakona žalitelj smatra kako je sud prvog stupnja zauzeo pogrešno stajalište jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je za ovu nekretninu ishođeno pravomoćno rješenje o izvedenom stanju što znači da ta nekretnina posjeduje uporabnu dozvolu te je upravo iz navedenog neodrživ zaključak prvostupanjskog suda kako je objekt neuseljiv. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku ostvarena je i time što je obrazloženje presude u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka N. M. i L. B. kojim je utvrđeno zemljište za redovitu uporabu zgrade, a obrazloženje presude proturječi i iskazima svjedoka. Naime, u obrazloženju se navodi kako prema iskazima svjedoka proizlazi da tužitelj kuću nije završio, već je započeo s gradnjom iako iz iskaza svjedoka N. K. proizlazi da je tužitelj 1986. završio kuću, ogradio je, kuća je imala ploču, u kući se nije živjelo, nije bilo namještaja ni stolarije. Međutim, iz iskaza tog svjedoka, kao i svjedoka D. T., proizlazi suprotno od onoga što je sud prvog stupnja naveo u obrazloženju presude tj. da je tužitelj dovršio kuću još 1986. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Suprotno navodima tužitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jer se iz obrazloženja pobijane presude, a s obzirom da je objekt tužitelja građen 1986., može zaključiti kako je prvostupanjski sud odluku donio na temelju odredbe čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO), a što nadalje znači da nije točna ni tvrdnja tužitelja kako je sud prvog stupnja odluku donio na temelju sudske prakse, a ne na temelju odgovarajućeg Zakona. Budući da izreka pobijane prvostupanjske presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te su u obrazloženju iste navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni, to znači da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi kako je građenjem stekao pravo vlasništva čest. 3906 k.o. B. na M., površine 114 m2, upisane u zk.ul. 6256, te dijela čest. 3905/1 k.o. B. na M. površine 460 m2, označenog točkama A-B-C-D-A, sve ukupne površine 574 m2, kako je to označeno na skici sudskog očevida ovlaštenog ing. geod. L. B. od 7. studenog 2016., koja skica čini sastavni dio presude, slijedom čega da je tuženica dužna trpjeti upis prava vlasništva u korist tužitelja za cijelo na navedenim nekretninama uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

Odredbom čl. 21. ZOVO propisano je da se po samom zakonu pravo vlasništva stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem vlasništva od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Prema čl. 24. st. 1. ZOVO osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt) na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekt, a i na zemljištu koje je neophodno za redovitu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio.

Iz navedenog proizlazi da su nužne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu slijedeće:

1. da graditelj može biti samo osoba koja može biti nositelj prava vlasništva – vlasničkopravni subjekt,

2. da na zemljištu na kojem se gradi mora postojati pravo vlasništva tj. isto mora biti u privatnom vlasništvu te se odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (čl. 24. do 26. ZOVO) ne mogu primijeniti na slučaj kad subjekt prava vlasništva gradi na zemljištu u društvenom vlasništvu, barem ne na slučajeve takve izgradnje nakon stupanja na snagu ZOVO (1. rujna 1980.), pa do stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91), odnosno, do 8. listopada 1991. i

3. mora se izgraditi zgrada ili druga građevina (građevinski objekt) što znači da pravni učinci građenja na tuđem zemljištu nastupaju završenom izgradnjom građevina, a to je završetak izgradnje kad je građevina stvarno dovedena u stanje da se može upotrjebljavati po svojoj namjeni (tako stajalište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2542/1998 od 23. srpnja 2002.).

U ovoj fazi postupka među strankama nije prijeporno da je sporni objekt građen 1986., da je isti građen na zemljištu koje je bilo upisano kao općenarodna imovina tj. u vrijeme gradnje objekta bilo je u režimu društvenog vlasništva pa slijedom toga u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 24. st. 1. ZOVO za stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, jer zemljište na kojem je tužitelj gradio nije bilo u građanskom (privatnom) vlasništvu.

S tim u vezi navesti je i da je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Zadru poslovni broj Su: 48/2017 od 30. ožujka 2017. zauzeto pravno shvaćanje da se pravo vlasništva građenjem bez pravne osnove na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu nije moglo steći ni po pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine, broj 73/91), kao ni po odredbama ZOVO. Pored toga odredbom čl. 600. Zakona o građevinskom zemljištu (Narodne novine, broj 48/88 - pročišćeni tekst, 16/90 i 53/90) propisano je da se na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu moglo stjecati samo ona prava koja su bila određena tim zakonom, a istim nije bilo previđeno stjecanje pravo vlasništva građenjem na zemljištu u društvenom vlasništvu.

Što se tiče navodi žalbe da je iz iskaza svjedoka N. K. i D. T. razvidno da je tužitelj dovršio kuću još 1986., treba imati u vidu činjenicu da je prilikom očevida na licu mjesta konstatirano kako je predmet spora započeta gradnja od betonskih bloketa dimenzija 10 x 10 metara, koji objekt je pokriven betonskom pločom i bez prozora.

Također, iz iskaza tužitelja slijedi da je 1986. počeo graditi obiteljsku ploču, da je samo stavio blokete i ploču na njih, 1988. da je stavio stolariju koja je ukradena, a u toj kući da nikada nije živio.

Svjedokinja K. K. pok. M. (list spisa 14), supruga tužitelja, u svom iskazu, između ostalog, ističe da su još 1986. počeli graditi kuću, ali da istu nisu dovršili jer da nisu imali novaca, a kasnije da je počeo rat, kao i da je nikada nisu dovršili, razlog zbog čega su odlučili tu kuću graditi bio što je njezin suprug (tužitelj) obrađivao tu zemlju i imao zasađene bajame, a koliko je njoj poznato tu je zemlju uzurpirao još dok je bio mladić.

Kada se uzmu u obzir iskaz tužitelja i njegove supruge, K. K., sadržaj rješenja o izvedenom stanju od 11. veljače 2015. (list spisa 7-10) iz kojeg proizlazi da se ozakonjuje nezakonito izgrađena nezavršena slobodnostojeća, manje zahtjevna stambena zgrada kao i utvrđenja na očevidu od 6. travnja 2016. (list spisa 31), to nedvojbeno slijedi da predmetni objekt predstavlja započetu, a nedovršenu građevinu, slijedom čega tvrdnje svjedoka N. K. i D. T. nisu pravno odlučne.

Dakle, da bi se građenjem na tuđem zemljištu steklo pravo vlasništva nužno je da se radi o zemljištu u privatnom vlasništvu (što u konkretnom slučaju nije riječ) i da je objekt doveden u stanje da se može upotrebljavati prema svojoj namjeni. Kada je u pitanju kuća za stanovanje podrazumijeva se da je izgrađena tako da se u njoj može stanovati, što ovdje nije slučaj, jer se radi o objektu koji se ne može smatrati dovršenim u građevinskom smislu, slijedom čega je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako tužitelj nije stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama.

U odnosu na tvrdnje tužitelja kako je trebalo primijeniti odredbu čl. 33. Zakona o postupanju sa nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine, broj 86/12 i 143/13) odgovoriti je isto da se ta odredba odnosi na završenu zgradu ili završeni dio zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, a da je tužitelju ozakonjena nezakonito izgrađena nezavršena stambena zgrada.

Pozivanje žalitelja na odredbe čl. 174. st. 1. i 2., čl. 175. st. 1., 3. i 5., te čl. 177. st. 3. Zakona o gradnji (Narodne novine, broj 153/13) nije relevantno jer je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2542/1998 od 23. srpnja 2002. zauzeto pravno stajalište, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da u situaciji kada je riječ o nezavršenom objektu nije odlučno je li nadležno upravno tijelo izdalo uporabnu dozvolu ili nije.

Pored toga, čl. 4. toč. 13. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 94/13, 18/16 i 89/17 - dalje Zakon o upravljanju), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, kao pojedini pojavni oblici državne imovine navedene su nekretnine koje se u zemljišnim knjigama vode kao društveno vlasništvo i općenarodna imovina.

Odredbom čl. 52. st. 2. alineja 4. Zakona o upravljanju određeno je da se, iznimno od odredbe čl. 51. st. 1. tog Zakona, mogu prodati nekretnine bez javnog nadmetanja ili javnog prikupljanja ponuda, po tržišnoj vrijednosti osobi koja je u postupku ozakonjenja nezakonito izgrađenog objekta od nadležnog tijela ishodila rješenje o izvedenom stanju, a objekt je izgradila na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske te je na predmetnoj čestici utvrđen obuhvat građevinske čestice.

Kako iz spisa predmeta ne proizlazi da li je tužitelj postupio u skladu s odredbom čl. 52. st. 2. alineja 4. Zakona o upravljanju to su, pored svih prethodno iznesenih razloga, neosnovani navodi tužitelja kako je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Konačno, što se tiče odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- 3/3214/2005 od 19. ožujka 2008. ukazati je žalitelju da je ta odluka, između ostalog, donesena i na temelju odredbe čl. 367. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP).

Odredbom čl. 367. st. 1. ZVDSP propisano je da ako je do stupanja na snagu tog Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada u nečijem vlasništvu te je upisana u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine spajanjem svih tih zemljišnoknjižnih tijela u jedno uz upis prava vlasništva na spojenom tijelu u korist vlasnika zgrade.

Budući da iz spisa predmeta proizlazi da je u istom priložen zapisnik o obnovi zemljišne knjige za k.o. B. na M. od 14. svibnja 2013. (list spisa 4-5), a iz kojeg ne proizlazi da bi zgrada tužitelja na dan stupanja na snagu ZVDSP (1. siječnja 1997.) bila upisana u zemljišnoj knjizi u skladu s odredbom čl. 367. st. 1. ZVDSP, to nadalje znači da je pozivanje tužitelja na gore navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske neosnovano. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 12. veljače 2019.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov